Još jedno svjedočanstvo o komunističkim zločinima genocida nad hrvatskim narodom (3. dio)
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 12 Listopad 2018 17:04
Pošto je ovo u izravnoj vezi s svedočanstvom Vladimira Frkovića, posebno s stradanjem visokih častnika HOS-a i članova Hrvatske državne vlade, koje Frković u svom svjedošanstvu spominje, smatram da je potrebno objaviti i ovaj mali izsječak iz svjedočanstva ustaškog satnika Josipa Hećimovića koje je dao emigrantskom tisku 1957. godine.
Svjedočanstvo Josipa Hećimovića
Jedno od najvećih stratišta Hrvata nakon izručenja iz Bleiburga, prema tvrdnji pok. satnika Josipa Hećimovića, je kod Šentvida.
“….U Šentvidu je samostan častnih sestara, kojega su partizani 1945. pretvorili u logor. Iz tog logora, kroz koji je prošlo oko 40.000 Hrvata, komunisti su odpremali ljude na strieljanja u Teško, Celo, Toplo, Svetu Katarinu i Svetu Marijetu, gdje je smrt našlo oko 25.000 Hrvata.
U Hećimovićevoj skupini, koju su od Engleza preuzele srbijanske i crnogorske brigade 25. svibnja 1945., bilo je oko 4.000 Hrvata i Hrvatica, od kojih su odmah u Jesenicama poubijali preko 1.000 osoba. Preostale su prisilili trčati od Jesenica do Kranja, prateći ih motoriziranom stražom i stražarima na konjima naoružanim automatskim puškama i strojnicama. Sve iznemogle, koji bi zaostajali iza kolone, pratnja je na mjestu ubijala.
Pred Kranjem su zarobljenicima poskidali odjeću i obuću te ih tako gole i bose natjerali preko mosta na kojem je bio špalir partizana i slovenskih građana s noževima, samokresima i običnim štapovima, koji su prolaznike nemilosrdno udarali i ubijali.
Stotine i stotine naših supatnika nisu taj most prešle jer su ranjene i ubijene odmah bacali u Savu. Od množtva tih leševa nastala je brana u rieci, tako da joj se razina digla iznad redovitog vodostoja. Konačno je pritisak vode sve to provalio pa su mrtvaci odplovili Savom prema Zagrebu.
Da bi ta grozna zlodjela nekako prikrili pred hrvatskim narodom, rijeku su u Prečkom pregradili i dotjerali zarobljenike Hrvate, koji su gomile tih leševa morali iz vode vaditi i nositi ih u velike grabe (jarke) koji su već bili izkopani u blizini rijeke.
Oni koji su uspjeli preći onaj krvavi most, partizani su odveli na nedaleko brdašce i smjestili u logor s nekim drvenarama koje su ostale iza Niemaca.
Kako je tu već bilo stjerano veliko množtvo Hrvata, civila i vojnika, s novopridošlima broj se popeo na desetak tisuća, među kojima je na zemlji ležalo mnogo mrtvih.
U taj logor su slobodno ulazili svakovrstni partizanski tipovi i robili sve što se još kod pojedinaca moglo naći. A kad bi im se prohtjelo da nekoga ubiju, jednostavno bi se približili žrtvi i izpalili joj naboj u zatiljak. Nakon što je sve bilo pokradeno i ogoljeno, “oslobodioci” su iztjerali osobe sa pozlaćenim zubima i zapovjedili im da legnu na ledinu, a onda bi čekićem ili bilo kakvim mlatom udarali žrtvu po ustima dok joj ne bi izbili zube.
Pri tim zločinstvima u Kranju osobito se izticao kapetan-komesar Mile Počuča, kojeg sam poslie vidio kako se šeće po Zagrebu, a sada (1957.) je pukovnik Udbe u Beogradu.
Mislio sam da ćemo svi u ovom logoru biti ubijeni nu u rano jutro osmoga dana povedoše nas prema Šentvidu. Na prolazu kroz mjesto Medvode vidio sam dra Milu Budaka vezanog lancima za ogradu jednoga mostića skupa s drom Mandićem, Jucom Rukavinom i nekolicinom drugih iztaknutih hrvatskih častnika i službenika NDH.
Budakovo lice bilo je sve izkrvavljeno. Kako smo se odprije poznavali, dobacih mu: “Zar i Vi?” On me samo pogledao i slegnuo ramenima.
