Privilegirani 2
- Detalji
- Kategorija: Darijo Strehovac Streh
- Kreirano: Subota, 26 Studeni 2011 18:20
- Objavljeno: Subota, 26 Studeni 2011 18:20
Devedesete godine dvadesetog stoljeća. Hrvatska je ponovno na mukama; napadnuta od strane "domaćih", beogradskih i inih Srba, četnika kao i partizana, te od čitave "JNA", po snazi treće vojne sile u Europi. Ishod je poznat.
Nakon nebrojenih su bitaka, okrunjenih "Olujom" 5. kolovoza 1995. godine Hrvatski Gardisti obranili Hrvatsko tlo na Hrvatskom teritoriju. Žudnja za pravdom i slobodom, nacionalni ponos i mladenačka naivnost, ideali i neiscrpna vjera u Boga i suborca, čimbenici su koji su braniteljima tijekom srpske agresije održavali moral i vodili ih kroz borbu protiv druge etape srpskog fašizma 20. stoljeća.
Po završetku se rata preživjeli branitelji kućama vraćaju sasvim drugačiji, u sebi noseći rane koje izliječiti do kraja života neće, ali još niti ne slute svu devijalnost nepravde i šikaniranja koje ih čekaju među vlastitim, hrvatskim narodom.
Velik broj branitelja ostao je bez udova, organa, zdravlja, posla i mogućnosti za normalan život; zaboravili su i odvikli se pravila civilnog života, a civili ih ne mogu, niti žele prihvatiti. Negdašnji ih prijatelji gledaju kao maloumnike i prijetnju, ne želeći s njima imati nikakvog posla, za državu su samo brojevi, ne shvaćaju ih čak niti članovi obitelji, a dojučerašnji lojalni jugoslaveni i partizani imaju vlast nad njihovim životima.
"Nizak prag tolerancije, PTSP, reaktivno neurastenični poremećaj"… otkucavaju brojne pisaće mašine zdravstvenih radnika kojima se javljaju za pomoć, i olovo im ponovno zapečaćuje sudbine, odbacujući ih među odbačene i suvišne, deklarirajući ih čak i kao državne neprijatelje od broja jedan do dva.
Nespremni i zatečeni takvim odnosom prema njima, zatvaraju se u uske tunele svojih nadasve potrošnih života, utjehu nerijetko tražeći u cijevima oružja koje su netom pokušali odbaciti.
Već nekoliko godina nakon svršetka rata koji se, po tvrdnjama gospodina Mesića ili Račana, te njihovih pionira Pančića, Canjuge, Pusićke i ostalih lojalnih partijaca, nikada zapravo nije niti dogodio, o njima se sustavno stvara lukavo izobličena slika. Baca ih se u zaborav, maksimalno se omalovažava njihov doprinos miru i državi, pa čak ih se i predstavlja kao parazite koji "normalnim" i "lojalnim" građanima svojim "povlaštenim statusom" doslovno otimaju kruh iz usta.
Istovremeno se Međunarodna Zajednica svim silama trudi izjednačiti ulogu agresora i žrtve, travestiju gurajući tako daleko da ih se proglašava ubojicama nedužnih Srba; što vladajuće strukture virtuozno koriste, ponekad akrobatski fantastično, za održavanje na vlasti.
Krajem travnja 2002. godine je na zavodu za zapošljavanje prijavljeno 41 tisuća 515 nezaposlenih branitelja, a njihova se svakodnevica može sažeti u nekoliko riječi:
A 'ko vas je tjerô? To je bio građanski rat. Amnestija četnika. Pomilovanja ubojica branitelja. Lopovi i ratni zločinci. Suđenja. Haag. "Golema prava". Banke i lihvarske kamate. Beskrajna i besmislena birokracija. Komisije. Žalbe. Odbijenice. Ukinuća. Lažni invalidi. Simulanti. Nebrojene potvrde. Postoci. Izrugivanja. Lupanje po zatvorenim, bezbrojnim vratima. Prosvjedi. Zabrane. Rešetke. Razvodi. Bolnice i duševne bolnice. Sažaljenje. Prognanički kartoni. Podsmijeh. Tablete. Droge. Alkohol. Pronevjere. Prijevare. Privatizacija. Sudovi. Zatezne kamate. Ovrhe. Pljenidbe. Deložiranja. Beskrajno podstanarstvo. Socijalni slučajevi. Život od danas do sutra. Nemogućnost dobivanja posla. Nepodobnost. Neperspektivnost. Kriminal. Nepravda. PTSP.
Većinu navedenih problema trpe i građani koji su rat proveli kod kuće u civilu, ali zaprepašćujuća je njihova spremnost prihvaćanja objašnjenja kojima ih najveći dio "hrvatskih" političara uvjerava kako su baš branitelji krivi za njih.
Osim svega toga im, naravno, ostaje i svakodnevno pitanje: Za što smo se borili?
Još od Garašaninovih su "Načertanija" Srbi na svako hrvatsko čeljade gledali ne kao na čovjeka, već tek kao na prepreku njihovom planu uspostavljanja "velike srbije", pa tako nije ni čudo što su i tijekom kraljevine "SHS" Hrvatskom pokušavali vladati kao svojom "prćijom".
Hrvatski se narod zato nije čudio niti dok su tijekom i nakon 2. Svjetskog Rata partizani i četnici nastojali pobiti što je više moguće Hrvata, znajući kako im čak i dojenče predstavlja opasnost za te iste planove.
Ali zakaj već duže od desetljeća dopuštamo takvima u Hrvatskoj preuzeti moć, kako bi i dalje radili na tome da zatru hrvatske ratnike, znanstvenike, seljake, ribare i radnike; mladost i starost - zakaj im dopuštamo uništavanje svega onoga kaj Hrvatska ima za ponuditi?
OPASNIJI JE NEPRIJATELJ KOJI ŽELI ODUZETI DUŠU I NARODNOST, OD ONOGA KOJEMU JE CILJ SAMO IMUTAK ILI TERITORIJ - davno je izrekao g. Đuro Jelačić
Darijo Strehovac - Streh
