Sjećanja na svibanj 1945. u Slunju 1.dio
- Detalji
- Kategorija: Dragan Hazler
- Objavljeno: Ponedjeljak, 01 Lipanj 2015 17:05
Počinjem ovaj zapis 15. svibnja 2015. u znak 70. obljetnice poslijeratnog genocidnog ubijanja Hrvata od strane komunističkih partizana, koje tada počinje mirnodobski intenzivnije nego u ratu: Tragedijom Bleiburga, 15. svibnja 1945. godine, masovnim ubijanjem zarobljenih hrvatskih vojnika i civila bez pravosudne istrage i presuda.
Uz česta moja osobna gledanja javne sprovedbe komunističko-partizanskih ubijanja i mučenja ljudi iz protivničke strane u Slunju, najstrašnije je bilo slušati govore komesara ili čitati iz množtva ondašnjih listića i ponekih novina pohvalno isticanje visokih brojeva poubijanih neprijateljskih vojnika, posebice naglašavano ustaša i domobrana.
Za razliku od drugih vojska, koje se nisu hvalile ili su se manje hvalile počinjenim ubojstvima na strani svojih protivnika, komunističko-partizanske ubojice, pljačkaši i razarači svih ljudskih dobara su se hvalili sa sprovođenim zlodjelima i strahovito osuđivali drugu zaraćenu stranu za višestuko manja zlodjela, kojih je bilo mnogo manje, ali su za osudu.
Zločin je zločin bez obzira na motiv, na izvođenje i tko ga izvodi, ali za ustašku stranu se s pravom može reći,(ne i opravdavati!), da je izvodila uglavnom ratne zločine s presudama i osim iznimaka nije se s njima hvalila...
Suprot ustaškim zločinima, komunističko-partizanska strana je izvodila patološkim načinima ratne i mirnodobske zločine pretežno na Hrvatskom narodu i čak se hvalila s počinjenim zločinstvima kao s nečim uzornim, dobrim i koristnim.
Još se sjećam komesarskih govora u Slunju za vrijeme rata i napose po završetku rata tijekom druge polovice svibnja i nadalje 1945. godine, u kojima je pohvalno isticano da je "naša armija poubijala u Sloveniji više od 100.000 ustaša, a one druge zarobljene čeka zaslužena smrtna kazna".
Sada, kad o tome pišem jedva mogu razumjeti bol majka, očeva, braće i sestara onog vremena, kad se znade, da je iz svake ili malne iz svake obitelji u Slunju otac, sin ili brat bili domobrani ili ustaše u Hrvatskoj vojski, koja je branila Hrvatski narod u ratnoj državi Hrvatskoj, onakovoj kakova je bila - ni bolja niti gora, nego sve države u obranbenome ratu. Tu državu Hrvatsku, koju su Hrvati željno očekivali dulje od tisuću godina su komunističko-partizanski patološki zločinci rušili ubijajući u desetcima tisuća hrvatske vojnike i civile pa se još hvale s tim...
O nekim pojedinostima komunističko-partizanskih ratnih i napose mirnodobskih zločinstava uglavnom u Slunju bit će riječ u zapisu, koji slijedi u nekoliko nastavaka.
Ovaj zapis ima dokumentarnu povijestnu vrijednost jer se piše iz doživljenoga, iz viđenoga i iz doznatoga iz ondašnjih sigurnih izvora i ponegdje iz komunističko- partizanskih izvora i piše ga još živi 86 godina stari čovjek Dragan Hazler iz Slunja.
Već na početku valja reći da je hrvatska povijest pisana od komunista - hrvatskih naprijatelja lažna, a povijest pisana od pravih hrvatskih povjesničara je manjkava jer joj nedostaju brojni izvorni podatci. Primjerice, samo u Slunju s najbližom okolicom ima više od stotinu masovnih grobnica počinjenih od komunističko-partizanskih zločinaca na Hrvatima, a obrađeno je samo 18 grobnica. Da bi se odklonilo jedno i drugo (uveličavanje, umanjivanje i zataje...) dužnost nas starih još živućih Hrvata je zapisati sve što znamo iz vremena Drugog svjetskog rata i poraća o događanjima u svome zavičaju riječima istine. Toj svrsi i namjeni pišem sljedeća živa sjećanja iz zavičajnog Slunja. Ističem: Ne ponovili se nikada!
Tijekom druge polovice mjeseca svibnja i početkom lipnja 1945. prošlo je kroz Slunj meni znanih:
PET VELIKIH ODVOJAKA KRIŽNOG PUTA.
Onim manjima odvojcima zarobljenika i dovođnim zarobljenicima u Slunj uglavnom iz karlovačkih logora i kasnije iz Lepoglave za razne potrebe prisilnog rada nitko ne zna broja. Nakon izcrpljenosti takove nesretnike malne bez iznimke su ubijali komunistički zločinci, tada već dobro organizirana i specijalizirana za ubijanja ljudi uvježbana - Udba. Za one, koji ne znaju, treba reći:
Tajnu službu u komunističkim partizanima vodili su komesari, zatim je ustrojen odred zvani PPK = Protiv Pete Kolone.
