Umrla je Višnja Pavelić

Detalji

Kategorija: Dragan Hazler

Objavljeno: Nedjelja, 27 Prosinac 2015 17:01

fShare

Tweet

(Rođena u Zagrebu 11. svibnja 1923. - umrla u Madridu 26. prosinca 2015.)

Popraćena uz ovogodišnje (2015) Božićne svetčanosti oprostila se je s ovozemaljskim živitom i voljenom Hrvatskom, koju je u srcu nosila naša draga i vrlo poštovana prijeteljica, suradnica i počastna članica Hrvatske akademije - HAZUD u Baselu Višnja Pavelić.

Umrla je u madridskoj bolnici, u 93-oj godini života koji ju nikada nije mazio jer je kao Hrvatica sav svoj život mukotrpno posvetila domovini Hrvatskoj i svome Hrvatskome narodu, ugroženom od komunizma i velikosrbskog fašizma. Nije se nikada udavala, nego je ostala do groba vjerna svojom ljubavlju za Hrvatsku i za jedinoga voljenog dečka iz svoje mladosti Eriha Lisaka, kojega su komunistički zločinci strijeljali. Osuđen je na smrt u istom sudskom postupku protiv nadbiskupa Alojzija Stepinca, kojeg je kao tužitelj predvodio poznati Titov dodvornik - komunistički zločinac Jakov Blažević. O tome mi je osobno govorila Višnja Pavelić, kad sam početkom rujna 1966. sudjelovao na jednom Međunarodnom farmaceutskom kongresu u Madridu i prvatno se sastajao s madridskim Hrvatima. Imam svu građu s tog kongresa i zapise iz razgovora s Hrvatima.

Ne želeći se udaljiti od ovog komerativnog pisma, moram se ipak malo osvrnuti na svoj posjet Madridu kao farmaceutski zanstvenik iz Švicarske (Ne iz Hrvatske, što je onda za vladavine Tita i Franka bilo nemoguće za obične ljude!). Posjet mi je organizirao Prof. Pavao Tijan u Španjolskoj i naš zajednički prijatelj u Švicarskoj fra Lucijan Kordić. U kongresnnom dijelu upoznala me je prof. Nedeljka Tijan, koja je taražila Hrvate za razgovor na Hrvatskkom radiju, kojeg je ona vodila u Madridu. Bio sam jedini Hrvat i dao sam joj sve u svemu čak tri obširna izvješća za Hrvatski radio, koji su objavljeni anonimno: 1. O ljekarništvu u Dubrovniku, najstarijem u Europi, 2. O novoj farmakopeji, koja mora biti tiskana za Hrvatsku i za Bosnu hrvatskim jezikom i 3. O znamenitim Hrvatima u Švicarskoj, s posebnim osvrtom na Ivana Stojkovića i Andriju Jamometića. Dodajem da je moj posjet Madridu po privatnoj strani bio vazan za obitelj Pavla Tijana, za obitelj pokojnog poglavnika Ante Pavelića, za pukovnika hrvatskog domobranstva Ivana Babića, za jednog Kvaternika, o kome sam zaboravio podatke i za telefonski razgovor s Maksom Luburićem u madridskom hotelu Europa (on nije prihvatio razgovor u četiri oka, ali smo se telefonski razgovarali vrlo dugo). O susretime s ovim osobama sam već dosta pisao napose u hrvatskom emigrantskom tisku pa u daljnjem ostajem samo kod obitelji Pavelić, s kojom me je povezao i upoznao Prof. Pavao Tian i njegova supruga Nedjeljka Luetić-Tijan, poznata kao voditeljica Hrvatskog radia u Madridu. Ostao bih nepravedan, ako ne spomenem, da je za moj posjet Madridu najzaslužžniji fra Lucijan Kordić, s kojim san se potajno družio u Baselu kod hrvatske emigrantske obiltelji: Josip i Olga Fućić i redovnica- sr. Nikazija u Baselskoj bolnici St. Claraspitalu.

Ne upuštajući se ovdje u detalje, kojih ima za čitavu knjigu, prelazim odmah na glavninu privatnog dijela moga posjeta Madridu, koji je trajao 11 dana, dakako uz posjet Toledu, kraljevskom Escorialu... Troje iz obitelji Tijan: otac Pavao, majka Nedjeljka i kćer - studentica Marija odveli su me k obitelji Pavelić, koja je stanovala u istome madridskom kvartu. Nakon krakog zadržavanja ostao sam s obitelji pokojnog poglavnika Ante Pavelića. Nazočna je bila supruga - udovica Marija, vrlo prijazna i draga osoba, umjerena sugovornica, koja se nije nametala pa je razgovor s njom bio pravi dijalog. Sin Velimir Pavelić se je kratko zanimao za stanje u Hrvatskoj. Rekao mi je da će važnije detalje iz razgovora anonimno objaviti u nakladništvu "Domovina", kojeg vodi zajedno sa sestrom Višnjom. Višnja je nenemetljivo sudjelovala u razgovoru, koji je uz kavu i dodatak nekih španjolskih specijaliteta trajao blizu dva sata. Mirjana, najmlađe biće iz obitelji Pavelić niju bila doma. Nisam niti pitao za nju jer su tada u emigrantskim krugovima prebrojna pitanja izazivala sumnju u razgovoru. Znao sam da još bila djevojka. Udala se je za Srećka Pšeničnika 1969. i prešla u Kanadu.