Pukovnika Jucu Rukavinu bilo je težko prepoznati, bio je sv obliven krvlju.
U logor u Šentvidu svakodnevno su dolazile velike skupine izručenih Hrvata, a odatle su danomice odvađani na ubijanje tako da se u tihim noćima čulo stroničku paljbu i trajne jauke. Svi smo bili pripravni na smrt, ali se mnogi hrvatski vojnici ipak nisu dali mirno voditi kao ovce.” Od mnogobrojnih primjera junačtva Hećimović navodi samo dva:
“Zastavnik Nikola Pocrnić negdje je našao (ili nekako prikrio) jednu ručnu bombu. Kad mu se približio komesar ‘kapetan Duško’ , Pocrnić ga je naglo ga pograbio i čvrsto ga držeći u “zagrljaju” uzviknuo Za Poglavnika i Dom Spremni!, i aktivirao bombu koja je ih je obojicu razniela.
Drugi je bio domobranski nadporučnik Ive Rukavina. Kad mu je neki komesar pokušao s nogu oteti postole, Rukakvina je pograbio izpražnjenu bacačku granatu, koja je tu ležala na zemlji, i udari komesara po glavi takvom snagom da je na mjestu ostao mrtav.
Rukavinu su zatim svukli do gola i privezali ga za jedno drvo. K njemu su tada prilazile ušljive partizanke i svaka nožem zarezivala u njegovo tielo. To je trajalo punih 6 sati, nakon čega je u groznim mukama izdahnuo ovaj hrabri hrvatski vojnik.
Trećeg lipnja 1945., došao je i na mene red. Nas oko dvie tisuće izlučili su od ostalih, postrojili po deset u redove pred logorom i naša kolona je krenulana na svoje posliednje putovanje. Ja sam se držao uz dopukovnika Stipu Milinkovića, bojnika Šarića i nadporučnika Peru Rastića. Pratile su nas dvie brigade, jedna crnogorska i jedna srbijanska, naoružane šmajserima i šarcima. Ovom zadnjom (srbijanskom) zapoviedao je crveni krvnik kapetan-komesar Danilo Milinković iz Bobote u Slavoniji.
Čim smo se odmakli od Šentvida vezali su nas žicom za ruke po deset zajedno, zabranivši nam govoriti i kašljati.
U kišnom predvečerju kretala se naša bosa povorka na stratište. Pokraj kapelice sv. Katarine poveli su nas prema jednoj provaliji iz koje su se čuli jauci ranjenih koje su dan prije stieljali. Kad smo oko 10 sati u noći došli na rub provalije obasuli su po nama rafale iz automatskog oružja. Niz vrletnu strminu stali su se kotrljati mrtvi i ranjeni. Pri kotrljanju i prevrtanju mnogima su popucale žice kojima su bili vezani.
One što su vezale mene s mojim drugovima izprekidale su se nakon što smo zapeli za neki panj u grmu skoro na dnu provalije.
Dopukovnik Milinković je bio mrtav, a Rastić je težko ranjen ležao nekoliko metara udaljen od mene. Polako sam se odpuzao do bojnika Šarića koji se nedaleko zaustavio. Kad sam se primako on me uhvatio rukom i privukao k sebi. Bio sam sretan što barem imam uza se nekoga živa i naizgled zdrava. Odlučili smo ležati kao mrtvi.
Pred zoru, tri krvnika su sišla u dolinu da pregledaju jesmo li svi mrtvi. Gazili su po gomilama leševa, kojih je tu sada moglo biti preko deset tisuća.
Ranjenima koji još nisu bili izdahnuli pucali su samokresima u glave. U to je i Rastić koji je bio blizu nas zajauknuo. Partizan koji je čuo njegov jauk udaljio se od druge dvojice, prišao k njemu i opalio mu naboj u glavu, a zatim mu još nožem prerezao grkljan. Očiti dokaz da je to bio neki pođilašeni četnik.
