Jama ima svoje počelo u Slunju 2.dio

Pin It

Četnici su imali miroljubivi odnos s komunistima. Miroljubivi odnos između srbskofašističkih četnika i komunista je za razumjeti. Komunisti, uglavnom Hrvati su bježali iz gradova u šume, nakon Hitlerovog napada na Staljinov Sovjetski savez 22. lipnja 1941. godine.

Pridošli komunisti su bili u manjini i htjeli ne htjeli morali su se podrediti srbskofašističkoj četničkoj većini. To im nije padalo teško jer su se obadvoji borili za Jugoslaviju, a ideologiju su prepustili vremenu. Povezivala ih je i zajednička borba protiv Nezavisne Države Hrvatske.

Poneke nesuglasnice, svađe i neznatne sukobe sa srbskim fašističkim četnicima običavali su tu i tamo izazvati poneki (ne svi!) od hrvatskih komunista prispjelih u Slunjski kraj (Vjekoslav Afrić, Vladimir Bakarić, Robert Domani, Andrija Hebrang, Nada Galjer, Vilim Galjer, Mile Gračan, Veco Holjevac, Pante Katić, Slavko Markon, Fanika Milašinčić, Joža Milašinčić, Stjepan Milašinčić, Jelka Milinković, Pero Milinković, Slavo Obajdin, Ivo Lola Ribar, Ivo Rukavina, Ivo Vejvoda, Toma Žalac...).

Hrvatski komunisti Afrić, Hebrang i Žalac nisu bili zločinci

Na hrvatske komuniste valja gledati različito. Prvi među spomenutima je bio glumac i ne spada u zločince. To se isto može reći i za posljednjeg po abecedi, učitelja i kasnije doškolovanog srednjoškolskog profesora Tomu Žalca, koji je iz domobrana postao partizan. Za njih se znade da su često puta spašavali Hrvate od četničkopartizanskih zločinaca.

Njima srodan bio je hrvatski komunist Andrija Hebrang, koji je zabranjivao ubijanje zarobljenika iz redova svih protivničkih vojska. Napose je zabranjivao ubijanje hrvatskih vojnika: domobrana, oružnika i ustaša, koje su kao zarobljenike u Slunjskom kraju bez milosti ubijali četnikopartizani, dok se tome nije (skladno svojim ograničenim mogućnostima) suprostavio Andrija Hebrang. Zbog takvog stava i ponašanja dolazio je Andrija Hebrang tijekom rata u sukob s Milovanom Đilasom, s Mošom Pijede i s najvećim zločincom, samozvanim šumskim maršalom Titom.

Većina hrvatskih komunista su ratni zločinci prema vlastitome narodu

O ostalim spomenutim komunistima se ne bi moglo reći ništa pozitivno, nego ih svrstati u ratne zločince po zapovjednoj i po izvršnoj odgovornosti. Najistaknutiji među takvima su diverzanti na zagrebačku poštu u Jurišićevoj ulici, 14. rujna 1941. godine. Od njih četvero glavnih izvođača zločina na pošti: Josip Čuljat, Nada Galjer, Vilim Galjer i Slavko Markon, samo Čuljat nije ostavio nikakvog zločinačkog traga u Slunjskome kraju, zvanome Kordun.

Zločinac, Vilim Galjer, koji je bio glavni sudionik uništavanja telefonske centrale u Zagrebu, pri čemu je bilo ranjavanja i smrti nedužnih poštanskih službenika, nastavio je svoje zločinstvo po selima Slunjskog kraja i susjedne Bosanske krajine. Poginuo je kao komandir četničkopartizanske čete tijekom ožujka 1942. u jednom napadu na sela Šturlić u Bosanskoj krajini i na Furjan u Slunjskome kraju (Đuro Zatezalo: Zbornik 18, HAK, Karlovac, 1989.).