Iz redova ovih ubojica "PPK" nastala je zloglasna OZN-a = Odjeljenje Zaštite Naroda.
Zatim je ustrojena UDB-a = Uprava Državne Bezbjednosti i konašno SUP = Služba unutrašnjih poslova.
Četiri od pet spomenutih odvojaka Križnog puta kroz Slunj sam osobno vidio s tragikom, koja je pogodila nesretnike iz četveroreda u prolazu ili za vrijeme "odmaranja" u Slunju... O petom odvojku, točnije trećem po redu odvojku Križnog puta govorio nam je sudionik u njemu Slunjanin, zarobljeni - preživjeli domobran Mile Cindrić s nadimkom Boljko.
Prvi odvojak Križnog puta kroz Slunj
U drugoj polovici mjeseca svibnja 1945. bio je četvrtak, datum ne znam, ali zasigurno nekoliko dana iza 15. svibnja 1945. pojavila se prva četveroredna kolona na prolazu kroz Slunj. Točno znadem da je bio jedan svibanjski četvrtak. Naime četvrtkom je tjedni sajam u Slunju i to je u ono vrijeme bio praznik kao što je nedjelja bila blagdan.
Po običaju našao sam se toga četvrtka na sajmu oko 10 sati, ali posve sam bez društva što je bio vrlo rijedak slučaj. Jasno mi je bilo onda i danas 15. svibnja 2015. zašto se nije okupilo moje društvo. Svi su bili doma zatečeni najvećom tugom, koja je mogla pogoditi Hrvatski narod u Slunju, dakako i u cijeloj Hrvatskoj. Znali smo, da nema više naše voljene države Hrvatske, koja nam je ispunjavala dušu, srce i svaku radostnu pomisao.
Srušili su je komunističko-partizanski i fašistički srbsko-četnički zločinci s novoprišivenom petokrakom predvođeni nekakvim šumskim maršalom Titom, za kojeg su govorili da je Hrvat. Bio je taj Tito tijekom rata poznat kao strašan ubojica svojih protivnika iz redova svih naroda napose Hrvata. S vremenom mi je postalo jasno, što onda nisam znao zašto taj Tito masovno ubija Hrvate.
Odrastanjem, kroz školu i kroz prisilno čitanje djela komunističkih ideologa, napose Karla Marxa odkrio sam zašto je Tito prednjačio u ubujanju i progonu Hrvata. Ovo mora znati svaka Hrvatica, svaki Hrvat i na to misliti. Tito je mio bio isklesani marxist i nadahnuti Staljinist. Marxova osuda Hrvata na smrt bila analogna Hitlerovoj osudi Židova na smrt. Hitler je bio nacistiički zločinac, a Tito je bio marxistički zločinac.
Dakle Tito je bio produkt Staljinove genocidne škole i radikalni marxist - komunist. Marx je proglasio Hrvate odpadnim narodom i treba sav narod uništiti. Tito kao marxist je po planu sprovodio ubijanje i progon Hrvata. Dokumentirano se znade da je marxist Tito tijekom Drugog svjetskog rata i u poraću likvidirao više od milijunipol Hrvata i to: masovnim genocidom, ubijanjem skupina ljudi raznim načinima, mučenjima do izdaha, progonom i bijegom ljudi ispred Titove diktature. Hrvatski narod se do sada nije oporavio od Titovog genocida u ratu i u miru.
Nestala je Nezavisna Država Hrvatska bez podpisane kapitulacije
Nestanak države Hrvatske su tijekom mjeseca svibnja 1945. na sve načine širili komunistički partizani i četnici - jedni i drugi tada udruženi pod zvijezdom petokrakom.
Mi Slunjani odrasli i mladi, znali smo približno točno: "Tko je tko tijekom rata bio i sada samo kapu promijenio!"
Bio sam tih dana istaknuto žalostan i bezpomoćan u svom biću 16-godišnjeg dječaka, protkanog domoljubnim i državnovoljenim hrvatstvom od pete do glave. Predugo bih trebao pisati o svome jadnom osjećaju jer sam spoznajom o nestanku Nezavisne Države Hrvatske patio u duši i tijelu. U mislima sam stavio pred njeno ime Križ kao pred pokojnika, pred kojim sam plakao i molio se za vječni pokoj i nadu u uskrsnuće...
Spomenuti sajam u Slunju bio je pun Vlahinja i Vlaha, što oni zapravo i jesu, ali su postali Srbi. Treba pročitati djela hrvatskih povjestničara i za Slunjski kraj napose dokumentarnu povijest od Radoslava Lopašića, koji malne matematičkom točnošću piše o vlaškoj većini s neznatnim brojem Srba, uglavnom pravoslavnih svećenika i poneke trgovačke obitelji.
Od Vlaha u Hrvatskoj, napose kad su Proglasom cara i kralja Franje Josipa o ukinuću Vojne granice 1882. izgubili Vlaške povlastice napravila je Srbe Srbska pravoslavna crkva, što joj je bio lak posao jer su Vlasi u Hrvatskoj vojnoj krajini, useljeni starosjeditelji iz Bosne bili grkoistočne vjere.