Odatle se uputio prema nama. Mi smo ležali kao mrtvi. Kad nam se sasvim približio, skoči bojnik Šarić kao razjaren vuk, zgrabi ga grlo i pade s njim na hrpu leševa. Kad se za nekoliko sekunda digao, četnik-partizan je ležao mrtav. Od mrtvog zlotvora ja sam uzeo nož, a Šarić samokres i dok su ona druga dvojica partizana bila zauzeta ubijanjem ranjenika, a bili su od nas dosta udaljeni, bojnik Šarić i ja smo se popeli na rub i pojurili prema obližnjoj šumi. Kad su se partizanski ubojice okrenuli prema nama mi smo se već dočepali šume……”
Josip Hećimović je bio ponovno uhićen i prošao Križni put sve do Beograda gdje je neko vrieme bio zatvoren i u zloglasnoj Glavnjači. Još je dva puta bio izveden na strieljanje i čudom Božjim oba preživio. Na koncu, poslie desetgodišnje robije, uspio je pobjeći preko granice i doći u Kanadu. Upoznao sam ga 1962. godine, na jednom zasjedanju u glavnom gradu Kanade, Ottawi. Nedugo poslie toga umro je u Torontu od posliedica rana i mučenja koje je pretrpio na Križnom putu hrvatskoga naroda.
Prije svoje smrti napisao je knjigu “U Titovim Kolonama Smrti”, koja je prevedena na engleski pod naslovom “In Tito’s Death Marches” (U Titovim marševima smrti).
Sudbine ministara NDH
U svim vladama Nezavisne Države Hrvatske (od travnja 1941. - svibnja 1945.) bilo je ukupno 40 ministara uključivši i Poglavnika dra Antu Pavelića.
Dva su ministra za vrieme rata umrla prirodnom smrću: Ministar postrojnik, dr. Ljudevit Šolc i ministar Državne riznice, dr. Ante Filipančić, a druga dva: dr. Mladen Lorković i krilnik Ante Vokić nasilnom smrću 1945. godine.
Sudbina prvog ministra obrta, veleobrta i trgovine, Marijana Šimića, do danas nije poznata.
Dr. Savo Besarović nije se povlačio iz Zagreba. Njega su srbokomunistički krvnici odveli u Sarajevo i tamo ubili. Kad je prije smri na “narodnom sudu” upitan: “Kako si ti kao Srbin mogao služiti ustašku državu?, ovaj čestiti Hrvat pravoslavne vjere je odgovorio: “Ja, ni nitko od moje obitelji nikada se nije osjećao Srbinom. Imao sam čast biti ministar u vladi Nezavisne Države Hrvatske. Umirem kao Hrvat za svoju domovinu Hrvatsku i kad bih se opet rodio, opet bi služio svome narodu!”
Nažalost, sve čestite Hrvate pravoslavne vjere, kao što su: Predrag i Nenad Gagić, Predrag “Peđa” Mišić i tisuće drugih, koji su se u ovom prošlom ratu častno borili za svoju domovinu Hrvatsku, vi danas u Hrvatskoj zovete “hrvatskim braniteljima srpske nacionalnosti”. Po čemu su to oni “srpske nacionalnosti”? Po pravoslavnoj vjeri? Neće me čuditi ako jednoga dana počnete i Grke i Ruse smatrati Srbima.
Od ostalih 34 ministra, koji su se u svibnju 1945. uspjeli povući, 12 je izručeno komunističkim krvnicima: Dr. Mehmed Alajbegović, dr. Mile Budak, dr. Pavao Canki, dr. Vladimir Košak, dr. Osman Kulenović, Živan Kuvežić, vojskovođa Slavko Kvaternik, dr. Julije Makanec, dr. Nikola Mandić, general Miroslav Navratil, dr. Mirko Puk i doadmiral Nikola Šteinfl. Njih su Tito i njegovi crveni krvnici pobili na najsuroviji način. Uz njih su pobili sve generale i sve više častnike i dužnostnike Nezavisne Države Hrvatske koje su im podmukli Englezi predali.
Umorili su I sve svećenstvo Hrvatske pravoslavne crkve, zagrebačkog muftiju Ismeta ef. Muftića, blizu 700 hrvatskih katoličkih svećenika i skoro sve istaknute hrvatske intelektualce koji su im dopali u ruke.
U emigraciji su umrli ministri:
Dr. Milovan Žanić - Fermo, Italija, 1. 8. 1946.
Dr. Mile Starčević - Buenos Aires 9. 3. 1953.
Dr. Stijepo Perić - Buenos Aires 12. 6. 1954.
Dr. Ante Nikšić - Buenos Aires 28. 1.1962.
Janko Tortić - Los Angeles 30. 9. 1962.
Dr. Josip Balen - Tukuman, Arg 25.10.1963.
