Birokracija - vlast nad robljem 15.dio

Pin It

Image result for rich mans cartoonPoštovani čitatelji glasila, za ne povjerovati je i za ne otrgnuti se dojmu, kako mi Hrvati i dalje još nekako živimo u društvu „imati a ne biti“. Točnije navedeno: prije „imati“ negoli „biti“.  A pogotovu kada je još sve teže imati a kamoli nešto postati, iliti biti. Koliko imate toliko vas se na ovaj ili na onaj način još uvijek vrednuje.

Svi se tješimo da vremena nisu pogodna gledajući da nam je svima više-manje približno teško, no i dalje se u očima vrednuju oni koji imaju uza sebe ili pak na sebi, nešto više vanjskog sjaja. Svi se nećkamo da nije tako,ali to je ipak jednostavno-tako!

To je „odlika“ društva kojemu brojnost trgovačkih supermarketa po glavi stanovnika, ne predstavlja nikakvo izvanredno čudo. Hrvat svoju kroničnu konzervativnost brusi i njeguje „matricom lažnog sjaja“. Kao da na neki način time dolikuje svoju „čistoću“ što objektivno gledano, nema dublje veze sa točnošću. Bitno je biti izvana skladan/na, što uvelike stoji ali sve dok to ne prelazi shvaćanja po pojmu „biti realan“. Inače sve ide putem vladanja pozemljarske estetičnosti i „puzajuće“ plastičnosti... do duhovnoga bezdana..

Rekli smo: uza sebe ili pak na sebi, nešto više sjaja…   da se vidi… jer bismo postali nevidljivi ili izvan takta dijaloškoga okvira koju gaji i njeguje ova okolina!

Nismo dostigli toliko visok duhovni nivo da se možemo osvjedočiti da nam je vanjština ipak ponešto i bitna, no ipak znatno manje od nekih preuzvišenijih karaktera i kategorija vrijednosti, budući da nam je vanjština ono što ostaje u području interakcija i interpretacija. Onoga što vidimo na drugima i ono što čujemo u vezi drugih i svega onoga čime nastojimo održati kakav-takav ugled pred drugima….

Mnogim se pojedincima veže „osobna etiketa“ uz model automobila kojega posjeduju,nebitno o kojem se kontekstu radi. Može dobrome može i lošemu. No nebitno… . Svakako je vrlo često za čuti: to je onaj koji vozi metalik crvenog  XX karavana. Što znači kada osoba zamijeni svoje vozilo, da vremenom izgubi svoj „identitet“ dok svoju okolinu vizualno ne usuglasi sa novostečenom promjenom ili dok mu „okolina“ ne pomogne kuloarskim pričama da se ta vijest brže proširi, valjda u „korist“ tome pojedincu… Ovo uzmimo na razini primjera.

Birokraciji su te stvari jako dobro poznate, koliko god se neki čudili autoru na zamaranje ovim temama, policijske i ine službe koriste automobile da zaklone „vizualni prostor“ po usporedbi sa ranije opisanim, što već je ionako jako dugo poznato u američkim filmovima!

Pojam  suvremenih Hrvata i Hrvatica,veže se uz  to da kako briga oko „vanjštine“ nekakvim dojmom i izgledom prema okolini, izgleda jedino potrebito životno znanje. Dubljim sagledom radi se o notornoj borbi za opstanak. Mnoge velike želje su produkt preživizma na području nesvjesnoga!

Automobil omogućava mobilnost u materijalnom prostoru koji je ograničen. Postoje donji nivoi duhovnoga prostora koji tek malo nadilaze materijalni prostor,a naziva se-psihološki prostor. On nije kod svakoga pojedinca jednak kao što nije jednak kod etniciteta ili nekakvih kategoričkih grupacija u njima. 

Zaista imamo smatrati kako mnogi pojedinci možda osjećaju, da se kupnjom verzije opremljenijega i moćnijeg automobila…nekako oslobađaju prema osobnom spoznajnom superlativu, prema osobnom osjećajnom vidu veće slobode i otvorenosti a pogotovu kada je to „društveno prihvaćeno ponašanje“. Vjerojatno određena kategorija podsvjesne ranjivosti i ne toliko nužno ega, vodi pojedinca u „boj ispred drugih“ da mu tim „vještačkim“ osjećajem, duša zastane na proplanku pobjednika…(alegorijski)

U narodnoj povijesti gdje je bilo mnogo gaženja, skretanja, inferiornosti, potlačenosti…sužanjski se pojedinčev duh u oskudnome taktu mogućnosti …kao da se na takav način grčevito bori „prerastanjem“ sebe i dobivanja svojih kratkominutnih pobjedničkih trenutaka pred očima svjetine u kojoj je u ovome vremenskom razdoblju, mjerilo pobjede percipiran na takav način i stil.

