Neojugoslavenski model demonkršćanstva

Pin It

Novi Jugoslavenski odbor

Onoga časa  kada je, po zapoviedi masonskih velmoža  u Briselu, ratni dezerter  Andrej Plenković na nedemokratski način preuzeo kormilo HDZ-a, na hrvatskoj političkoj sceni pojavila se oštra debata o temeljima na kojima je ta stranka utemeljena i kojih principa bi se ona trebala pridržavati.   Glavno je pitanje u toj debati bilo je li ona uistinu demokršćanska stranka, kako to opetovano izjavljuje Plenković i njegovi kućni mezimci.

Prije svega, ovdje je potrebno malo razjasniti pojam europskog demokršanstva. 

Kršćanska demokracija je politička ideologija koja je pod uplivom konzervatizma, katoličkke socijalne nauke i neokalvinizma izronila na političku pozornicu Europe u polovici devetnaestoga stoljeća.

Ona je prvobitno bila zamišljena kao kombinacija tradicionalnih katoličkih vjerovanja i modernih demokratskih ideja, a kasnije su je usvojile i u druge kršćanske (protestantske) denominacije kao Luteranska, Reformirana i druge crkve.

Poslie 2. svj. rata protestantski i katolički pokreti tzv. Socijalnog evanđelja i Neo-Thomizma (učenje sv. Tome Akvinskog) odigrali su glavnu ulogu u oblikovanju pokreta kršćanske demokracije. Političke stranke utemeljena na principima toga pokreta danas su dosta jake uglavnom u Zapadnoj Europi i Južnoj Americi.

U praksi, stranke utemeljene na kršćanskoj demokraciji  većinom se smatraju  strankama desnog centra kada je rieč o kulturi, socijalnim i moralnim pitanjima, te kao takove zastupaju socijalni konzervatizam, a obzirom na ekonomska, radnička i građanska prava lievog centra. 

U Europi, gdje kršćanski demokrati definiraju svoja mišljenja alternativom ljevičarskoj ideologiji socijalne demokracije, kršćansko-demokratske stranke su uglavnom umjereno konzervativne i desno od centra.

Primjeri autentičnih kršćansko-demokratskih stranaka su; Njemačka Kršćanska Demokratska Unija, Kršćanska Socijalna Unija u Bavarskoj, Austrijska Narodna Stranka, Irska Fine Gael, Humanistički Demokratski Centar u Švicarskoj i mnoge druge.

Demokracija i totalitarizam su dva dijametrano suprotna koncepta. 

Demokracija je sustav ili oblik vladavine u kojoj ne jedna osoba ili jedna grupica ljudi trenutačno na vlasti, nego svi državljani imaju jednaka prava sudjelovanja u donošenju svih zakona koji se tiču državne sigurnosti i sigurnosti svih državljana i svih drugih važnijih zakona koji se tiču njihova života. Među prvim je zakon o izbornim pravilima. Taj zakon u demokratskom sustavu nitko ne može i ne smije propisivati u ime naroda a da za to nema njegovu podržku, a još manje ometati, spriečavati i braniti narodu da putem referenduma promieni bilo koji zakon koji on smatra nepravednim.                          

Totalitarizam je sustav u kojem jedna osoba ili grupa kontrolira i regulira sve aspekte družtvenog i privatnog života. Politički stručnjaci taj sustav često smatraju kombinacijom ideologije i autoritarizma koji ograničava prava pojedinog državljanina da sudjeluje u donošenju ili izmjenama zakona.  

U demokratskim zemljama glas svakog glasača je jednako težak, u njemu ne postoje nikakvi preferencijalni glasovi. 

S druge strane totalitarni oblik vladavine nameće ograničenja na slobodu govora, nepotizam, pratnju i prisluškivanje političkih oponenata i drugih za režim nepodobnih osoba. To je, kako svi znamo, praksa današnje vlade hadezeovsko-četničko-jugoslavenske koalicije Hrvatskoj.  