Njegova udovica Nada Galjer istakla se je po brojnim zločinstvima. Vrhunac njenog zločinstva jest, što je 15. studenoga 1942. zajedno sa Srbinom Mješinom Kukićem dala zazidati 22 živa ranjenika u dvorišnoj zgradi Nikole Neralića u Slunju. To su bili mladi hrvatski vojnici, ranjeni ustaše iz X. bojne pretežno dečki iz Hercegovine i petorica iz Slunjskog kraja. Pisatelj ovih redaka je vidio mrtva tijela ovih ranjenika, kad su ih partizanočetnici izložili za javnost u otvorenom dvorištu Nikole Neralića. Nakon toga su ih bacili u duboku bezdanu na brdu Debela Glava.

Stanko - Ćanica Opačić je bio najveći zločinac među "osloboditeljima" Slunja

Među četničkopartizanskim zločincima u "prvome oslobođenju Slunja" najveći je bio Srbin Stanko - Ćanica Opačić. On je bio glavni sudac u tzv. "Narodnome sudu", u kojem se je sudilo Hrvate, bez milosti na smrt. Samo u mjestu Slunju, bez okolnih sela, za prvog "oslobođenja", 14. studenoga 1942. godine evidentirano je sljedeće:

1. "Osloboditelji" su ubili strijeljanjem i mučenjem 106 (stoišest) Slunjana (iz mjesta Slunja bez okolice). Ovdje valja reći da su četnikopartizani poznati kao mučitelji žrtve prije ubijstva.

2. "Osloboditelji" su natjerali na skaknje u nabujalu rijeku Koranu oko 30 (trideset) majka s djecom u naručju, pretežno izbjeglice iz Vaganca, Drežnika, Irinovca i Rakovice. To su izveli pod rafalima iz strojnica, uvečer 14. studenoga 1942. kod mosta na Korani u Rastokama. Ima još živih očevidaca. Te majke s djecom u naručju su se ugušile u nabujaloj mutnoj Korani. O tome zločinstvo "osloboditelja" nad hrvatskim majkama i djecom na grudima se ne govori, kad se spominju žrtve u Jasenovcu. U to vrijeme "osloboditelji" nisu tajili, nego su se hvalili javnim ubijanjem naprijatelja, iznoseći brojeve, s kojima su veličali svoje pobjede...

3. "Osloboditelji" su u borbama za "oslobođenje" Slunja poubijali 162 zarobljenika Hrvatske vojske (ustaša, domobrana i oružnika).

4. U borbama za vrijeme "oslobađanja" Slunja poginulo je 388 hrvatskih vojnika (ustaša, domobrana i oružnika).

5. "osloboditelji" su zarobili oko 700-800 ranjenika - hrvatskih vojnika. Sve su ih poubijali najstrašnijim metodama: klanjem, prisilom na skakanje u provaliju, zazidavanjem živih ranjenika u mračnu prostoriju dvorišne zgrade Nikole Neralića i bacanjem živih ranjenika u bezdanu na Debeloj glavi.

Pisatelj ovih redaka je u društvu Tome Hazlera i Mate Sminderovca gledao, kako "osloboditelji" kolju ranjenike na prozoru lijeve strane Građanske škole. To su radili tijekom dopodneva 15. studenoga 1942. Kad su se krvnici "osloboditelji" umorili klanjem ranjenika (pretežno mladih ustaša i domobrana) onda su žive odvozili teretnjakom do Debele glave i bacali ih u duboku bezdanu.

Za većinu iznešenih podataka postoji dokumentarni zapis u Zborniku 18, HAK Karlovac 1989. na str. 446, pod naslovom: Stevo Opsenica: Borbe za oslobođenje Slunja, novembra 1942. godine. Treba samo promijeniti predznaka pa se dobiva prava slika i prilika Titove antifašističke borbe.

Hrvatski komunisti su postupno mijenjali četnički naziv u naziv partizani

Neki od hrvatskih komunista su dolaskom u šume "na slobodni teritorij" postupno razbijali četničkofašistički duh u redovima srbskih i vlaških banda, ali mržnju na sve hrvatsko nisu iz njih iskorjenili jer su se i oni kao komunisti po Marxu borili protiv Hrvatske. Za srbskofašistički četnički i komunistički savez ima bezbroj primjera u Slunjskom kraju, napose u Blagaju i Glinicama, u susjednoj Lici, prije i napose nakon tzv. ustanka u Srbu i drugdje po Hrvatskoj. Poznata su četnička ubojstva nekoliko hrvatskih sela u Lici i ubojstvo hrvatskog komuniste Marka Oreškovića već početkom rata. Od istaknutih Hrvata, polužidova pjesnika Ivana Gorana Kovačića su ubili četnici 1943. godine, a daljnja ubijanja Hrvata od četnikopartizana po čitavoj Hrvatskoj tijekom rata s krunom u tragediji Bleiburga su neizbrojiva.

