Kaj bi bilo da je bilo
- Detalji
- Kategorija: Darijo Strehovac Streh
- Kreirano: Utorak, 31 Kolovoz 2010 09:30
- Objavljeno: Utorak, 31 Kolovoz 2010 09:30
Kaciga mu se zlokobno nakrivila dok je promatrao nekoliko kilometara udaljen grad u plamenu. Životni mu se san ostvarivao, i u mislima je već odmjeravao zlato kojim će njegovo ime uklesati u "historiju" toliko priželjkivane, a napokon ostvarene - Velike Srbije.
Ipak, u džepu je nezadovoljno stiskao zapovijed koju su mu iz Miloševićevog štaba u Beogradu donijeli prije tek nekoliko sati, a koja je glasila: "U grad ima da prvi uđe Željko, a njegovim trupama ima da se pruži sva pomoć koja im bude trebala..."
Buntovno je frknuo i prinio cigaru ispucalim usnama, ponovno razmatrajući mogućnost iznenadnog napada diverzanata na zračnu luku koja je gorjela kilometar ispred njegovog zapovjednog mjesta.
Znao je kako Hrvati imaju snage za odbijanje takvog napada, kao i da će tijekom njega diverzanti pretrpjeti velike gubitke, ali u tome mu trenutku ti gubici nisu značili baš nikakav problem.
Naprotiv, nakon toga bi imao svako opravdanje za hitno slanje Uzelčevih tenkova, Šljivančanovih snaga, i onog najbitnijeg - SVOJIH vojnika u akciju.
I Rašeta je bio uz njega, i uz koordinaciju jakih bi zrakoplovnih udara "na juriš" sigurno zauzeli grad u roku od najviše dva dana, koliko je, u najboljem slučaju, Arkanovim "Tigrovima" trebalo da stignu i rasporede se na ključne položaje oko grada.
Sva su izvješća ukazivala na to kako su bojazni zbog ponavljanja "slučaja Vukovar" tek bulažnjenje nekih kukavica kojih se imao namjeru riješiti čim cilj napokon bude dostignut.
U prilog njegovoj samouvjerenosti išla je i činjenica kako su grad branile tek postrojbe hrvatske vojne policije, nešto rezervista i pripadnika "narodne i civilne zaštite", tajnice i slične petorazredne snage; dok su sve aktivne hrvatske brigade bile u okruženjima ili vezane za ostala bojišta diljem ostataka Hrvatske.
Prva je hrvatska gardijska brigada razbijena nakon osvajanja Vukovara, i njene su grupe pružale ozbiljan otpor još samo kod Varaždina, kamo su se povukli nakon pada Osijeka, Vinkovaca, Siska i Karlovca, u kojem su potukli ili natjerali na predaju sve rezerve u ljudstvu, oklopu i ostaloj vojnoj tehnici.
Ista ili slična sudbina snašla je i ostale Zenge snage, s iznimkom četvrte splitske koja se povukla i još uvijek čvrsto brani Dubrovnik, ali sve su to bili tek posljednji trzaji Hrvata i njihove bezumne želje za samostalnošću.
U svakom slučaju, pobjeda im je bila nadomak ruke, i ova zapovjed o čekanju Arkanovih koljača činila mu se apsolutnom nepravdom, pa čak i omalovažavajućom prema svemu što je on učinio za srbsku stvar.
Nije shvaćao tko bi to u vladi Srbije mogao i pomisliti kako njegovi ljudi nisu sposobni za ove zadnje korake; njegove su postrojbe do sada obavile i te kako dobar posao "čišćenja" na svim sektorima na kojima su djelovali, na pojedinim područjima čak i bolje od Arkana i njegovih precijenjenih kriminalaca.
Nagađao je kako je stvar takva zbog Arkanovih veza u političkim krugovima usko povezanim s kriminalnim miljeom, i bio je sve sigurniji kako će to koljačko kopile na kraju svega dobiti čak i veći položaj u vladi novih teritorija i od njega samog.
Neki su šaptali kako će ga se čak postaviti za desnu ruku Miloševića, kao predsjednika zapadne Srbije, barem dok se ne srede formalnosti sa svijetom i EU; a njemu bi onda ostali samo položaji u srpskoj Bosni.
- Ah - odmahnuo je rukom i povukao novi dim cigare - što te, bre, to uopće i zabole? - sam je sebe opsovao, ponovno se prisjetivši onoga što mu nitko neće moći oduzeti - pobjedničkog mjesta u historiji stvaranja večnog srbskog sna.