Prema definiciji na engleskom jeziku, demokracija je : vlast kojom upravlja narod poglavito vlast većine. Vlast u kojoj vrhovna moć kompletno, stalno i neotuđivo pripada narodu i koju on direktno ili indirektno može rabiti kroz sustav predstavništva, što uobičajeno uključuje povremene slobodne izbore, referendume i druge demokratske načine. Demokracija ne nameće ograničenje slobode govora svojih državljana. 

U demokraciji narod ima veliki udio u donošenju državnih odluka, dok u totalitarizmu  jednoj osobi u čijim rikama leži sva moć dodijeljena je moć da državne odluke donosi sama.

(A government by the people especially : rule of the majority: a government in which the supreme power completely, permanently, and inalienably belongs  the people and exercised by them directly or indirectly through a system of representation usually involving periodically held free elections, referendums and other democratic means. 

Democracy does not impose restriction of speech on the citizens. In democracy people have great share in state decision making whereas in totalitarianism the single person with whom the power lies alone is bestowed with the power of state decision making.)

Ddrugo, mnogo važnije pitanje, je pitanje nacionalnog identiteta naroda.  U Hrvatskoj, od dana njezine uzpostave, neojugoslavenski politički vođe; predsjednici, premijeri, predsjednici Sabora i svi drugi, strogo paze da prilikom svakog svog obraćanja narodu izbjegnu političku odrednicu “Hrvati i Hrvatice”. Zar oni sumnjaju da hrvatski narod uobće postoji ili to čine zato što žele da ne postoji?  Nije li njima jasno da ako već postoji nekakva hrvatska država da su onda i svi njezini državljani, politički, nacionalno i zakonski Hrvati i Hrvatice, bez obzira na podrietlo, rasu, spol ili vjeroizpovijest. Ali oni su odgojeni u sustavu čiji je glavni cilj bio uništenje nacionalnosti, obitelji i svih drugih zasada kojih se ljudski rod pridržavao od svoga postanka. Pošto su odgojeni u sustavu “bratstva i jedinstva” u kojem su svi najprije bili tovariši i tovarišice (u Dalmaciji bi rekli tovari i tovarice) a kasnije drugovi i drugarice, oni su su poslie propasti toga svoga omiljenog sustava, iz razumljivih razloga, bili prisiljeni tovare i tovarice ili drugove i drugarice zamieniti s građani i građanke.

Kada god se bilo koji političar u Ujedinjenim Američkim Državama i Kanadi obraća publici on svoj govor počima s “Fellow Americans - ili fellow Canadians”.                           

Rieč “fellow” se ne može doslovno prevesti na hrvatski nu ona u engleskom jeziku označava osobu koja se u svemu smatra jednakom svakoj drugoj osobi pa tako dotičnome političkome vođi. Iako je stanovništvo ovih velikih država sazdano od preko 260 različitih etničkih manjina, nikada nisam čuo niti jednog od njihovih političara da bi izbjegavao političku odrednicu o imenu svoga naroda i američke ili kanadske državljane oslovio nekakvim građanima (citizens).

Drugo, u ovim zemljama kao u svim drugim zemljama na svietu (osim Hrvatske) ne mogu se na parlamentarnim ili bilo kojim drugim izborima natjecati, niti na bilo koji drugi način, biti birane ili postavljane političke stranke ili udruge koje nose ime nekog drugog naroda, bez obzira na njihovu brojnost. Naprimjer, u Ujednjenim Državama živi preko 25 milijuna afričkih crnaca i preko 40 milijuna tzv. Hispanics (Meksikanaca, Španjolaca te onih iz Srednje i Južne Amerike), ali ni jedna od ovih grupa ne može se natjecati za bilo koje mjesto u federalnoj ili bilo kojoj drugoj instituciji kao afrička, meksikanska ili pod bilo kojim drugim imenom osim američkim. 

Prema nedavnom cenzusu u Njemačkoj danas živi preko 3,5 milijuna Turaka, mnogi su tamo rođeni a mnogi drugi imaju njemačko državljanstvo, ali  nikome u Njemačkoj ne pada na pamet da se na izborima za njemački parlament natječe neka Turska partija, a kamoli da bi neke se od njih trebalo postaviti u parlament bez da itko od Niemaca za njih glasuje.

