Zombi novog hrvatskog doba
- Detalji
- Kategorija: Darijo Strehovac Streh
- Kreirano: Ponedjeljak, 22 Studeni 2010 23:10
- Objavljeno: Ponedjeljak, 22 Studeni 2010 23:10
Mjeseca ožujka 1997. godine, priča Miro S. – umirovljeni gardist sa riješenim statusom i stambenim pitanjem. Od ranjavanja, razvojačenja i povratka kući prošle su već dvije godine. Na trenutke osjeća jake napade anksioznosti, panike i straha; ali rješava ih alkoholom, izbjegavanjem situacija koje mu smetaju, čak i povlačenjem u sebe.
Ipak, u zadnje mu se vrijeme sve naglo pogoršava. U 15 je dana spavao sve skupa možda 12 sati, zbog straha od noćnih mora i halucinacija. More koje trpi tipične su za PTSP (vraćanje u rat ili ponavljanje rata, ali bez snage, oružja, streljiva, sasvim sam među hrpom neprijatelja, s oružjem napunjenim tek jednim metkom, i sl.).
Psihički na rubu ludila, "dovukao" se do KBC Rebro, gdje nalazi psihijatra koji mu govori da mu ne može pomoći, i da je on za Vrapče.
- U redu doktore, otfurajte me u Vrapče, samo ako će mi to pomoć'.
- Otiđite sami.
- Ne mogu, jedva sam doš'o i dovdje, psiha mi je totalno u kurcu - razbija se i plače, očaj ga preuzima.
- Dobro, onda ćete morati čekati.
Oko 7 sati kasnije, Miro u akutnoj depresiji još uvijek sjedi ili šeće po čekaonici; bez volje za život, razmišlja o tome bi li mu bilo bolje otići negdje i dokrajčiti se. "Čemu tolike muke, čemu živjeti?"
U njemu ipak prevladava nit koja ga veže za život, supruga mu je trudna, što će i kako bez njega?
Sedam i po sati nakon njegovog prijema, "hitna" stiže.
Odjednom se nalazi u Vrapču, i taj dio opisuje kao veliki kaos u sjećanju. Zna samo kako je "nafilan" lijekovima, na zatvorenom odjelu, među zatvorenicima svih vrsta; od "Napoleona" do "Ivane Orleanske".
Ni sam ne zna koliko je dugo tamo, ali po papirima kasnije shvaća da je oko 2 tjedna; osjećajući se kao otpadak kojeg su strpali u zatvor. Po kasnijem proučavanju povijesti bolesti i ostalih papira shvaća da je psihijatrica s njim razgovarala tek 3. dan nakon njegovog prijema:
- Kako ste?
- Osjećam se k'o tenis loptica.
- Kako to mislite?
- Isprobavate na meni lijekove. Jedan sam dan k'o zombi, drugi dan 'oću poludit' od živaca! Koliko sam ja već dugo ovdje?
- Smirite se, tako se to radi; treba nać' najbolju terapiju za vas.
- Pokusni kunić, znači?
Psihijatrica prekida razgovor.
Tablete i dalje nastavlja dobivati nekoliko puta na dan, ako ih ne pije
Dragovoljno, navečer mu ih silom administriraju injekcijom. Stalno pod kontrolom zbog mogućnosti suicida, ne brije se sam niti išta slično.
Nakon 10 dana u posjet mu dolaze žena i prijatelj, posjet smije trajati 15 minuta. Tijekom posjeta osjeća se neugodno, sram ga je zbog toga kako izgleda i shvaćanja da ne pripada na takvo mjesto.
Nakon posjeta gleda kroz prozor s rešetkama proljeće koje se budi, ptice pjevaju, zelenilo, cvijeće; ali osjeća kako on nije dio ničega toga, kao da je komad govna po kome plaze muhe govnare.
Nakon 20 dana takve terapije, psihijatrica mu dopušta prelazak u "otvoreni odjel". Ponovo se ne snalazi među bolesnicima svih vrsta, ali nikoga s kim bi mogao razgovarati.
Na odjelu nema niti jednog vojnika, i opet mu postaje jasno kako ga nitko ne može, a niti ne pokušava shvatiti.
Liječnici i ostali zaposlenici bolnice su tu kako bi administrirali lijekove.
Na otvorenom ga odjelu drže još 2 dana, i zatim ga "nakrcanog" receptima otpuštaju kući.
I ponovo je u svijetu civila, ali sada opterećen i bremenom brda tableta bez kojih više ne može preživjeti niti dan, u društvu u kojem se mora sramiti što ih uzima.
Kako je Miro danas?
"Status mu je i dalje riješen i stambeno je zbrinut".
U brdu papira na koje su po raznoraznim uredima uslužbenice pisale, ažurirale, odbijale, rješavale, nadopunjavale, i radile sve ono što rade svim Miroslavima, veteranima Domovinskog Rata - sve je uredno odštambiljano, i državni je aparat zadovoljan.
Miroslavi se osjećaju prevarenim, napuštenim, usamljenim i među stotinama ljudi, povučeni su u sebe i naučili su ne vjerovati nikome, te svima govoriti kako je "sve O.K." Osjećaju se izdani od svih, a depresija je nešto što ih ne napušta.
I u životu Miroslava iz ove crtice depresija se ustalila se kao životna mu suputnica, ali ima onih sitnih, sretnih trenutaka, koje toliko ljudi uzima zdravo za gotovo, kad se igra sa jednom od svoje dvije kćeri i shvati kako ju je nešto, barem na nekoliko trenutaka otjeralo.
Onda brže-bolje iskorištava te trenutke i ponovo uči živjeti, jer zna kako nije otišla zauvijek. Uvijek će biti tu, baš kao i ta prokleta suza u oku.
Darijo Strehovac - Streh