Jedan od četnikopartizana, Srbin - Simo Dubajić se hvali da je ubio trideset tisuća Hrvata i žali, što nije još više. Dubajić se u svome zločinstvu, čak točno izražava jer u samohvali kaže, da je ubio više od 30.000 Hrvata, koje navodi pod nacionalnim imenom, a ne pod nazivom ustaša. Republika Hrvatska daje i danas visoke mirovine "zaslužnim" četnikopartizanima - ratnim zločincima, kojih je na mirovinskome spisku 47.000 (četrdesetisedamtisuća). Nijedan od ovih ratnih četnikopatizanskih zločinaca nije osuđen za svoja zlodjela niti od pravosuđa Republike Hrvatske ni kroz sprovedbu Deklaracije Europske Unije za lustraciju komunizma i komunista u Republici Hrvatskoj.

Prijelazom 1942/1943. Vladimir Nazor i Ivan Goran Kovačić su u Slunju

Prema podatcima iz komunističke literature, Zbornik 18, HAK Karlovac, str. 739. piše da su pjesnici Vladimir Nazor i Ivan Goran Kovačić krenuli iz Zagreba 29.12.1942. i prešavši Savu i Kupu preko Gvozda (onda Vrginmosta) stigli u Slunj. Već na zadnji dan stare godine su zagrebački bjegunci bili u Slunju.

Osnovni biografski i drugi podatci o Goranu i Nazoru

Hrvatski pjesnik, po majki Židov Ivan Goran Kovačić (Lukovdol, 21. ožujka 1913) našao se je zajedno s mnogo starijim pjesnikom Vladimirom Nazorom (Postire, 30. svibnja 1876) u Slunju već 30./31. prosinca 1942. godine. Ovo sam ponovio iz točnog pamćenja i jednog zapisa jer u literaturi o pjesnicima, nema datuma o njihovom dolasku i duljini boravka u Slunju, a meni je to poznato jer sam ih po četničkopartizanskom nalogu morao posluživati.

Na putu od Zagreba do Slunja Vladimir Nazor je već počeo sa svojim ciklusom "Pjesme partizanke" i prva među njima je bila "Čamac na Kupi" i "Majka pravoslavna". Zatim slijede: Razgovor s mrtvima, Krutim se, Slovo na kamenu, Časovi klonuća, Crvena zvijezda, Pjesma o pesti, Mitraljeza, Titov "Naprijed", Na Vučevu, Radost... Veći broj svojih pjesama objavio je Vladimir Nazor već 1943. u zbirci "Pjesme partizanke".

Osim pjesama Nazor vodi dnevnik što ga naziva "S partizanima". Započeo ga je pisati 10. siječnja 1943. u Bihaću i završava 28. svibnja iste godine na Durmitoru. Ovaj je dnevnik, književno rečeno nastavak Nazorovih "Večernjih bilježaka" započetih u Slunju.

Pored stihova i dnevnika Nazor je pisao političke članke, držao političke govore. Svoj prvi govor održao je Nazor u Slunju, zatim u Bihaću i drugdje.

Ni u Nazorovoj radnoj biografiji niti u drugoj literaturi o njemu nema datuma držanja toga govora u Slunju. Prema mojemu dobrom pamćenju, to je bilo 2. siječnja 1943. u dvorani slunjske Osnovne i Građanske škole. Taj datum bio je zapisan i na pozdravnome govoru, što ga je sam Nazor napisao i dao meni da ga javno pročitam. O tome slijedom ovog priloga.