Dr. Meho Mehičić - Salzburg, Au. 17.10.1967.
Dr. Ivo Petrić - Buenos Aires. 29. 5. 1968.
Prof. S. Ratković - Varna, Italija 1. 11.1968.
Dr. Dragutin Toth - Cordoba, Arg 12. 2. 1971.
Dr. Lovro Sušić - Karakas, Ven 8. 1. I972.
Dr. Stjepan Hefer - Buenos Aires 31.7.1973.
Dr. J. Dumandžić - Buenos Aires 8. 9. 1977.
Ing. Hilmija Bešlagić Buenos Aires. 1.12.1977.
Dr. Josip Cabas - Buenos Aires. 24.12.1980.
Ing. Ivica Frković - Buenos Aires 21.12.1980.
Dr. Edo Bulat - Buenos Aires 28. 6. 1984.
Dr. Andrija Artuković - Zagreb 16. 1. 1988.
Dr. Vjekoslav Vrančić - B. Aires. 25. 9. 1990.
Dr. Mate Frković - Buenos Aires. ? ? ?
Ubojstvo krilnika Vokića i ministra Lorkovića
Kao i za sve drugo tako i za ovaj zločin mnogi su Hrvati, u emigraciji i domovini, bez ikakva promišljnja, krivnju pripisivali generalu Vjekoslavu Luburiću. A kako i ne bi kad on, kako tvrde naši “antifašisti”, za vrieme cieloga rata nije ništa drugo radio, nego u Jasenovcu dnevno klao najmanje 1.000 Srba. Da, te i takve luđačke laži mogle su se samo izleći u kriminalno-bolesnim umovima velikosrbskih i jugokomunističkih agitpropovaca svakome je jasno, ali, vjerovali ili ne, mnogi od naših (nepismenih i polupismenih) političkih vođa u emigraciji, a da i ne spominjemo one u domovini, počeli su u to vjerovati.
Što se uistinu dogodilo s Vokićem i Lorkovićem opisao je častnik PTS-a Marko Čavić u pismu uredništvu časopisa Hrvatska Misao u Argentini:
Cordoba, Republica Argentina, 12. prosinca 1959.
“Niže podpisani izjavljujem da sam napustio Zagreb kao i ostala većina Hrvatske Vojske i veliki broj Hrv. civilnog pučanstva 6. svibnja 1945.g. Kako smo cijelu noć putovali kroz onu pustu gužvu nekako u zoru sedmoga istog mj. stigli smo u Krapinu. Slučajno sam se u Krapini našao sa generalom Antom Moškovom sa kojim sam bio intimni prijatelj još od godine 1933. iz prve emigracije.
“….Moškov je sjedio u svom automobilu i ja sam ušao k njemu i počeli smo razgovarati o našoj tragediji i tako smo bili obojica tužni da skoro nismo mogli ni razgovarati, ali kako smo bili umorni od puta počeli smo drijemati i tako smo se naslonili jedan na drugoga i zaspali, malo kasnije netko nam zakuca na prozorčiću od auta i oba se prenusmo od sna. Tko je zakucao, to je bio ustaški satnik Mijo Grabovac također stari emigrant iz prve emigracije, a to je bilo ujutro kada je počelo sunce izlaziti iza onih krapinskih šuma. Grabovac daje prijavak generalu ovako: “Gospodine generale, javljam da sam se iz Lepoglave povukao sa svima po Vašem brzoglasnom nalogu!” General priupita, “a gdje su ti njih dva?”, misleći na Vokića i Lorkovića. Grabovac odgovara: “Ja sam njih primio kao izdajice i postupio kao sa izdajicama.” General upita, “a što si sa njima učinio?” “Streljao sam ih gospodine generale.” Moškov se je zgrabio za kose i čupao sam svoje kose i plakao kao diete, suza za suzom su mu tekle niz lice. Ponovno priupita Grabovca i reče mu, “a što da od tebe radim nesretni brate?” Grabovac odgovara, “streljajte me gospodine generale, drugo nisam ni zaslužija…” Moškov je ponovno sebi čupao kose i plakao i kroz plač govori Grabovcu, “odstupi da te ne vidim.” Kada je Grabovac otišao, ja govorim Moškovu, “zašto nisi dao da ja te ljude čuvam pa bi sada bili ovdje sa nama.” Moškov odgovara, “sada je sve kasno dragi moj Marko.”
