10. Travanj je Dan obnove hrvatske državnosti
- Detalji
- Kategorija: Dragan Hazler
- Objavljeno: Petak, 10 Travanj 2015 16:53
Sjećanje na radostno Uskrsnuće Nezavisne države Hrvatske. Želja mi je iz dva razloga iznijeti svoja sjećanja na 10. Travanj 1941. i u nastavcima, što slijedi postupno Drugi svjetski rat u Slunjskom kraju i šire:
1. radi istine o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, kako sam ju osobno doživljavao, kakova je bila, u što su je okolnosti pretvorile i uništile...
2. pobiti komunističke i fašističkočetničke klevete o NDH, napose one napisane ili (i) uređivane od doktora povijesnih laži Đure Zatezala, u kojima najviše kleveće i laže o Središnjoj Hrvatskoj, točnije o Hrvatima Slunjskog kotara.
Današnja Hrvatska nema povjesničare niti političare, koji bi se pravilno, bez plus ili minus ideološke euforije osvrnuli na 10. Travanj 1941. i daljnja zbivanja tijekom Drugog svjetskog rata. Kao odrasli dječak, učenik Srednje škole u Slunju doživio sam Dan 10. Travnja 1941. kao najveći dan u svome mladome životu. Smio sam od toga dana nadalje javno reći da sam Hrvat i uzviknuti: Živjela Hrvatska! za koje riječi sam do jučer mogao dobiti ukor s predisključenjem iz škole i dobiti školske pa i žandarske batine
Evo nekoliko povijesnih podataka vezanih za Slunj
Dan 10. Travanj 1941. bio je Veliki četvrtak, crkveni blagdan i najveći godišnji sajam, inače četvrtkom u Slunju. Školski raspust uslijedio je u 10 sati. Sa svojim suučenicima, dogovorno: Toma Hazler, Marko Skukan, Mato Sminderovac i ja Dragan Hazler, našli smo se na Mostacu u središtu Slunja. Razgledali smo sajam i zapazili nekoliko neobičnih pojava i stanja, od kojih ću samo neke spomenuti. Na sajmu nije bilo mladih ljudi jer su uvojačeni za rat, ponuda žitarica i drugih poljodjelskih proizvoda je bila dosta manjkava jer je godina 1940. bila jako sušna i neplodna; goveda, ovaca, janjaca i koza bilo je vrlo mnogo jer ljudi nisu imali krme za prehranu, a trebali su novac za kupnju žitarica. Konja je bilo malo na prodaju jer su oduzeti vlasnicima radi ratnih potreba. Za oko jedan sat mi smo prolunjali čitav sajam za: razne kućne potrebštine, obrtnički i građevinski materijali, stočni plac i žitni plac...
Desetak minuta iza toga uslijedila su tri automobila i u jednom od njih prepoznali su ljudi Dr. Ivana Šubašića - bana Banovine Hrvatske. Automobili su stali pred Svratištem Korana, vlasnika Slavka Kovačevića. Tu su gosti objedovali i produžili put prema Rakovici. U Slunju se je govorkalo da oni bježe u Bosnu jer se boje njemačkog bombardiranja Zagreba, što se je dogodilo s Beogradom već 6. travnja. Tijekom dana uslijedili su brojni automobili s državnicima i političarima iz Zagreba, koji se nisu zadržavali u Slunju. Slunjani i sajmari su vjerovali da banska i državna vlada bježe u Bosnu, gdje će organizirati obranu protiv Njemačke, iako se je znalo da je to utopija jer su Nijemci već zauzeli Makedoniju i Srbiju do Niša i napreduju sjeverno prema Beogradu i na jugu prema Grčkoj.
Jugoslavenska vojska bježi u Bosnu?!
Iza 3. sata popodne pojavila se je pred mjestom Slunj na Karlovačkoj cesti, vidljivo do tri kilometra duga kolona Jugoslavenske vojske - pješadija praćena oficirima na konjima i poneki teretnjak, u kojem je voženo strjeljivo i druge vojne potrebštine. To je bila divizija generala Dragutina Antića u bijegu prema Bosni i k njoj u Karlovcu pridružena bježeća vojska iz raznih jedinica.
U Zagrebu je proglašena Nezavisna Država Hrvatska!
