Dawn Dawns: Važne pouke koje smo zaboravili
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 15 Studeni 2017 19:03
Pomirba sinova partizana i ustaša, o kojoj je Franjo govorio, nije mogla uspjeti, ostala je njegova zabluda. Pomirbu trebaju željeti obje strane, samo jedna ju ne može ostvariti. Druga strana se nikad nije osjećala niti smatrala Hrvatima, nego Jugoslavenima. Njima je oduvijek , već sama ideja o hrvatskoj državi bila odbojna i neprihvatljiva. Tu ne može biti zajedništva. Nikad ga nije ni bilo, pa je i sam trud u tom pravcu uzaludan.
Ima narodnih izreka koje zbog svoje vrijednosti u svakom vremenu, žive u sjećanju naroda i pojedinaca. Mnoge su od osobite važnosti za nas i naše prilike.
Sjetimo se priče o ostarjelom ocu, koji pred kraj svog života, okupi sinove, da im da posljednji savjet. Zatraži da svaki uzme šibu i proba ju slomiti. Oni to učiniše s lakoćom. Potom otac zatraži da svi uzmu šibe i povežu ih zajedno. Sinovi to napraviše, pa im otac naredi, neka svaki pokuša slomiti sve šibe zajedno. Niti jedan od sinova ne mogaše to učiniti. Snop pruća je bio previše čvrst, niti jedan od njih nije ga mogao slomiti. Tada im otac reče:“ Vidjeli ste, kako je lako slomiti samo jedan prut, ali nitko od vas nije uspio slomiti pruće kad je zajedno povezano. Tako se i vi uvijek držite zajedno. U zajedništvu će biti vaša snaga, koju nitko neće lako nadvladati!“
Ovo je moćna poruka , primjerena svakoj prilici i svakom vremenu i treba je pamtiti . Nje se treba držati svaka obitelj, uža i šira, a na posljetku i naša najšira obitelj, koju predstavlja cijeli naš narod, gdje god bili njegovi članovi, u domovini ili rasuti po svijetu. Pojedinac je slab, ali njegova snaga postaje ogromna i nepobjediva, kad je vezan zajedništvom, jer tada je jak, koliko je jaka cijela zajednica kojoj pripada. Ta istina se jasno pokazala u Domovinskom ratu. Samo zajedništvom, Hrvati, gotovo goloruki, uspješe poraziti višestruko nadmoćnijeg neprijatelja.
Pomirba sinova partizana i ustaša, o kojoj je Franjo govorio, nije mogla uspjeti, ostala je njegova zabluda. Pomirbu trebaju željeti obje strane, samo jedna ju ne može ostvariti. Druga strana se nikad nije osjećala niti smatrala Hrvatima, nego Jugoslavenima. Njima je oduvijek , već sama ideja o hrvatskoj državi bila odbojna i neprihvatljiva. Tu ne može biti zajedništva. Nikad ga nije ni bilo, pa je i sam trud u tom pravcu uzaludan.
Zajedništvo mogu ostvariti samo Hrvati između sebe. Moramo pravilno shvatiti sva nastojanje pete kolone, kojoj je postizanje naše, što veće razjedinjenosti, osobito važan cilj. Također je, do te mjere neshvatljiv nedostatak svijesti u nekih Hrvata o velikoj potrebi zajedništva, da čak i sami svojim neprimjerenim postupcima čine razdor, a svaku i najmanju napuklinu u našoj kompaktnosti, antihrvati znaju dobro iskoristiti.
Poruka istog značenja, sadržana je u riječima Thompsonove pjesme: „Zagrlimo se pred svima, neka vide da nas ima.“ Uz opjevane ljepote, hrvatskih krajeva, riječi ove prelijepe domoljubne pjesme, vrlo jasno nas pozivaju na zajedništvo, koje je jedina nesalomiva snaga u borbi protiv svih zala, koja prijete Lijepoj Našoj od davnina, do danas. Hrvati iz svih krajeva trebaju biti u zajedništvu.
Poznate su zlonamjerne podjele na Hercegovce, Bosance ..., koje se naziva pogrdnim imenima i poručuje da napuste Hrvatsku, glasno zagovarajući da im se ukine biračko pravo. Zaista nevjerojatna drskost ograničavati i tjerati Hrvate iz svoje jedine nacionalne domovine i to od strane onih koji se ne osjećaju Hrvatima.
Tu je domovinska i raseljena Hrvatska - dijelovi istog tijela, pripadnici istog naroda i baštinici iste kulture i tradicije. Protivnici svega hrvatskog, provode svakovrsna nastojanja, kako bi ti dijelovi hrvatskog korpusa ostali odvojeni jedan od drugog.
