Zagrebački atentat

Detalji

Kategorija: Johnny Otočac

Objavljeno: Subota, 04 Svibanj 2013 17:10

fShare

Tweet

PUCANJ U ŠUPLJE  Iako je bio lijep, u suncu okupani dan, nad Zagrebom su se nadvili umni, tmurni oblaci fašističke okupacije. Taj dan je opet na tlo poglavnoga grada Hrvatske gordo stala, fašistička čizma četničkog vojvode, dušom i srcem okupanim u hrvatskoj nevinoj krvi.

Ma, ne bi on ni došao da ga nisu pozvali sami hrvatski izdajnici, sinovi propasti, koji osim svega hrvatskoga, prodaju i same ljude, u ovom slučaju Hrvate i predaju ih na klanje zatiračima svake ljubavi, vjere i nade, od kad su zasjeli na vlast. Da, upravo zasjeli na vlast, a ne sjeli, a kad neko za-sjedne, onda to učini s leđa, a ne sjedne kao pošteni čovjek sprijeda, kako bi ga svi vidjeli kako sjeda.

Prema tome, hrvatski narod je već najmanje dvadeset i tri godine u dobro pripremanoj i ostvarenoj za-sjedi za-sjednika, koji su diljem svijeta prepoznati s svojim govorima i djelima Mužnje prema ''svom'' narodu koji samo mrze i ništa drugo. Danas je dan, kada je ta za-sjeda, dolaskom prljavog im i priznatoga fašističkog poglavara zle smrti došla do svog vrhkunca. Kako? Evo što se zbilo:

Organizirali smo se u manje skupine slučajno, brzo i odlučno, bez ikakovih vaganja misli, kako bi kao domoljubni, pojedinačni snopovi sunca sa zemlje ipak i pokušali, najprije probiti, te zatim i prolomiti te bolesnoumne, tmurne oblake fašizma nad našom svetom domovinom Hrvatskom. To organiziranje je jednostavno samo ušlo među nas, kao neki trenutni bljesak prosvjetljenja. Kucnuo je naš čas za spas. Vrijeme je stalo. Zakočilo.

Vozio sam se u tramvaju broj 10. Taj broj 10 nije pisao ovako, već je pisao rimski: X. Pomislih: ''Nešto se čudno događa, kada se vozim u tramvaju, ne s brojem, već s znakom križa Andrije apostola.'' I bio sam u pravu. Čim smo stigli na Trg Kralja Tomislava, kojega neupućeni ili namjerno upućeni zovu ''glavni kolodvor'', tramvaj je stao na stanici, te je bio izložen kamenovanju od strane desetak hrvatskih navijača. Dakako, oni nisu bili nogometni navijači, već navijači Hrvatske države, koje trenutno ne ima. Svi u tramvaju smo se mahom bacili na pod, a neki od nas su se bacili na tijela prestravljenih žena, staraca i djece kako bi ih pokušali spasiti od ozljeda, što nam je i uspjelo.

Ubrzo, kad su se vrata tramvaja pootvarala, u tramvaj je upala ta ista skupina navijača Hrvatske države uz povike: ''Stoko sitnoga zuba! Zar ne vidite u kakovom se tramvaju vozite i što on nosi izvana?'' Nas nekolicina se pridigla s poda, te im nismo niti trebali objašnjavati kako nismo znali što to tramvaj nosi na sebi izvana. Naši susrećeni pogledi su otkrili: ''Svoji smo.'' Pristupili smo im i upitali: ''Što se događa?'' Jedan od njih je odgovorio: ''Izađite van i pogledajte u čemu se vozite.'' Nas nekolicina je hrabro istupila iz tramvaja, te smo imali što vidjeti. Ušli smo u tramvaj i vozili se njim cijelo vrijeme kroz Zagreb, a on je bio oblijepljen izvana slikama štetočine; četničkoga vojvode; krvavoga koljača; predsjednika srpskih fašista, a da nismo ni primjetili pri ulasku u isti tramvaj. Pod njegovim, vidljivo narakijanim licem, s osmjehom od uha do uha, pisalo je: ''Dobrodošao vojvodo!'' Kako li je samo ta slika smrdjela, kao da je sam smrad uživo prisutan. Sada smo se bez ikakove sumnje uvjerili, kako su u stvarnosti četnički gerilci izvan puke srbije, šugoslavenski partizani jer, unaokolo njegove face, bile su poslagane osmjehnute face hrvatskih izdajnika i prodavatelja naroda iz svih t.zv. ''hrvatskih'' stranaka na vlasti, odnosno kružnoj poziciji u slovo O - opoziciji. Bila je tu i faca bivšeg predsjednika šugoslavije, koji je svoju šugu i prenio iz šugoslavije na hrvatsku politiku i političare, te ih skoro sve ošugavio, osim onih koji su šugavi od uvijek. Hm, zato i nema hrvatske politike, već samo šugave politike. Šugavci! Srbi ih šuga, pa su sad zvali glavnog srbeža da ih posrbi. Bljak! Porazbijali smo plakate skupa s ruševnim tramvajem i krenuli smo dalje. Sad nas je bilo već 20.