Pišući o dru Anti Starčeviću, dr. Mile Budak na jednom mjestu piše: “Starčević nikada nije posumnjao, jesmo li mi narod, pa stoga nije počinio smtrtnoga grieha na sudbini toga svoga naroda, te nam s pravom služi kao ponosni svietionik na našem životnom putu”.

Nu izgleda da se mi Hrvati nikako ne možemo riešiti političara koji su, radi krive, hrvatskom narodu neprihvatljive ideologije, osobnih probitka ili urođene pokvarenosti u svako vrieme spremni pomagati tuđinu da uništi ime naroda iz kojega su nikli.

I prije ovih današnjih, mnoge su se iztaknute osobe iz hrvatskoga javnoga života ogriešile o najosnovnije probitke svoga naroda i svojim izdajničkim djelima u pogibelj dovodili njegov obstanak. Prije nešto više od 100 godina takvi političari: Frano Supilo, Ante Trumbić, a u početku i Stjepan Radić, prihvatili su jugoslavenstvo kao narodnost u zajedničkoj državi sa Srbima.

Isto to danas čine projugoslavenske stranke: HDZ, SDP i druge manje područne udruge.  Jedina razlika je u tome što je umjesto Srbije okupator novi masonski imperij.

U nedavnim pobunama protiv umišljenog briselskog aparatčika Plenkovića, Davor Ivo Stier i neki drugi izjavili su da je glavni razlog za njihovu pobunu odstupanje Plenkovićevog HDZ-a od demokršćanskih načela. Najprije, HDZ nikada nije bila ni demokratska ni kršćanska stranka, u prvom redu zato što je skoro sav njezin upravni aparat uvijek bio sastavljen od jugokomunista, ateista. Ali i da je prije Plenkovića ta stranka bila u nekom pogledu slična zapadnoeuropskim demokršćanskim strankama to “odstupanje” za moj pojam ne bi predstavljalo nikakav problem jer, držeći se one Kristove - Bogu božje, caru carevo, nikada nisam vjerovao u miješanje vjere i politike 

Ja jesam vjernik, kršćanin, katolik, ali sam uvijek bio protiv toga da se bilo kojoj političkoj ideologiji pripisuju atributi bilo koje religije, jer jednoreligijsko etiketiranje jedne političke stranke automatski izključuje sve koji nisu te vjere. U našem slučaju taj pridjev izključuje Hrvate islamske vjere iako su mnogi od njih Hrvati ne samo po podrietlu, nego u mnogo slučajeva veći hrvatski domoljubi od onih koji smatraju da su Hrvati samo zato što su katolici. Uzmimo samo za primjer Zlatka Hasanbegovića, pa rahmetli: Nijaza Batlaka, Aliju Šiljka, Aziza Suljevića, Hamdiju Kovača, Ilu Topuzovića, Mirsada Bakšića i preko tisuću drugih koji su pali braneći svoju domovinu Hrvatsku.

Na posliedku, ni jedna vjera nije utemeljena na demokratskim principima, nego na dogmatskim odredbama. Što je u katoličkoj vjeri pravo a što krivo, što je dozvoljeno a što nije određuje vatikanska kurija na čelu s papom. U iztočno-pravoslavnoj Ekumenski sinod na čelu s patrijarhom. Kod muslimana, iako u Kur’anu piše da je Bog rekao da su svi muslimani jednaki i da im u vjeri nije potreban lider, učenje ili tumačenje vjere je u rukama imama i mulaha, koji mnogo puta ono što je zapisano u Kur’anu svaki od njih tumači onako kako ga on razumije. Isto se i u kršćanskim vjerama čini s biblijom.             

Masama naroda je jedino dozvoljeno (ili naređeno) da se pridržavaju dogmi, koje su im propisali njihovi vjerski lideri. Stoga, niti jedna demokratska organizacija ne može istovremeno biti i vjerska, kao što ni jedna “islamska država” ne može biti demokratska, niti komunistička partija social-demokratska, ma pod kojim imenom se ona krila.