Vladimir Nazor i Goran su imali u pratnji štićenika - komesara

Za razliku od vrlo govorljivoga Vladimira Nazora, Ivana Gorana Kovačića sam upoznao kao vrlo šutljivoga. Nije on bio niti pjesnički toliko aktivan kao Nazor. Nije nastupao niti kao govornik u Slunju niti u razgovoru s ljudima, a u literaturi o Ivanu Goranu Kovačiću piše Vlatko Pavletić (Pet stoljeća hrvatske književnosti, svezak 135) "da su zapisi o njegovim aktivnostima u partizanima nestali".

O tome neka prosuđuju kniževnici, pjesnici i povjesničari, a po mojem mišljenju, u kakvom pojavnom izdanju sam ga ja upoznao, Goran nije bio tako aktivan kao Nazor. Osobno ne vjerujem u gubitak Goranovih zapisa, kako piše Vlatko Pavletić jer su tijekom 1943. četnikopartizani objavljivali u svakome mjestu pa i selu, nekakav dnevni listić i tjednik i sve bi bilo zapisano u tim publikacijama. U Slunju su izdavali strojopisom tiskani i šapirografirani list "Partizan" i nekoliko Zidnih novina. Izlazila su i barem dva poznata glasila "Borba" i "Vjesnik". Da je bilo Goranovih zapisa, pjesama, govora i dnevnika, osim "Jame" to bi se našlo i sačuvalo na stranicama spomenutih i drugih publikacija isto kao što je slučaj s Nazorovim umotvorinama.

Ivan Goran Kovačić je bio veća zagonetka nego Nazor

Moj osobni dojam zasnovan na nezadovoljnom izgledu i šutljivosti ukazuje, da Ivan Goran Kovačić nije bio oduševljen svojim dolaskom u partizane. Možda je on svoj odlazak "na oslobođeni teritorij" želio radi židovskih gena i opasnosti od nacifašizma, ali se je u toj četrničkopartizanskoj slobodi vrlo brzo razočarao. Tako su se o Goranu izjašnjavale i vrlo iskusne sestre učiteljice Jelena i Lucija Cindrić, kod kojih su nekoliko dana stanovala obadvojica došljaka.

Tu kod sestara Cindrić nisu imali u pratnji komesara, nego ih je ispred kuće čuvao stražar. Ovo je jako važno jer su bez nazočnosti komesara, učiteljice Cindrić mogle Nazoru i Goranu slobodno govoriti o četničkopartizanskim zločinstvima.

Poema Jama od Ivana Gorana Kovačića nadahnuta u Slunju

Goran je svoju pjesničku veličinu u partizanima zasvjedočio, potresnom poemom "Jama". On je u njoj najprije naturalistički preciznom i razgovjetnom naracijom ispričao zločin kao strašnu vjerodostojnu realnost. Najistaknutiju inspiraciju je dobivao iz viđenoga, čuvenoga i doživljenoga upravo u Slunju.

Nevjerojatno, ali istinito i moja iznošenja o partizanskčetničkom klanju oko 700-800 ranjenika (broj je iz Đure Zatezala Zbornika 18, HAK, Karlovac 1988. str.446).

Putanja opisana "Jamom" vodi čovjeka iz života u smrt i ponovo ga vraća životu u apoteozi duhovne ljepote pjesme koja njemu slijepom, nadoknađuje izgubljenu fizičku svjetlost.

Poema "Jama" je prema pjesničkome kriteriju savršeno oblikovano djelo, tradicionalno oblikom, ali moderno egsaktnom asentimentalnom vizijom života kao borbe i okrutnosti (Vlatko Pavletić).

Pisatelj ovog dokumentarnog priloga, Slunjanin Dragan Hazler) kao nepjesnik, neknjiževnik i nepovjesničar najmanje sam pozvan i najmanje mjerodavan ulaziti u ocjenu Goranovog pjesništva. To nije niti svrha ovog pisanja, nego osvrt na moje osobno poznanstvo s Ivanom Goranom Kovačićem u društvu s Vladimirom Nazorom, u Slunju, početkom 1943. godine, tijekom 4-5 dana. K tome, osjećam potrebu iznijeti postavku o svome osobnom uvjerenju, da je Ivan Goran Kovačić mogao dobiti inspiraciju za potresnu poemu "Jamu" baš u Slunju.

