Pismo Večernjem listu – Reakcija jednog dragovoljca
- Detalji
- Kategorija: Darijo Strehovac Streh
- Kreirano: Nedjelja, 13 Ožujak 2011 18:00
- Objavljeno: Nedjelja, 13 Ožujak 2011 18:00
Pozdrav i sve najbolje. Eto, vjerujem kako bi u redu bilo prvo se predstaviti, pa tek onda dati na uvid ono kaj imam za reći o današnjici Hrvatske, po mome viđenju. Kao prvo - dosada nisam slao članke novinama.
Umjesto toga sam objavio 2 Romana o Domovinskom Ratu, koji su u književnim krugovima prošle kao nepostojeće, iako je nakladnik dobro zaradio na njima.
Prodao je sve, a supruga i ja smo preko odvjetnika uspjeli izvući dvjestotinjak knjiga; koje smo zatim većinom podijelili hrvatskim Braniteljima.
Prodao sam ih sve ukupno 30-ak, tijekom nekoliko Proslava Dana Branitelja na Trgu Bana Jelačića.
Sam sám Dragovoljac DR-a, većinu ratovanja proveo u 1. Brigadi "Tigrovi"; danas jedan od "utega" države, odnosno pripadnik onih 69.343 HRVI-a, tj. - 5,8% ukupnog broja mirovina u RH. U mirovini na temelju "samo" PTSP-a, pošto niti jedno ranjavanje ili ozlijeđivanje nisam prijavi
To bi bilo moje predstavljanje vama, koje nema veze sa člankom kojega sam napisao danas, a kojega ćete, ili nećete – objaviti, sukladno vašoj rasudbi.
Ljutnje u svakom slučaju nema, jer znam kako vani ima puno pametnijih i sposobnijih kolumnista i književnika od mene, i arogantno bi bilo očekivati objavljivanje teksta kojega vam šaljem.
Još jednom pozdrav, i sve najbolje.
-----------------------------------------------------------
- A šta ako u Srbiji na vlast dođe oni' Drašković!? – sa strahom me u očima neki dan upitala moja predraga Majka: - pa tek ćemo onda vidit' šta će bit', jer TO je "pravi" četnik; ovi Tadić je još i dobar!
Gledajući je tada u oči, shvatio sam koliko je u hrvatskome Narodu još uvijek prisutan strah od Srbije, te ponavljanja devedesetih – novoga Rata, srbijanske politike i novih granata koje će ispočetka rušiti bolnice, crkve i domove diljem Hrvatske.
- Jer šta misliš!? – nastavila je istim tonom – kô će i opet ići u Rat? Nji'ovi sinovi? Opet ćeš ić' ti, isto ka i druga sirotinja – naslonila je čelo na oba dlana i sakrila oči.
- Al' ovi mi se put nećeš izvući – na oči su joj navrle suze upravo u trenutku kad sam skoro blebnuo kako mi niti ovaj put ne bi bilo žao vlastiti život staviti na prvu crtu.
Ali zašutio sam, zagrlio je i požalio kaj joj se i prije prokletih TV vijesti koje su taj razgovor i izrodile nisam sjetio poželjeti Sretan Dan Žena.
A sjetio sam se i nečega drugoga. Sjetio sam se jednog sivog jutra krajem rujna 1991. godine, kad sam se u trapericama i sa dvojicom prijatelja iz jednog od zagrebačkih kvartova, opraštao od nje i sestre, dok su se njih obje gušile u suzama.
Sjetio sam se kako smo za početak našeg "Ratnog puta" odabrali Banovinu, jer smo tamo imali "vezu" - čovjeka koji nam je obećao kako će nas primiti u ZNG, iako nam je prosjek godina bio – 17.
I gledajući je takvu neki dan, pomislio sam i na desetke tisuća sličnih majki i očeva diljem Hrvatske.
A pomislio sam i na onu udrugu majki koje su se, tijekom nedavno održanog Tadić - Josipović "derneka" na Ovčari, prisilili progutati i zadnju mrvu ponosa – zahvaljujući im na nekakvom "izvinjenju"; a u biti se čitavom Dušom moleći Svevišnjemu kako će im makar ta osoba donijeti ono čemu se nadaju već skoro dva desetljeća – posmrtnim ostacima SVOJIH sinova i kćeri.
Ostacima za koje mnogi ZNAJU gdje su. A i mi znamo tko su ti koji znaju.
Kostima za koje mnogi ZNAJU tko ZNA gdje su. A i za njih znamo tko su.
Truplima za koje mnogi ZNAJU tko ih je pobio i pobacao u jame. Za koje također – ZNAMO tko su.
NAŠIM sinovima, i NAŠIM kćerima – za koje zaista - i sami ZNAMO tko ih je, zbog čega, i po nalozima čije velikosrbijanske politike pobio, posakrivao, i danas se njihovim sudbinama, kao i sudbinama njihovih bližnjih – rugaju i sprdaju– dvosmislenim "izvinjenjima", te na kraju čak i optužbama: "kako su si sami krivi za to što im se dogodilo, jer su" – "sudelovali u zločinačkim pothvatima"; ili kako su – "sami započeli Rat".
Svi su ti sinovi i kćeri i do dana – današnjeg: "nestali".
I što se od Tadić – Josipović "drugovanja" i njihovog "plesa nad Ovčarom" u biti promijenilo?
Dobili smo optužnice protiv Purde, Maslova, i pukovnika Tromblona.
Dobili smo "obavjesni razgovor" sa Dr. Vesnom Bosanac.
U širu je javnost napokon izišla i Golgota našeg suborca Veljka Marića.
Dobili smo, ukratko - optužbe kako su Hrvati započeli Rat u Vukovaru, te prešutno, podmuklo, odobravanje "hrvatskih institucija" kako su svi "jednako krivi".
Dobili smo Josipovićeva "umirenja", jer Srbijanci i ne traže "baš previše" naših Branitelja.
Dobili smo optužbe protiv naše Specijalne Policije, te optužbu za "Operaciju Maslenica".
Dobili smo (zadržali) nikad prekinutu tvrdnju o tome kako je "Operacija Oluja" "zločinački pothvat", na koju hrvatski predsjednik skrušeno kima glavom.
Dobili smo…
Misli mi je prekinuo zvuk ključa u bravi ulaznih vrata, i na taj je zvuk moja Predivna Majka skrivenim pokretom obrisala suze, nadajući se kako ih nisam vidio.
- Vratili su se iz šetnje – ustala je, i lice joj se ozarilo svjetlom koje može doći samo od Svevišnjega – jer taj je zvuk označavao povratak moje Divne supruge i našeg Neprocjenjivog, jedinog blaga kojega posjedujemo na čitavome ovome sivome svijetu – našeg 8-mjesečnog djeteta.
Ali dok je moja predraga majka hrlila ususret svojoj unuci i mojoj supruzi, meni je kroz moju, "Ratom i Mirom" ispaćenu glavu, svejedno prošla slika "pravog" i "krivog" četnika sa početka ove priče; a slijedila ju je i drevna izreka glave puno mudrije od moje: "Loš i nepravedan Mir je gori od Rata".
Jer one majke koje su od Tadića, Josipovića, Bajića i svih ostalih "hrvatskih institucija", umjesto od "pravog četnika" Raškovića – nakon Tadić – Josipović "drugovanja" na Ovčari preklinjale samo za povratak kostiju svoje pobijene djece – i one, i svi mi, smo od sviju zajedno dobili – kaj?
Optužnice protiv preživjelih.
Darijo Strehovac - Streh