Lice mu se ponovno ozarilo kad je zamislio sliku koja će najkasnije za par dana postati stvarnost: on, u svečanoj uniformi, s prsima prepunim odlikovanja, ulazi na glavni trg grada koji je gorio pod njim, ponosno jašući na svom "Stipici", bijelcu kojega su 1991. oslobodili iz ustaškog Lipika.
To je bila njegova sudbina, i neće dopustiti da mu je političari sad ometu sa tom besmislenom zapovijedi o čekanju.
Zdravo, šefe! Kako je, bre, je l' ćemo da ih izgazimo više? - do njega je došao Veselin, u rukama noseći tanjur s najboljim komadima vrućeg odojka, mladim lukom i krumpirom ispod peke: - Evo, da se zamezi nešta, bre, ne mož da se ratuje na prazan stomak.
Major mu je pružio tanjur, nikako ne shvaćajući odbijanje koncepta stola i stolice kod generala, ali u njegovom opisu posla nije pisalo ništa o ispitivanju onoga štp ga se ne tiče. A njega se, osim urlanja "pali", nije ticalo ništa, i s tim je bio i prezadovoljan.
- Ide, bre, kako ne bi išlo?! Pa neću valjda jedan grad da napadam tri meseca, dok ga brani šaka jada?! - bacio je opušak cigare Šljivančaninu pod noge, znajući kako mu se i na sam spomen Vukovara zapliće jezik.
- Ali generale...
- Aj, aj, topovi i haubice dobro gađaju, iako bi možda trebalo malo više da se tuče po samom centru - nije mu se slušalo zamuckivanje tog polupismenog debila
- Odma ću da korigujem - mašio se major motorole, ali general ga je prekinuo u pola pokreta.
- Ajde, možeš i malo kasnije, ima vremena. Jesi l' mi se pobrinô za Stipicu?!
- Kako da ne - ovaj se već nagonski ukočio u stavu "mirno", pogotovo kad je osjetio ljutnju u generalovom glasu: - Otimaren je, očišćen, ima zobi, sijena, mož' da bira šta 'oće...
- Dobro je - promrmljao je zadovoljno ovaj, i sama pomisao na lipicanera kojega je za sebe odabrao u oslobođenom Lipiku uvijek bi ga udobrovoljila, a i odojak je snažno zamirisao, od uzbuđenja je zaboravio i kako je gladan.
- Daj nož, viljuška ne treba.
- Evo, evo - s olakšanjem je ovaj gledao kako general trga komad mesa; prekrižio je ruke iza leđa i uspravio se, s ponosom gledajući plamen što je lizao zgrade grada pod njima.
- 'ćete na Stipici da ujašete? - kimnuo je brkati dvometraš prema gradu na kojega je upravo počeo padati novi plotun, ispaljen iz četrdesetocijevnog VBR-a: - 'će da bude lepa slika na radiju, a i na teveju, a?
General se umalo zagrcnuo kad je ovaj blebnuo rečenicu do kraja, ali pogled mu je privukao pogodak granate koji je visoki, stakleni toranj koji se uzdizao kod nadvožnjaka napokon uzdrmao toliko da se čitava građevina u sljedećih nekoliko sekundi urušila, a na mjestu na kojem je stajala podigao se golem oblak tamno-sivog dima i prašine.
- O-ho-ho-hoo!! - nasmijao se - tamo se, bre, basket više neće da igra, a?
- Neće, generale, ima da sagradimo crkvu Svetog Save! - pridružio mu se u smijehu ovaj, i general je u tom trenutku napokon donio čvrstu odluku.
- Idi, Veseline, i pripremi mi Radovana i diverzante! Kaži im da u zoru ima da napadnu i zauzmu aerodrom Lučko!
- Razumem, generale! Će da iđem odma! - Šljivančanin je prinio ruku sljepoočnici i odmah se okrenuo.
- Čekaj, bre - zarežao je general Mladić nestrpljivo: - Ima da posle toga okupiš sve ljude i kažeš im da su od dva izjutra u punoj pripravnosti, je l' razumeš?!
- Svima?!
- Da, svima. Ko još ima da nosi petokraku, ima da je još noćas zameni našim znakom, podeli svima ekstra sledovanja ruma, i nek svi znaju: Sutra ulazimo u Zagreb.
- Razumem, generale - ponovno je salutirao Šljivančanin i požurio prema štabu, a Mladić se okrenuo prema Zagrebu, sa komada pečene prasetine odrezao još jedan komad i polako ga počeo žvakati.
- Ovaj ćemo put da stvar obavimo kako treba - promrmljao je sam sebi u bradu: - Blajburg će da im se čini kô piknik.
Darijo Strehovac - Streh
