Sanjao sam noćas
- Detalji
- Kategorija: Darijo Strehovac Streh
- Kreirano: Utorak, 04 Listopad 2011 16:17
- Objavljeno: Utorak, 04 Listopad 2011 16:17
Kao kaj se glista kišom izvučena na površinu svim silama pokušava domigoljiti do novog, mračnog kutka u kojemu će imati dovoljno vlage i sakriti svoje beskičmenjačko tijelo, u Hrvatskoj je običaj moćnika, udbaša, yugoslovena i ostalih parazita u tkivu Lijepe Naše – "reprintati" i "objašnjavati" svoje izjave.
U najmanju se ruku stiče dojam kako su u pitanju pjesnici ili mudraci na višim duhovnim razinama, čije dubokoumne bisere sam glup narod nikako ne može vidjeti, i shvatiti ih kao ono kaj i jesu.
Evo i ovih se dana ured za muljanje i trućanje trenutnog obnašatelja dužnosti doživotnog hrvatskog predsjednika javio objašnjenjem za nas, tukce koji, eto, jednostavno ne možemo niti zamisliti na kojim visokim stratosferskim uvjetima mozgovi naših moćnika moraju biti u mogućnosti razmišljati, pa je dotični, u svoj svojoj milostivosti svećenika egipatskih faraona, odvojio koju minutu svog veleplaćenog vremena kako bi nam objasnio "da je Tuđman kriv za Rat isto k'o i milošević".
A činjenica je kako naš obnašatelj "dužnosti" doživotnog predsjednika države - nije mislio ništa, jer on taj inače svakodnevni ritual normalnih ljudi ne upražnjava, i stran mu je koliko i sama pomisao na Samostalnu Hrvatsku.
On je samo uz kavicu ponovio razgovor kojega vodi u mračnim komorama dobro skrivenim od pogleda javnosti, u trenucima svog "zanosa". Bila to epilepsija, čašica absinta previše, pomanjkanje kisika u mozgu, ili tek puka senilnost.
Zaboravite. Nije on jedini koji se u duhu tih "pjesničkih zanosa" zaboravi pa uz kavicu veli svašta. Od "branitelja na i pod ledinu", preko "hrvatska je glazba ustaška glazba", pa do "hrvatske se branitelje ne mora pokopavati s počastima", i nemojte se nimalo čuditi ako sljedeća takva izjava bude: "sirotinjo, ako više nemaš kaj za stegnuti - jedi remenje".
Uz iste se takve kavice donose i odnose zakoni i dužnosti, prava i pravice, te svi ostali zaključci i ideje o "mjerama" kojima će "institucije" ponovno izgraditi ovu, srbsko-crnogorsko-yugoslovenskom agresijom srušenu, a s njihove strane opljačkanu Domovinu nam Hrvatsku – samo tako. K'o lišće na vjetru.
Ali nas to ne mora čuditi, jer pogledajmo na kojim stratosferama žive ti profesionalni pljačkaši, ubojice i Faustove mušterije. Kakve oni u biti veze sa nama imaju? Kaj je zajednički nazivnik njihovih pljačkaških pohoda na ovoj Zemlji i naših života? Nikakva.
Evo i jedne priče od nas, glupih i tupih, kaj krv nam na slamčicu piju, i koji svojim tijelima njihovu trulež na životu održavamo:
Zamislite jedan dugački, bijeli hodnik, bez ukrasa ili slika; tek je na kraju tog hodnika Grb sa crveno-bijelim kockicama ucrtanim u njega – Hrvatski Grb. Ali razlika koju odmah primjećujete je ta kako je čitav taj dugačak hodnik čist, sterilan, maničnom opsesijom održavan, dok se onaj Grb na zidu u paučini i stoljetnoj prašini - tek još nazire.
Hodajući hodnikom primjećujete niz vrata sa svake strane, i zavirujete u njih, čudom se čudeći prizorima koji se pred vama prostiru.