Na sajmu je bilo malo Hrvata, iako je Slunjski kraj bio napučen pretežno Hrvatima... Utučeni tugom, a i strahom od komunističko-četničkog hapsa i ubijstava bez suda nisu dolazili na sajam... Znalo se je inače, da je sajam u Slunju bio komunističko-četničko lovište Hrvata za mučenje i odstrijel pa je u nastalom kriznom vremenu oprez dolazka na sajam porastao.
Mi smo u ono vrijeme znali po nošnji i po govoru, tko je Vlah (nastaša Srbin), a tko Hrvat.
Jedna djevojka - Vlahinja iz Primišlja, ime joj bijaše Milka, a za prezime nisam siguran pa ga ne navodim započinje toga sajmenog četvrtka kolo na sred Mostaca u središtu mjesta Slunja s vrijeđajućom pjesmom: "Paveliću crni Ante // Od naroda ti posranče // Ti zauze Zagreb bijeli // Da zaratiš narod cijeli // Da zaratiš Srb-Hrvata // Srb-Hrvata k'o dva brata //..."
U to mnoštvo svjetine dolazi partizanski komesar
Najednom se tu pojavi jedan partizanski komesar. U vrijeme rata bilo je u Titovoj partizaniji ili NOB-u mnogo komesara počev od komesara voda i čete pa do divizije i posebice komesari u PPK-u, u OZN-i i u poluvojnički ustrojenim pozadinskim službama općine, grada, kotara, Skoja, Partije... Uz promičbu i druga ratna zaduženja komesari su izricali smrtne kazne proglašenim neprijateljima.
Narodnim neprijateljima su proglašavani imućniji ljudi, koje se je ubijalo, uz obredno mučenje u zatvoru, da bi se moglo oduzeti njihovu imovinu "za potrebe NOB-a".
Poznavao sam toga komesara po izgledu, ali nisam sada siguran je li se zvao Milan Banda ili Rade Cimeša... Obadvojica su bili komesari u Slunju i po izgledu međusobno slični. Popeo se je drug komesar na ogradni zid od nekadašnje vojarne iz vremena Slunjske vojne krajine odnoso žandarmerijske kasarne za vrijeme Jugoslavije.
Povišenim i uzbudljivim glasom govori je da će "uskoro proći kroz Slunj kolona zarobljenih ustaša i svatko ih slobodno može tući i kamenovati. Kolona dolazi iz Primišlja..."
Još žalostniji, nego dosada krenem u pravcu odkud dolaze hrvatski zarobljenici. Vidio sam ih. Sve mladi ustaše, čak s ustaškim kapama i "U" na njima, poneki je gologlav i nekolicina je nosila domobranske kape. Bilo je među njima i civila te poneka žena s odraslom djecom. Posve male djece nije bilo jer su već na početku Križnog puta partizani oduzeli majkama novorođenčad i poubijali.
Ako je moja procjena točna, sudeći po duljini kolone uglavnom tro- i četveroredne bilo je oko tisuću jadnih hrvatskih zarobljenika - vojnika i civila, uz koje su jahali na konjima njihovi pratitelji partizani naoružani parabelama.
Vlahinje, više nego Vlasi, kako mi u Slunju s pravom nazivamo Srbe su uzvikivale uvrijedljive izraze, od kojih ću poštediti ova slova, nabacivale su se kamenicama na zarobljenike, pljuvale po njima i neke od njih se se zalijetale u kolonu da udare šakom ponekog zarobljenika.
Jedan od zarobljenika je uzvratio srednjedobnoj Vlahinji i ova se je počela derati kao junica, kako se to u Slunju kaže.
Odmah su prateći partizani izveli toga, dosta visokog mladića domobrana i uz uobičajeno komunističko-partizansko mučenje batinanjem strijeljali ga uz zid izgorene zgrade Kotarskog suda u Slunju. Danas mi je jasno da je to bio zločin izveden bez istrage i suda. Tu je mrtvac ležao čitav dan, a onda su ga zavukli u hodnik zgrade, gdje je bio ostavljen oko 2 dana, kad ga je odvezao slunjski grobar Ivica Štefanac - zvani Baketan i pokopao u slunjskom Novom groblju..
Pročulo se je među Slunjanima samo to da je nesretnik iz Virovitice imenom Franjo. Prezime nisam znao onda niti danas.
Ta prva kolona ili točnije prvi odvojak Križnog puta s oko tisuću hrvatski zarobljenika nije zadržavan u Slunju niti je tu bilo daljnjih žrtava. Karlovačkom cestom ti gladni i izcrpljeni mladići - domobrani i poneki ustaša dovedeni su u Budački. Iz partizanskih izvora, hvaleći se time, doznali smo da su svi zarobljenici poubijani u Budačkome, veći broj u obližnjoj Petrovoj gori i dokrajčen u okolici Krnjaka.
Dragan Hazler iz Slunja.
Pisano u Baselu svibnja 2015.
NASTAVAK SLIJEDI!