To bi se moglo reći i za njegovu prvu pjesmu napisanu u proljeće 1943.godine pod naslovom "Naša sloboda", od koje prva kitica glasi:

"Sloboda ždere meso i krv guta,

Sloboda noge krši, lomi ruke.

Darovi njeni, groblja su i muke.

Sloboda je strašna, hladna i kruta."

............................

Ovi stihovi govore mnogo o Goranovom doživljavanju četničkopartizanske slobode, koju je on u punini svih oblika doživio upravo u Slunju. O tome u daljnjem osvrtu na Ivana Gorana Kovačića.

Ivan Goran Kovačić je osobno postao žrtva takove "slobode, koja ždere meso i guta krv". Ubio ga je četnički kapetan Boro Blagojević u blizini Foče, 13. srpnja 1943. Za grob mu se ne zna. Izgleda da si je sam pjesnik Ivan Goran Kovačić, već 1937. u pjesmi "Moj grob", objavljenoj u Hrvatskoj reviji predvidio takovu smrt:

U planini mrkloj nek mi bude hum,

Nad njim urlik vuka, crnih grana šum,

Ljeti vječan vihor, zimi visok snijeg,

Muku moje ruke nedostupan bijeg.

Visoko nek stoji, ko oblak i tron,

Da ne dopre do njeg niskog tornja zvon,

Da ne dopre do njeg pokajnički glas,

Strah obraćenika, molitve za spas.

Neka šikne travom, uz trnovit grm,

Besput da je do njeg, neprobojan, strm.

Nitko da ne dođe, do prijatelj drag -

I kada se vrati, nek poravna trag."

U ovim stihovima Goran je predvidio svoju tragediju, samo što nije naveo počinitelja smrti, isto kao što je postupio u svojoj poemi "Jama". Niti u "Jami" Goran ne navodi imena zločinaca, koljača pa ih četničkopartizanska strana pripisuje ustašama jer četnikopartizani "U tuđem oku vide trun, a u svome ne vide brvno!"

Slunj nije bio oslobođen, nego okupiran od 14.XI. 1942. do 20.I.1943.

Graničarski gradić Slunj je tada bio okupiran od šumskih odmetnika, koji su se sami nazivali četnici i partizani, k tome Narodno-oslobodilačka vojska, samopredstavljana kao "osloboditelji" Slunja...

Mi Slunjani, međusobno (povjerljivo i tajno!) smo ih nazivali: Zločinci, neprijatelji, okupatori, banditi, šumski odmetnici, pljačkaši, palikuće, ubojice i koljači...

Za ovdje ću iznijeti samo jedan podatak: Četnikopartizani su popalili više kuća i crkava u Slunjskome kraju, nego sve druge vojske zajedno, koje su se tijekom rata kretale po tome dijelu Hrvatske. To isto vrijedi i za broj poubijanih ljudi, u čemu su četnikopartizani bili vodeći zločinci.

Komisija za utvrđivanje žrtava Drugog svjetskog i poraća, osnovana od Hrvatskog državnog sabora, u nedovršenom istraživanju, utvrdila je imenom, prezimenom i drugim identitetskim podatcima na prostoru bivšeg Kotara Slunj oko 8.500 poubijanih Hrvata, gotovo 100% žrtve komunističko-partizanskog i četničkofašističkog terora. Ista Komisija je utvrdila i oko 1.500 poubijanih i od tfusa umrlih srbskih žrtava na prostoru Slunjskog kotara. Srbske žrtve u Slunjskome kotaru su počinile sve vojske, koje su tu ratovale. Ovo ukazuje da su najstrašniji zločinci prema Hrvatima u Slunjskome kotaru bili iz redova Titovih šumskih odmetnika četnikopartizana ili partizanočetnika.

