Nisam poremećena, pa nisam ni antifašist
- Detalji
- Kategorija: Diana Majhen
- Objavljeno: Subota, 13 Veljača 2016 18:05
Nevjerojatno je da hrvatska opcija već 70 godina ne razumije pojam 'antifašizam', njegovu ulogu u općoj i dnevnoj politici samu bit i ključnu svrhu današnje antifašističke zločinačke ideologije. Pa niti jedna normalna i psihički zdrava osoba u Hrvatskoj ne može biti antifašist.
Antifašizam je od svoje političke formalizacije u Hrvatskoj, dakle tamo negdje od 1941. godine zločinačka ideologija u samoj svojoj suštini. Samo antifašističko vodstvo u Hrvatskoj, odnosno u Jugoslaviji, bilo je i ideološki i praktično zločinačko u apsolutno svim elementima. U konačnici, to su pokazali u praksi, likvidiravši više od pola milijuna nevinih ljudi, bez suđenja, i to u najvećoj mjeri izvan ratnih zbivanja. Sve to napravljeno je u potpunosti insitucionalno, na temelju jasnih političkih direktiva, odluka, smjernica i konkretnih zapovijedi, i to kroz čelne antifašističke institucije: AVNOJ, ZAVNOH, KNOJ, KPJ, Oznu itd. Naravno, u povijesnom kontekstu uvijek postoji pitanje motiva: zašto su to radili? Odgovor je jednostavan: zato što se radi o poremećenim zločincima, kojima je motivacija za zločin tolikih razmjera bila samo i isključivo instiktivni zločinački poriv. Drukčije nije moguće objasniti postojanje najmanje 2000 (dvije tisuće!) masovnih grobnica od Austrije do Makedonije i rijetko viđenu efikasnost u likvidacijama i zataškavanju samih likvidacija. Grobnica od kojih neke broje i nekoliko desetaka tisuća nevinih ljudi, likvidiranih u svega nekoliko dana. Tenkovskih rovova koji su preko noći zatrpani, kraških jama, napuštenih rudarskih okana koji su nakon zločina zazidani i zaboravljeni.
Čak i viktimološki presjek zorno dokazuje da su antifašisti u prvom redu poremećeni sadisti. Likvidirali su ljude bez suđenja, ljude nakon insceniranih suđenja i ljude koje su prvo likvidirali pa kasnije napisali da se održalo suđenje. Ubijali su ljude po klasnoj osnovi što vuče korijen iz komunističke ideje, i ljude po rasnoj osnovi, što je elementarni fašizam. Strijeljali su homoseksualce, zbog svog seksualnog opredjeljenja. Ubijali su ljude i bez osnove, tek toliko, ako ih je netko krivo pogledao ili nešto čudno rekao ili napisao, a što je već isključivo medicinska patologija. Eliminirali su cijele narode iz svog zavičaja, npr. Nijemce iz Banata, Bačke i Slavonije, ili npr. Hrvate iz Udbine, Borićevca, Zrina, Španovice...ubijali su odrasle muškarce, žene, starce, djecu. Bez ikakvih čvrstih kriterija koji bi se dali pripisati nekoj suštinskoj ideologiji koja je tada egzistirala. Stoga je, u cilju političke kapitalizacije ratnih pobjeda i autoabolicije zločina, ideologija deklarirana antifašističkom. I kao takva traje do danas. Poremećene masovne antifašističke ubojice su s vremenom u održavanju ideologije naslijedila njihova djeca i unuci, ali poremećenost je ostala, jer bez iste nema ni antifašističke ideologije.
Što je, dakle, danas taj 'antifašizam' u Hrvatskoj, i zašto stalno slušamo kretenizme da je civilizirani svijet nastao na antifašizmu, da je Hrvatska nastala na antifašizmu, da je antifašizam neki ustavni temelj što apsolutno nigdje u Ustavu ne piše, i zašto je potrebno stalno pričati upravo o pojmu 'antifašizam', a ne, primjerice, o humanizmu, ljudskim pravima, građanskim pravima, toleranciji, suživotu i svim drugim pojmovima koji su izvorno suprotni fašizmu? Odnosno, zašto nije dovoljno da se netko izjasni kao humanist, ili kao demokrat, pa da se iz toga zaključi da je ta osoba protiv fašizma (što u biti i jest) i da nema ništa zajedničko s fašizmom?
Čemu baš antifašizam?
Tko je razumio prvi dio teksta, sam će izvući zaključak. Dakle, antifašizam je jedini pojam koji, osim što se suprostavlja i isključuje fašizam, baštini i afirmira sve zločine koji su počinili antifašisti.
Kad netko za sebe kaže da je antifašist, on se, osim što se etiketira kao protivnik fašizma, etiketira i kao politički i ideološki sljednik masovnih antifašističkih zločina. Za razliku od humanista, koji u naravi ne pravi razliku između zločina fašizma i antifašizma i osuđuje i jedne i druge, antifašist osuđuje samo fašizam i njegove zločine, a antifašizam i njegove zločine smatra korektnim, ispravnim i utemeljenim, uz eventualno neki sitni ekces.
Isto tako, za razliku od demokrata koji također ne pravi razliku između fašizma i antifašizma i obje ideologije smatra stranima i totalitarnima, antifašistu smeta jedino fašističko državno uređenje, dok mu ono antifašističko, koje je gotovo identično onom fašističkom, ne smeta, dapače, i tu se smatra političkim sljednikom.
Identična stvar je i s drugim politološkim terminima, npr. s ljudskim pravima. Netko tko je zagovornik poštivanja ljudskih prava nikako ne može biti antifašist, obzirom na opseg zločina i masovnog zatiranja ljudskih prava u bivšem režimu.
Zato danas antifašisti nikako ne mogu biti sigurni s onima koji nisu antifašisti, jer samo i isljučivo antifašisti mogu biti ti koji će razumijeti i opravdati zločinačke porive njihovih očeva i djedova dok će ih svi drugi osuditi s gađenjem. To je sva mudrost.
Tako da je sada bilo konačno dosta antifašizma. Nije potrebno za sebe reći da si antifašist, da bi se pokušao oprati od etikete fašista koju su ti nalijepili upravo antifašisti. Dapače, to je štetno da ne može biti štetnije. Jer, svatko tko nije poremećeni sljedbenik njihove zločinačke ideologije je za njih fašist. Dovoljno bi bilo za sebe reći da si npr. humanist i demokrat. To je sasvim dovoljno da ne budeš fašist. A ujedno i antifašist.
Diana Majhen