Iza jednih je od tih vrata prostorija obojana u krvavo crveno, u kojoj na zadnjem, povišenom kraju stoji petokračno postolje na kojemu sjedi jedna zakrabuljena prilika, dok joj se pod nogama kao redovi klupa u saboru uredno šire redovi tijela osoba kaj pred postoljem kleče.
- Eto, na primjer, možemo i to – veli ta prilika na postolju.
- Tako je, druže vrhovni…. – zamrmori čitava rijeka glasova tih ničice pognutih glava, niti jedne se sekunde ne premišljajući.
A ruke koje pripadaju tim ničice pognutim glavama u svačijim džepovima osim u svojim, i tek tad primijetiš: Pa te glave niti jednoga uha nemaju.
U sljedećoj, svim bojama obojanoj prostoriji ulazite na slavlje i metež, ljude koji vino ispijaju, meso jedu, i u veselju sa ženama plešu, te pomislite: "E, ovo je već bolje, svadba il' svetkovina kakva je u tijeku".
A onda vam pogled padne na zidove te prostorije, crnom zemljom pokrivene, zemljom iz kojih mršave, rasparane ruke još zadnjim trunom života miču se; i shvatite kako na glavnome zidu, gdje zakrabuljena prilika sjedi, neki čudan i stran vam Grb se diči.
"CCCC", posvuda je ispisano, a vino nije vino, već je gusta krv; stolovi nisu stolovi, već su izmučena tijela palih i nestalih; žene nisu vesele, već su žrtve - zarobljene i silovane, pretučene i iskasapljene; meso nije meso, već iznutrice i ljudski odresci se golim zubima trgaju.
- Će uskoro da imamo krajinu!?? – zakrabuljena prilika poviče.
- Oćemo vojvodo!! – kame se u zrak dižu, a meci vam iz rafala oko glave zafijuču.
U strahu se trgnete i trčite od vrata do vrata, po pomoć, ali bezuspješno. Nijedna od osoba u tom zdanju vas niti ne vidi niti ne čuje, vi niste jedan od njih; ali svaki svoju zastavu i grb ima, i svi se složno za komad Hrvatske trgaju.
Ali vi niste na njihovoj razini. Vi ste k'o i muha koju na pikniku rukom od hrane tjerate.
Soba za sobom, vrata za vratima, Grb do znaka, žrtva do žrtve, zid za postoljem, spomenik do pijedestala, vrhovnik do podanika, bez zraka i snage vrata otvarate, ali ishod je isti: vi ne postojite, vi ste nitko i ništa, zaboravljeni, odbačeni, izmučeni, gladni i žedni…
I onda… u panici i znojem probijeni… uulazite u prostoriju gdje svi se svađaju, i svi jedan drugome govore kako je "on" taj pravi, kako je "ona" ta prava, kako nitko doli njih ne može bolje...
Svatko svojom zastavom ili grbom maše, tek malčice promijenjenom, a sve su zastave i grbovi slični, ali ne i isti...
Svatko svoje junake zazivlje, svako svakoga za loše optužuje, a sebe za dobro uzdiže; neki se za vratove grabe, neki lupaju vratima i izlaze, novi ulaze, tu i tamo ulovite pokoji pogled koji se lukavo sa strane smijulji...
Svejedno, ulazite i pokušavate shvatiti gdje ste.
I tek vas onda pravi očaj obuzima, jer se baš u toj prostoriji svi prema vama okrenu, umuknu i s čuđenjem vas gledaju.
Među svojima ste. Među Hrvatima ste.
Ali na zidovima te prostorije, u kojoj do zraka pokušavate doći – zidovi su Grbovima zagušeni, i svi su slični pravome - Hrvatskome. Ali niti jedan nije pravi.
Pravi je ostavljen i zaboravljen vani, na kraju hodnika, zagušen prašinom i paučinom.
Darijo Strehovac - Streh