Nu naš hrvatski poroblem nije u tome kako netko shvaća demokraciju, nego što danas pod njezinim plaštem na grbači hrvatskoga naroda jašu najgori tipovi proboljševičkog neojugoslavenskog ološa. Prvi među njima je briselski potrčko Andrej Plenković, koji svojim bahatim izpadima u svakom zdravom čovjeku izaziva averziju i gađenje.

Na pitanje zašto je ušao u koaliciju s Pupovcem i drugim otvorenim neprijateljima hrvatskoga naroda, taj bahati komunistički izprdak odgovara: “Nitko meni kao predsjedniku HDZ-a neće određivati s kim ću ulaziti u koalicije!” Takav tip “demokracije” još jedino prakticira “Dragi vođa” Kim Jong-un.  Vive la democratie!!!!!

Nu takvo protudemokratsko ponašanje jednoga od njihovih nevježa ništa ne smeta masonskim “demokratima” na čelu Europske Unije. 

Na sve to naša tzv. desna oporba, razštrkana u stotine egocentričnih grupica, odgovara tihim, uljudnim negodovanjem; pokreće podpisivanje raznih referenduma za postizanje nekakvih neodređenih ciljeva i poziva narod na bezvezne “mirne i dostojanstvene” demonstracije u kojima nikome nije jasno protiv koga, čega i zašto će se demonstrirati, a još manje što će se poduzeti ako se ne poluči nikakav uspjeh. 

Naprimjer, po pitanju reprezentacije tzv. narodnih manjina u Hrvatskom Saboru i Vladi u zahtjevu za referendum ‘Narod odlučuje’, ne traži se ukidanje toga Račanova zakona, kakav ne postoji nigdje drugdje u svietu, nego smanjivanje manjinskih zastupničkih mjesta od osam na šest i nitko od organizatora nije sviestan da se baš time daje legitimitet toj protuzakonitoj jugokomunističkoj podvali. A da absurd bude još veći, konačni broj i legitimnost glasova (kao i na svim dosadačnjim izborima) određuju oni koje te “manjine” drže na vlasti.

Ista stvar je i s ovom nedavnom demonstracijom u Vukovaru, navodno protiv onih koji koče podizanje obtužnica protiv četničkih zločinaca. Ivan Penava najprije u svom govoru kaže da je Plenković za njega najbolji premijer i da on nije protiv vlade koja te četnike štiti.   Kao i velika većina naroda, Penava i svi drugi vrlo dobro znaju tko su glavni krivci i koga treba rušiti da se stvari počnu mienjati. Oni bi povremeno žele nešto konkretno učiniti, ali ne smiju jer bi to sigurno ugrozilo njihov status u HDZ-u, a time i zaposlenje, koje su, kako im Plenković & Co. stalno napominju, dobili s njihovom pomoći i pomoći stranke na vlasti. 

Da se  nebi, ne daj Bože,  shvatilo da je on ustao protiv koalicije Plenković-Pupovac - et alii, Penava u svom govoru spominje i “one koji su 1941. bili na krivoj strani”. Vjerujem da bi mnogi od onih koji su vjerujući da će polučiti nekakav uspjeh došli na te demonstarcije u Vukovaru, htjeli znati tko je to po njegovom mišljenju bio na krivoj strani. Njegovi (kao i moji) otac, djed, stričevi, ujaci? 

U državi u kojoj se (prema Račanovom ustavu) premijer ponaša kao kancelar kojemu Sabor (ili Reichstag) služi kao nekakva dekoracija s dobro plaćenim, nedemokratski izabranim zastupnicima i nedemokratski vođenim strankama, ne može se ovu krizu, koja ugrožava sam biološki obstanak hrvatskoga naroda, riešiti nikakvim mirnim  dvosmislenim referendumima i demonstracijama. Za to je potrebna metoda kojom se jedan klin izbija drugim klinom.

Za Dom Spremni!

Zvonimir R. Došen