"Narodni sud" i četničkopartizansko mučilište u Slunju

Nedaleko zgrade slunjske škole u mojem neposrednom susjedstvu, u kući Bare Lovrenčić s vrlo visoko ograđenim dvorištem bio je smješten takozvani "Narodni sud", što znači i četničkopartizansko mučilište u Slunju. Tu su obvezno prije ubijstva prolazili obred mučenja zarobljeni hrvatski vojnici i brojni civili, kojima je unaprijed bila pripisana neka krivnja, radi koje su mučeni i ubijeni.

Ta Lovrenčićeva kuća je jedva do tridesetak metara udaljena od kuće pisatelja ovih redaka, a udaljenost zračnom linijom je oko 15 metara, što ovdje iznosim radi vjerodostojnosti podataka vezanih uz Vladimira Nazora i Ivana Gorana Kovačića.

Četničklopartizanska mučenja i ubijanja nedužnih ljudi

Vidio sam, čuo sam i zapamtio sam brojna zločinstva koja su u meni susjednoj Lovrenčićevoj kući, u podrumu i u dvorištu s visokom ogradom vršili komesari i ubojice - zločinci četnikopartizani, kakova zločinstva na ljudima ne pamti Slunj niti iz najstrašnijih vremena ratovanja s Turcima.

Tu su šumski banditi, četnikopartizani - samozvani "osloboditelji" dovodili svakodnevno skupine novih neprijatelja i "neprijatelja" na mučenje, a one izmučene su odvodili na ubijanje, pretežno u šumu - Slunjski Jelvik, u Grabarje i u obližnje grmove.

Najstrašnije mučenje ljudi obavljali su četnikopartizanski batinaši i ubojice iz "Narodnog suda" noću pa se je jauk od bola mučenih ljudi, Hrvata iz Slunja i okolice čuo nadaleko u susjedstvo. Da bi se jauci mučenih ljudi manje čuli, običavali su mučitelji svirati hrmoniku, pjevati i prisiljavati mučene ljude da i oni pjevaju.

Ovakove scenarije nalazimo u potresnoj poemi "Jama" od Ivana Gorana Kovačića. Evo samo dvije kitice iz V. pjevanja:

"Korak po korak pošli smo; stali opet:

Krkljanje, udar, pad i opet korak.

Začuh zvuk jače. Ukočen, ko propet,

Stadoh. Na usni tuđe krvi gorak

Okus oćutjeh. Sad sam bio treći

Što jamu čeka u redu stojeći.

Strašna mi tama, od sljepoće gora,

Sav um pomuti i na čula leže,

I za njom svjetlost ko stotine zora:

Iskro! Strijelo! Plamene! Sniježe!

Silno svjetlo bez ijedne sjene,

Ko oštar ubod igle usred zjene."

.................

U ovim stihovima je slika stanja i ponašanja četnikopartizana, kakovo je Goran doživio prvih dana i noći za svoga boravka u Slunju od 30./31. prosinca 1942. do 5./6. siječnja 1943. To napose vrijedi za prvu noć u Slunju, koju je zajedno s Nazorom proveo Goran Kovačić u kući "Narodnog suda" (kuća, podrum i dvorište Bare Lovrenčić), u kojoj su se napose noću "obredno" sprovodila najstrašnija mučenja nedužnih ljudi, Hrvata iz Slunja i okolice. Te noćne jauke od mučenih ljudi slušao je Ivan Goran Kovačić prve noći, vjerojatno bezsnane noći u sobi iznad mučionice u podrumu. Tu je Ivan Goran Kovačić počeo prikupljati inspiracije za svoju potresnu poemu JAMA. Točnije rečeno tu u Slunju, u mučilištu "Narodnog suda", u kući i u okućnici Bare Lovrenčić se je Ivanu Goranu Kovačiću nametnula inspiracija za potresnu poemu Jama.

Veliki je propust, što se ovim fenomenom ne pozabave neutralni psiholozi i srodni stručnjaci, koji bi zasigurno identificirali u potvrdili, da je poema JAMA začeta u Slunju.

U Zagrebu nije mogao dobiti inspiraciju takovog oblika, a niti u bježaniji od Slunja do Foče.

Ne ulazeći u detalje preporučam poštenim i nepristranim psiholozima, da se pozabave začetkom i inspiracijom Goranove JAME.

 

Mr sc Dragan Hazler