Apokalipsa
- Detalji
- Kategorija: Darijo Strehovac Streh
- Kreirano: Subota, 05 Lipanj 2010 14:53
- Objavljeno: Subota, 05 Lipanj 2010 14:53
Ono kaj nikak ne mrem shvatit jest – zakaj i ja sam katkad gledam to smeće?
Koliko vi? Koliko svaki od svih? I nije samo "Farma" u pitanju.
Bombardiraju nas rasprskavajućim granatama sa svih strana – od čisto primitivne, pa do kulturne; jer koliko god moja kćer znala dobro pjevat, za svekoliku mladež bi ipak bilo korisnije slušati Beethovena. Ili barem Dire Straits, u ime života!?
Ali svaki bi komad tih postotaka razdijeljenih među nama, nedvojbeno bio recipročan onome koliko svatko od nas u sebi nosi zlobe i tog istog tog crnila.
Ali to smo mi. Ljudi. Sitni, sa svojim manama i dobrim stranama jednako; mi nismo oni koji kontroliraju stoku. I želimo li to biti?
Ja bih volio kad bi ta mjesta dobili ljudi svijetlih, pravednih i ljudskih nazora. Kad bi barem takvi vodili "medije u rvata"? Samo zamislite!?
Ali kako ovima objasnit kako su dijametralno suprotno? Zaboravite.
Pogledajmo samo kaj nam iz istih medija rade?
Kaj itko može imati od toga kaj SVE ljude oko sebe uči umjetnosti spletkarenja, crnila, nepoštenja, zla i nemorala; te štoviše, kako su to osobine korisne i neophodne?
Slično je tome ono naše vječno pitanje: kaj itko može imati od učenja kako čovjek rođen u Hrvatskoj MORA mrziti ili nipodaštavati sebe i svoju nacionalnost, ili - nije normalan?
Ali sve je ovo gore napisano u slučaju ako govorimo o "nekome", ili "nekima" koji to čine.
Ali kaj se događa ako ipak govorimo o nečemu potpuno drugome? O nečemu puno većem i dugotrajnijem, a kaj preko ljudskih tijela čitavo vrijeme radi svoj posao, kojemu je krajnji cilj – Apokalipsa?
Što me podsjeti:
Isto kao i za don Kaćunka mogu reć: - "kaćunko, nekad si možda i dobio poziv sa jedne instance, te se odlučio na njega odazvati, ali i više je nego očito kako te više od toga privlači onaj poziv kojega dobijaš sada – poziv sa druge strane, koja sa duhovne MORA prijeći preko svjetovnog, pa dovrši kaj imaš sa crkvom i kreni novim pozivom – Bog ti pomogao".
Po meni bi tako svatko mora gledat svoga najbližega, prijatelja ili člana obitelji, svejedno; jer ukazati nekome na grešku nije ista stvar kao izrugivati mu se, ili iskorištavati njegove slabosti za zadovoljavanje svojih potreba, kakve god one bile.
Ali ne predrasudama i loše utemeljenim razmišljanjem.
Jer kad bi netko, recimo, pregledavao moj Internet history na datum taj i taj, i htio mi napakostiti - stavio bi u javnost inkriminirajući link, al ziher ne bi stavio i link ranije, a koji zapravo pokazuje kako me stranica večernjeg ili dnevnik.hr - a koji su objavili istu vijest na hrvatskom portalu zapravo doveli do tog linka.
To je samo bizaran i mizeran primjer nečega kaj se svakome od nas može dogoditi sutra, recimo, ali nema gorega od onoga kaj nam rade iz dana u dan.
Ubijaju nam mozak. Ubijaju nam od Boga date alate za razmišljanje, i zaista nas pretvaraju u bezkorisnu stoku.
Zaljenjunju nas sve kako bi iz nas izvukli sve boleštine koje leže u samom zlu i srži pakla koji nas okružuje – a koji je ništa doli – ODBACIVANJE PRAVOG ŽIVOTA, I PRIHVAĆANJA NJIHOVOG NADOMJESTKA, NJIHOVE VERZIJE "ŽIVOTA" ZA NAS.
Jer koliko god se ovo paranoično činilo, nakon toga je plan kristalno jasan – navući nas sve na lijekove koji su nam neophodni, jer su nas na kraju krajeva, takovima vremenom i učinili, pretvoriti nas sve u hipohondre ili narkomane – ista stvar, kao kaj nam je svima, siguran sam, i hrpa drugih lijekova kroz povijest nametnuta, iako smo bili potpuno zdravi ljudi.
Svakaj sam ja tu sad nadrobio, znam, ali eto – palo mi nekoliko misli na ovo malo ludosti koja mi pamet jedva drži pod kontrolom, i ne da mi puknut ko kokica.
Jer kad bih slušao logiku i pamet – predao bih se odavno. Ovako me ludilo drži u "normali" ovoga i ovakvoga svijeta.
Jer u ovakvome se svijetu Apokalipsa uvijek čini evo – iza ugla.
Pa kako onda "normalan" čovjek može živjeti u takvome svijetu? Bi li "normalan" čovjek želio živjeti u ovakvome svijetu, ili bi ga njegov nadomjestak natjerao na sve kako bi od njega pobjegao. Prvo pomalo, pa zauvijek.
Darijo Strehovac - Streh