Još prije dolazka Jugoslavenske vojske Slunjani su doznali, da je u Zagrebu proglašena Nezavisna Država Hrvatska. Proglas je ponavljano preko radia govorio Slavko Kvaternik, inače već poznat u Slunju kao pukovnik, koji je u Bjelovaru razoružao Jugoslavensku vojsku. Slično sada čine Slunjani. Ipred Mostaca - središnjeg dijela mjesta Slunja postavljene su brklje i iza njih okupilo se nekoliko stotina sajamara - Slunjana i Hrvata iz okolnih sela Slunjskog kotara i susjedne Bosne. Skup su organizirali Pučki ustaše i zaštita Hrvatske seljačke stranke. S balkona poštanske zgrade javio se je slunjski župnik i dekan vlč. Ivan Nikšić. Poručio je hrvatskom narodu radostnu vijest i važno priopćenje zaustavljenoj bježećoj vojski Dragutina Antića i pridruženima: "U Zagrebu je proglašena Nezavisna Država Hrvatska i u njeno ime predlažem generalu Antiću, da vojska odloži oružje bez ikakvog odpora i nepotrebnog krvoprolića." Uz ostale savjete i naređenja rekao je da iz svakog prozora viri strojnica pa je bolje mirno odložiti oružje i odmah se vraćati svojim kućama, nego uzalud poginuti.
S tim govorom pozvao je vlč. Ivan Nikšić generala Dragutina Antića i njegove najbliže oficire na pregovore, iza kojih je uslijedilo odlaganje oružja i mogućnost povratka svojim kućama za sve vojnike. Zadržani su do daljnjega samo viši oficiri. Hrvati iz Antićeve divizije su zadržani pod oružjem u Slunju i pomogli su u održavanju potrebnog reda i mira. Oni su također upućeni svojim kućama već sljedećeg dana (Veliki petak).
Najkraće rečeno, razoružano je oko 5.000 bježečih jugoslavenskih vojnika iz Antićeve divizije i njoj pridruženih bjegunaca. Bilo ih je svih nacionalnosti i odmah su bez oružja upućivani na povratak svojim kućama, osim Hrvata, koji su radi potrebe ostali pod oružjem. Nitko u tom bijegu i primoredaji oružja i strateške vojne opreme nije poginuo, čak niti ranjen bio. Ovo ističem iz dva razloga:
1. Lažna povijest Đure Zatezala piše o poginulima i strijeljanima generalima u Hrvatskom Blagaju. To je notorna laž, kao i čitava povijest Đure Zatezala, koji i sada piše laži i izmišlja nove srbske grobnice s trocifrenim pogubljenicima. Znade se iz svih raspoloživih izvora da Jugoslavenska vojska nije imala mnogo generala, a Đuro Zatezalo ih navodi nekoliko (bez imena).
2. Ovo je uzorna slika hrvatskog ljudskog i ustaškog odnosa prema vojski, koja je inače bila neprijateljski nastrojena prema Hrvatskoj i prema Hrvatima. Pripadnici te iste Jugoslavenske vojske ubili su toga dana u Crikvenici Milutina Kvaternika i sprovodili su slične zločine nad Hrvatima napose u Lici i u Hercegovini.
Drugog dana, 11. travnja na Veliki petak postrojeni su na slunjskoj Maloj promenadi svi zarobljeni oficiri i s njima genaral Dragutin Antić. Bilo ih je točno 15 (petnaest). Pučki ustaše su ih ukrcani na jedan teretnjak i odpremili u Karlovac. Znade se da su završili kao zarobljenici u Njemačkoj i preživjeli rat, zajedno s generalom Dragutinom Antićem. Po završetku rata, 1945. su se vratili u Srbiju. Ovaj podatak potječe od kapetana jugoslavenske vojske Milana Matića, oženjenog sa Slunjankom Maricom Jurašin. Milan Matić se je poznavao s generalom Antićem i zajedno su se vratili u Srbiju. Dakle, doktor povijestnih laži Đuro Zatezalo se je i ovdje pokazao kao lažljivac.
Valja ovdje dodati nešto, što vjerojatno nije zapisala nijedna povijest. Naime, bježeća Jugoslavenska vojska - divizija Dragutina Antića i pridruženi vozili su sa sobom veću svotu novaca "u kištricama". Samo jedan dio tog novca završio je na pravom mjestu i dospio u riznicu NDH, a veći dio su razgrabili pojedini Slunjani, koje se još i danas u Slunju naziva "Kištričari".