Sa druge strane,kada pojedinac biva u suprotnosti on biva prepušten osobnoj zajedljivosti,zavidnosti „boljima“,manje su mu izglednosti za osvajanjem srca voljene osobe i inih iluzornosti koje su u ovom sustavu vrijednosti još uvijek realne. Na ovim prostorima stoje razni povijesni arhetipi kao spomenici koje možemo pokušati opisati ovako: ako si dolje,zauvijek si dolje i svi te drže dolje. Ili se nadmeći,budi netko da ne ostaneš ništa. (laktarenja,nadmetanja,ispametavanja..)

I ovaj prokušani opis,vodi do logičnosti zašto većina puka na ovim prostorima (p)ostaje puka masa. Ovdje kao da nema prostora da bi čovjek otvorio svoja nutarnja svojstva i disao punim plućima. Ukoliko biva iskren prema sebi,biva prvo u svojoj obitelji neshvaćen pa sve do toliko realnih apsurda da isti završi u psihijatrijskoj ustanovi. Bilo razlogom što mu duh postade krhak, bilo da mu ga se pokušava na razne načine slomiti. 

Da ne ulazimo u primjere diljem svijeta,bavimo se analizom ovih prostora gdje se bitka za opstanak svoje „časti“ i integriteta te prihvaćenosti u okolini vodi isključivo po okvirima materijalističkih dobara. Naša tradicija je prepletena time, da se tome vremenom smanjuje a katkada povećava izražaj!

Naša je tradicija prožetija „kulturom smrti“ nego li mislimo, jer je odnedavno sve više „moderno“ ulagati u nadgrobne spomenike i ploče a ne toliko u važnost potporama nekih mladih nada ili idejnosti. Sve se vodi na materijalni utisak kao da su mnoge duše prihvatile da je danas nekako posljednji dan povijesti!

Idemo pokušati navesti još jedan od primjera duhovne tame koju ne prihvaćamo toliko ozbiljno, koliko bi trebali.

Već treće desetljeće mnoga školska djeca mjere profesore po onome što profesori voze,stilove odijevanja i ine primjere…pa sve to postaje tako „jako bitno“ u odnosu veličine profesora u malim pametnim „spužvama“(dječjim glavama) i njihovim malenim lijepim okicama. Naravno da su to čini nesvjesnoga. Jer to je ipak samo potomstvo jednoga nesvjesnoga naroda!

Iako znamo da se po raznim uzorima ravnamo i orijentiramo,nekako vidimo da ni u samom narodu ne vlada toliki duh solidarnosti da možemo nadvladati neuke i primitivne ali moćne- po najvišim instancama vlasti i sinekura!

Birokracija, odnosno vladari Tame sa nižim namještenicima društvenoga inženjeringa…ne vide razloga da se to promijeni i da se uvedu „svrsishodni kodeksi“(primjer uniformi) već putem medija vode „pripomoć“ da do realizacije toga i dođe. Mediji plasiraju „konstruktivne dijaloge“ koji na kraju vode u besprizornost i „neriješeno“ stanje…unedogled dok generacije propadaju kao kada se tovari šljake istresaju po intervalima. Plan je od samoga početka i bio takav da se hrvatsko društvo udalji od plemenitosti i društva znanja, a da sva „dobrota među ljudima“ bude tehno-psihološka osnova za produktivan rad sa štio manje ekcesa ili javnoga diskursa oko nečijega prava što je podigao/la glas na drugoga.

Vuk ima biti sit, a ovce imaju biti na broju. U Hrvatskoj toga ne manjka. Ni zakoni prirode to ne poznaju. A sada razmislimo malo, ima li ovdje veze sa duhovnim razinama kada ovo što smo sada ovdje opisali, nadilazi logiku (zdravog) razuma!

Nastavlja se…

 

Josip Žuvela