U razgovoru sam izrazio želju za posjetiti grob pokojnog poglavnika Dr. Ante Paveliće. Mojoj želji je udovoljeno i sve je preuzela na sebe Višnja, s kojom sam veš tada postao suradnički prijatelj. Naručila je taxi i mi smo se nakom oko pola sata vožnje našli na Madridskom groblju pred grobom pokojnog osnivača i vladara ratne Nezavisne Države Hrvatske. Tada je grob bio vrlo skroman. Drveni križ s tablom na kojoj je hrvatskim jezikom i pismom označeno: "Ovdje počiva u miru božjem poglavnik Nezavisne Države Hrvatske Dr. Ante Pavelić. Oko grobnice bilo je okvirno kamenje u dosta rustikalnom obliku. Imao sam fotoaparat, ali sam stekao dojam da se u Madridu nitko od Hrvata ne želi slikati. Pred grobom nastao je tajac dvoje ljudi. Prekinuo sam ga kleknuvši pred grob, što je pored mene učinila i Višnja. Započeo sam moliti glasno, što je i ona preuzela pa nas je to zbližavalo. Da bi posjet bio svečaniji izmolili smo tri očenaša sa zdravo Marijom i završno: Slava otcu. Na kraju sam održao kratki govor, u kojem sam podsjetio da je pokojni Poglavnik prvi Hrvat, koji je nakon pada Hrvatske u Petrovoj gori 1097. godine uspostavio Nezavisnu Državu Hrvatsku, koju je 10. Travnja 1941. prihatio i iz srca pozdravio sav Hrvatskii narod. Ratne okolnosti su bile protuhrvatske i tako smo izgubili državu. Nisam zaboravio spomenuti glasno, što je bilo Višnji drago čuti:

"Dragi naš Poglavniče, u svome srcu hrvatskome čuvam prisegu Tebi i Hrvatskoj koju sam položio kao pitomac u Doknadnoj dočastničkoj školi Hrvatske ustaške madeži. Nisam se odrekao te Prisege, s njom živim i s njom ću leći u grob kad me Svevišnji pozove." Prekrižili smo se i naklonili velikom Pokojniku te tako oprostili od njega. Idući neko vrijeme pješice do pojave taxi-a Višnja mi je govorila da je jedno vrijeme pohađala srednju školu u Švicarskoj i glavninu u Italiji, a Učiteljsku školu u Firenci. U Zagrebu je studirala Pravo, ali ga nije završila jer su je roditelji već 1944. odpremili u Argentinu, iz koje je nakon duljeg vremena došla u Španjolsku. Ovaj madridski razgovor s Višnjom je predug za prigodni komemorativni članak, kojeg posvećujem Pokojnici i mogu navesti samo poneko sjećanje ili točnije pojedine stavka iz naše suradnje.

Već sam spomenuo da je Višnja s mlađim bratom Velimirom utemeljila Nakladništvo Domovina.Važno je spomenuti da su Višnja i Velimir govorili više stranih jezika, napose talijanski, španjolski, francuski, njemački i ponešto engleski, što je jako važno jer su sestra Višnja i brat Velimir upoznavali svijet o hrvatskoj tragediji na svima jezicima.

Posebice valja istaknuti, da je Višnja zaslužna za skupljanje hrvatske ahivske građe i za objavljivanje svih djela i zapisa od pokojnog poglavnika Dr. Ante Pavelića. Posebice valja istaknuti obnovu ovih djela: Doživljaji, Liepa Plavka, Strahote zabluda, Aus dem Kaempfe um den selbstaendigen Staat KROATIEN, Hrvatska pravoslavna crkva, Hrvatska muslimanska sljedba...

Višnja je živjela od svoga izdavačkog rada i od pripomoći nas imućnijih domoljubnih Hrvatica i Hrvata iz čitave dijaspore. Nije nikada uzela španjolsko državljanstvo, da ne bi njime oskvrnula svoju djevičansku ljubav prema iskonskoj domovini Hrvatskoj.

Dopisivali smo se s našom voljenom Višnjom Pavelić, telefonirali uz važnije obljetnice i nerijetko su je posjećivale istaknute Hrvatice i Hrvati. Iz Švicarske smo je posjećivali nekoliko puta (imena nisu za navoditi bez konzultacije s dotičnima). S Višnjom smo vodili duge telefonske razgovore i učili od nje.

Naš pokušaj telefoniranja iz Basela uoči ovog Božića nije ostvaren. Iz bolnice nam je javljeno da radi starostnog i belešću iscrpljenog stanja gospođa Višnja ne može preuzeti razgovor s nama. Zaželjeli smo joj oporavak, ozdravljenje i nastavak suradnje, kao i dosada. Bojali smo se da su to zadnji dani i nažalost naš strah se je ostvario. Javljena nam je tužna vijest da se je naša draga Višnja preselila u Božji naručaj.

Draga naša i draga svehrvatska Višnja, čuvat ćemo Te u dragoj uspomeni i uvijek ćeš nam biti uzor u ljubavi i djelovanju za našu zajedničku - voljenu domovinu - državu Hrvatsku!

Vječna Ti slava, draga Pokojnice Višnja - S nama si zauvijek!

Dragan Hazler - Tvoj štovatelj, kao čovjek, kao Hrvat, kao sanitetski častnik HV u pričuvi i kao preživjeli pitomac Doknadne dočastničke škole Hrvatske ustaške mladeži s prisegom našem poglavniku Dr. Anti Paveliću.

Uz Tebe Višnja, Vječna slava i čast našem Poglavniku, koji je predao Bogu svoju hrvatsku dušu 28. prosinca 1958. pa smo u susretu te tužne obljetnice.

Ožalošćeni pitomac Škole Ustaške mladeži Dragan Hazler