Velika subota, 12 travnja 1941. oružani četnički napad na Slunj
Otišao sam vrlo rano u Crkvu donijeti Svetu vodu i oganj iz vatre, koja je gorjela u crkvenom dvorištu. U tom starinskom običaju se je slunjska mladež natjecala, tko će prvi donijeti oganj od drveća iz naših, hrvatskih gora i posvećenu vodu iz rijeke Slovinčice ili Hrvatinčice, sada nazivane i Slunjčicom. Na povratku kući, ispred pošte okupila se veća skupina ljudi - žena svih dobi i starijih muškaraca jer su mlađi već pred desetak dana uvojačeni za rat. Slušali su ljudi, što javlja iz Primišlja poštarica Milka Gračan svojoj sestri - poštarici u Slunju Jelki Gračan-Milinković o četnicima iz Srbije i iz Crne Gore, koji se u Primišlju odmaraju, pridružuju im se četnici iz okolnih srbsko-vlaških sela Raletine, Tobolića, Veljuna... i javno govore, da idu u Slunj poklati Hrvate. Kad sam dotrčao kući javiti tu strašnu vijest, moj otac, pučki ustaša i radićevac je već otišao na bojišnicu, na Ivšić brdu sa svojm starinskom puškom... Ispred moje kuće Starom cestom malne trčeći išli su ljudi iz Rastoka, netko s lovačkom puškom i netko s kuburom braniti se od srbsko-četničkog pokolja. Protivno stavu moje majke Franciske, pobjegao sam od kuće i zajedno sa starijim bratom Nikolom našao sam se na Maloj promenadi pred žandarmerijskom kasarnom, iz koje su naši vršnjaci već nosili oružje i strjeljivo do Stočnog sajma. Tamo je stajao nadstražar Mića Sminderovac - zvani Čašan, koji je preuzimao donešeno oružje, strjeljivo i poneku kacigu i vraćao nas natrag jer je bilo opasno ići dalje. Već se je čula obostrana pucnjava. Čašan nas je nazvao mladim Ustašama, što smo mi s radošću prihvaćali pa sam tako i ja postao Ustaša 12. Travnja 1941. i ostao Ustaša kroz čitav život i kao Ustaša ću umrijeti...
Moglo je biti oko 11 sati. Prviput u životu čuo sam strašno puškaranje. Nije mi uspijevalo reći "jedan!" bez pucanja, koje mi je (isto i drugima) probijalo uši. Ubrzo smo se našli na drgomu ustaškom zadatku.
Naime, pred zgradom Općinskog poglavarstva u Slunju stajao je bilježnik Josip Turkalj, predsjednik Mate Božičević, Slavo Flanjak i još neki, meni nepoznati ljudi. Oni su zaustavljali razvojačene vojnike - Hrvate, koji su se iz ličkih vojarna vraćali svojim kućama. Mi Ustaška mladež smo vodili te hrvatske vojnike u većim skupinama do Stočnog sajma, gdje im je nadstražar Mićo Sminderovac - Čašan davao oružje i srtrjeljivo te ih slao na dijelove obranbene bojišnice, gdje je bilo najopasnije.
Četnici, koji su došli poklati sve Hrvate u Slunju su već bili u Lalićevom gaju, stotinjak metara do prvih slunjskih kuća Jure Lesara i Ive Modrušana. Tada su hrvatski vojnici napravili juriš s brdašca Muratovac i protjerali četnike prema Grabarju i Debelom brdu, gdje su stajali njihovi kamioni na Ogulinskoj cesti. Tu je na njivi Ive Gračana blizu Lalićevog gaja poginuo jedan četnik imenom Vojo Vujadinović iz Pljevlja. Kao poznavatelj ćirilice čitao sam njegova pisma od roditelja jer stariji Slunjani nisu učili ćirilicu. Savjetovali su ga, pripominjući da se kao četnik čuva jer je rat opasan i pogibeljan.
Borba za obranu Slunja od prvog četničkog napada već 12. travnja 1941. je trajala od oko 8 sati ujutro do blizu 17 sati. Slunj je spašen zajedničkom obranom zavičajnih pučkih ustaša, hrvatskih vojnika, povratnika iz ličkih vojarna, dodajem i nas iz slunjske Ustaške mladeži. Na slunjskoj strani bilo je troje mrtvih (jedan se je zvao Ivan Stipatić) i šestorica lakše ranjenih: Na zločinačkoj četničkoj strani nađena je zaostala šestorica poginulih i sahranjeni su s križevima (krstovima) na slunjskom Pravoslavnom groblju. Govorilo se je u Slunju prema podatcima iz Primišlja da je poginulo 11 četnika i desetak je bilo ranjenih.