Došli smo pred sam spomenik Kralja Tomislava, gdje je bilo već na desetine brzo okupljenih jurišnika spremnih za dom u boj. Neki su pod spomenikom palili svijeće. Osjetio se i miris tamjana, od čijeg su mirisa mnogi lažni Hrvati odmaglili u zemuničke klanove. Neke desetine su se počele brzo odvajati u raznim smjerovima po Zagrebu, kako bi djelovali po svojoj svijesti i savjesti, a neke su se upravo spremale na pokret. U jednoj takvoj našao sam se i ja. No dogodilo se nešto neočekivano. Iz vedra neba, udario je grom u žezlo Kralja Tomislava i zadrhtao je ne samo cijeli Zagreb, već i cijela Europa, pa i svi dijelovi svijeta. Imao sam osjećaj, kao da se trese cijelo nebo, a ne zemlja.

Glas je bio brži no što je itko od nas uspio doći k sebi: ''Tomislav Karamarko je na svečanom prijemu Hrvatske u EU, pucnjem u čelo, samokresom usmrtio vodećeg srpskog fašistu, te tako nije dozvolio da se ime Kralja Tomislava usred Hrvatske okalja, njegovim imenjakom, fašističkom svinjom iz srbije, koja je pozvana od strane sinova i kćeri propasti; hrvatskih izdajnika i prodavatelja i predavatelja Hrvata na smrt i muke, kako bi mu se poklonili i priznali njegovu antikristovu vlast Baala kana''. No, kako je glava srpskopučkog vojvode bila puna zraka, došlo je do pucanja zvučnog zida i cijela zgrada u kojoj se sve odigralo, samoevakuirala se na Mars. Ipak metak nije završio svoj put, već je i on sam ostao iznenađen, te je zastao u svom letu, van atmosfere, da bi nakon nekog vremena odlučno i samouvjereno poletio dalje, te se iza leđa već upucanom vojvodi zabio u glavu bivšeg šugoslavenskog predsjednika, koji se sprignuo kako ne bi dobio taj isti metak u glavu, pa mu je metak umjesto u srcu završio u čelu, što je kasnije odjeknulo još puno puno jačim probijanjem zvučnog zida i konačnim raspadom Marsa u pišljiva, crvena pješčana zrnca.

Učas je hrvatsko nebo prekrilo na tisuće u zrak bačenih marama, šešira i kapa, od strane žena, muškaraca i djece uz poklike: ''ŽIVIO KRALJ TOMISLAV!''

I što je bilo kad sam zaspao?

Sanjao sam kako hrvatska policija na aerodromu, po ustavu i zakonu uhićuje ratnog zločinca (huškača i koljača), predsjednika genocidne srpske pukovnije (Hrvati su narod, srbi su puk – Ante Starčević), malog tomislava 'hik'olića. Na taj čin, srpki puk je proglasio rat Hrvatskom Narodu, te je taj, isti, srpski puk, zajedno sa svojom pukom zemljom završio kao odvaljen, raspukli kamen, bačen ravno u Crno more bez dna. Nakon toga Hrvatska je uistinu postala, ne pravna država, već pravno kraljevstvo. EU i ostali ratotvorci su završili svoju misiju suprotnu Mesiji, tako što su bili preplavljeni zvukovima bez cipela, odnosno bos tonovima s neba, jer su ostali bez zlih servera (ćirilica: kerbera, sorry: cerbera), za koje je VU bio veliki i u konačnici smrtonosan

BU!!!!

Svijetom je zavladao mir, odnosno Bog i Hrvati!

ZA DOM SPREMNI!

NAŠ SAN ĆE SE OSTVARITI!

Johnny Otočac