Razjedinjenost je naša slabost koju koriste svi oni koji nam ne žele dobro. Razbijena je hrvatska desnica. Odavno je izdajnički djelovanjem podijeljena i rascjepkana na više sitnih i beznačajnih strančica, naša povijesna Hrvatska stranka prava. Time se postiglo da, od nekadašnjih pet zastupnika u Saboru, danas tamo nema niti jednog pravaša. Cilj postignut.
U ratu su svi branitelji bili jedinstveni i tako postigli blistavu pobjedu. Danas su razjedinjeni, podijeljeni u mnogo braniteljskih udruga, navodno ih je preko tisuću, a samo u Zagrebu stotinjak. Je li to slučajno? Ako je zajedništvo istinska želja, dovoljna je jedna udruga s ograncima po cijeloj Hrvatskoj, no tad ne bi bilo toliko mjesta za predsjednike, a puno je ambicija.
Hrvate je, samo razjedinjene moguće pobijediti. Nisu nam drugi krivi, sami smo. Sjetimo se opet, štapa iz starčeve priče.
Tko zaboravi povijest, osuđen ju je ponavljati. Hrvatska je povijest previše bolna, krvava i pogubna da bi je stalno ponavljali.
Nemojmo se oslanjati na nekakve snage izvan nas samih. Poneki savezi, vojni i civilni, poželjni su i dobro došli, ali uvijek imajmo u vidu onu poznatu mudrost: „Pomozi sam sebi, pa će ti i Bog pomoći! To je drugo važno pravilo. Naše probleme ne može nitko drugi riješiti, nego mi sami. Ne očekujmo ništa od EUnije, ni bilo kog drugog. Pobrinimo se sami za sebe.
Franjo Tuđman se, u ona ratna vremena, tražeći po svijetu potporu, najviše oslanjao na vlastite snage. Imao je jasan cilj i najbolju vojsku na svijetu, slabo naoružanih hrabrih ljudi čista srca, istinskih domoljuba i tek nešto malo profesionalnih vojnika. I takvi, odnijeli su pobjedu u borbi jednakoj onoj Davida i Golijata.
Nakon slavne pobjede u nametnutom ratu, s prevelikim odnosom snaga u korist neprijatelja, junaci, ratnici, doživješe da im danas, poraženi neprijatelj, ruglu izvrće slavu pobjede i uništava sve za što su se borili, pa nas još, povremeno upita:“ Tko nas, bre, zavadi!?“, glumeći kako se ne zna uzrok i povod nemilih događaja iz bliske prošlosti, pa kad je sve zaboravljeno, možemo krenuti iz početka.
Treća važna poruka, ispisana je još za Dubrovačke republike u Kneževom dvoru u Dubrovniku. Iznad nekadašnjeg ulaza u dvoranu Velikog vijeća, stoji natpis: Obliti privatorum publica curate - Zaboravite osobne stvari, brinite se za javne. To časno pravilo kojim su vođeni svi plemići u obnašaju vlasti i vođenju državnih poslova, jasno govori da političari nisu pozvani brinuti o svojim privatnim interesima, nego o općem boljitku.
Današnji zastupnici u Hrvatskom saboru, bez obzira kojoj stranci pripadali, kao da nikad nisu čuli za ovo časno pravilo. Tome svakodnevno svjedoči njihovo ponašanje. Oni su to pravilo potpuno izokrenuli, pa u politiku ulaze da bi ostvarili osobnu korist. Ne gledaju opći, nego isključivo vlastiti boljitak.
Rijetke su časne iznimke, među kojima se posebno ističe naš, general Glasnović. On časno i beskompromisno zastupa hrvatske interese i to radi bez ikakve naknade. Mnogi ne znaju da se general odrekao svoje saborske plaće u korist djece koja su ostala bez oba roditelja. Ima li humanije geste!? Ima li uopće slične geste u nekog od aktualnih političara.
Naravno, i zastupnik u Saboru treba od nečeg živjeti i uzdržavati svoju obitelj. Nije sporno da za svoj trud dobije plaću, ali je krajnje neprimjereno da za svoje osobne interese žrtvuje interese svih onih koje bi trebao predstavljati i sa svoje pozicije štititi.
Većina je, bez imalo domoljublja i pozitivnog karaktera, u politiku ušla zbog ostvarenja svojih uskih interesa, a na preveliku štetu zemlje i puka kojeg, navodno predstavljaju.
Nad ovim se starim poukama moramo dobro zamisliti. Ako se njih ne budemo držali, ne čini se da nam predstoji svijetla budućnost.