O zločinstvima ovih četnika, od kojih je nekolicina ostala u srbsko-vlaškim selima i u Plaškome, isto i o njihovim sljedbenicima pretežno iz redova lokalnih četnika bit će više u nastavcima ovog dokumentarnog izvješća. Ovdje ću samo pripomenuti, da su četnici već 17. travnja 1941. sasjekli telefonske stupove uz Ogulinsku cestu do dva kilometra udaljeno od Slunja. Nadalje, otimali su goveda pastirima, začekivali su i pljačkali putnike na cestama i već 5. svibnja 1941. udruženi srbski četnici i komunisti pod vodstvom veljunskog paroha - četničkog vođe Branka Dobrosavljevića poklali su 8-članu hrvatsku obitelj Jose Mravunca, mlinara na Korani u Hrvatskome Blagaju.
Zaključno ovome jedna važna pouka i pohvala Pučkim ustašama
Pučki ustaše su na Veliki četvrtak 10. Travnja 1941. zarobili i razoružali u Slunju oko 5.000 jugoslavenskih vojnika i njihovih oficira (Molim: Ne častnika!), među kojima je zasigurno bilo srbskih i crnogorskih četnika. Oni su bili naši neprijatelji. Nitko nije ubijen, niti ranjen niti mučen niti uhićen u zatvor. Tako su se prema zarobljenim neprijateljima ponašali Pučki i drugi ustaše, koje je srbska i komunistička propaganda proglasila-sotonizirala najpogrdnijim nazivima.
Iz gornjeg dokumentarnog prikaza se vidi da srbski i crnogorski fašistički četnici udruženi s lokalnim srbskim četnicima dolaze već 12. travnja 1941. poklati Hrvate u Slunju. Kad im to nije uspjelo, onda su udruženi lokalni četnici i komunisti ubijali hrvatske putnike i prolaznike na cestama i već 5. svibnja1941. godine, kako je gore napisano poklali su mirnu hrvasku obitelj Jose Mravunca.
Zločin nad Hrvatima udružio je fašističke četnike i komunističke partizane
Ovo je važan podatak, kojeg ne znaju brojni Hrvati pa ga valja ovdje iznijeti.
1. Sve velikosrbske ideologije, napose državno-nacionalna Srbska pravoslavna crkve i fašistički četnici djeluju po planu na uništenju Hrvata. Takvi su na primjer: Načertanije, Moljević-Mihailovićev plan za likvidaciju svih Hrvata uz poštedu od 200.000, koje će se posrbiti, zatim Memorandumi SANU, Milošević-Šešeljev plan...
2. Titovi komunisti (partizani i drugi šumski odmetnici) su Marxisti. Dokumentarno se znade, da je Karl Marx u svojoj ideologiji naredio da sve Hrvate, kao nepoželjan mali, ali opaki narod treba posve uništiti.
Tu je odgovor, zašto je marxist Tito, nakon svađe bivših prijatelja Hitlera i Staljina, otišao 22. lipnja 1941. k fašističko-četničkom vođi Draži Mihailoviću, a ne k poglavniku Dr. Anti Paveliću.Udruženo s Dražom ili "marxistički" Tito je masovno ubijao i zlostavljao Hrvate.
Jedan i drugi (Tito po marxizmu) i Dražo Mihailović po velikosrbskim planovima napose po Mihailović-Moljevićevom planu imali su temeljni zadatak uništiti sav hrvatski narod.
Isti plan uništenja Hrvatske i hrvatskog naroda sprovode i danas marxistički komunisti iz SDP i srbski četnici iz Srbije i lokalni četnici predvođeni velečetnikom Miloradom Pupovcem. Ne znam je li pravilan izraz: "Naivni Hrvati" opraštaju Srbima sva zločinstva i još im nude podporu za ulazak u Europsku Uniju, umjesto da se izgradi "Kineski zid" između zločinačke Srbije i "naivne" Hrvatske.
Nastavak slijedi.
Mr.sc. Dragan Hazler - hrvatski djelatnik - Pučki ustaša s ustaškom prisegom