Na nagađanja o tome što bi se dogodilo da Vokić i Lorković nisu bili uhićeni i da su na neki način došli u dodir sa Saveznicima, jednostavan odgovor je - Ništa!
Saveznici su još od početka 1. svj. rata bili za stvaranje i pod svaku cienu održanje Srboslavije u bilo kojem obliku, pod bilo kojim imenom, što je izključivalo bilo kakav oblik hrvatske države. “Tri velika” su koncem studenog 1943., na konferenciji u Tehranu, na inzistiranje “Uncle Joe-a Staljina”, podpisala sporazum o uzpostavi i modelu nove komunističke Jugoslavije čime je izključen svaki pojam hrvatske države.
Svatko tko je u glavi imao imalo sive materije znao je da su Francuzi i Englezi još od početka 20. stoljeća krojili planove o stvaranju Velike Srbije, a Amerika se toj zločinačkoj ideji priključila 1930ih, poslie dolazka Franklina D. Roosevelta za predsjednika. Stoga, mora se doći do zaključka da krilnik Vokić i ministar Lorković ili nisu bili dosta pametni ili su nasjeli makinacijama britanskoga MI6, boljševičkoga NKVD-a i američkog OSS-a.
U emigraciji se provlačila priča kako je svemu tome kumovao njemački vojni izaslanik u NDH general Edmund Glaise-Horstenau, koji je 1944., Vokiću i Lorkoviću navodno rekao: “Svatko zna da njemački brod tone, što vi Hrvati čekate, zašto ne skačete s toga broda dok imate vremena?”
Bilo kako bilo, to nije bio jedini pokušaj nekoga od njemačkih saveznika da pri kraju rata prieđe na stranu Saveznika. Radi njemačkih poraza na svim frontovima skoro sve manje države koje su s njima bile u savezu pokušavaju se pri koncu rata spasiti prielazom na “drugu stranu”. U Rumunjskoj, 23. kolovoza 1944., kralj Mihael vrši državni udar na pro-njemačku vladu generala Antonescu-a.
Tjedan dana kasnije (2. rujna) Bugarski Domovinski Front u Sofiji ruši pro-njemačku vladu i već 8. rujna Bugarska se pod patronatom Sovjetskog Saveza priključuje Saveznicima.
Tjedan dana kasnije (15. listopada 1944.) mađarski lider Mikloš Horty podpisuje primirje sa Sovjetskim Savezom. Njemačka odgovara Operacijom “Panzerfaust”, ruši Horty-a, na njegovo mjesto postavlja Ferenca Szalasi-a i mađarska vojska nastavlja s bitkama protiv boljševika do konca rata.
Vokić-Lorkovićev puč je bio osuđen na neuspjeh iz mnogo razloga. Uz gore spomenute savezničke sporazume o re-establišmentu svoje umjetne tvorevine Jugoslavije, pučisti su počinili i fatalnu pogriešku kad su stupili u kontakt s vodećim ljudima Mačekove HSS-e, Ivankom Farolfiem, Ljudevitom Tomašićem i Augustom Košutićem, koji su bili pod izravnom kontrolom britanske obavještajne službe MI6. Po naredbi svojih “handlera” Farolfi, Tomašić i Košutić su inzistirali da se u prvu točku plana stavi (za svakog pametnog čovjeka ludost) da će Hrvatska vojska (domobranstvo) čim dođe pod njihovu kontrolu razoružati sve njemačke trupe na teritoriju Nezavisne Države Hrvatske. Nije upitno da je njemački Abwehr za sve to saznao prije nego su urotnici napustili mjesto sastanka. Sve što je nakon toga usliedilo svima je poznato.
U ono ratno vrieme kad su se glave gubile za mnogo manje prekršaje, njemački veleposlanik Sigfried Katsche je zahtievao da se pučite smjesta strielja. Dr. Ante Pavelić se tome uporno opirao i na koncu pobjedio. Vokić i Lorković su poslani u Lepoglavu i da rat nije skončao kako jest oni bi eventualno bili pušteni na slobodu.
A šo bi se s njima dogodilo da ih ludi Grabovac nije strieljao? Isto što se dogodilo sa svim hrvatskim častnicima i ministrima koji su dopali u ruke podmuklim Englezima.
Za Dom Spremni!
Zvonimir R.- Došen
