Božo Petrov - veliki reformator ili seljačka kopija mafijaškog kuma?
- Detalji
- Kategorija: Diana Majhen
- Objavljeno: Nedjelja, 20 Prosinac 2015 18:06
Koristeći slabosti postojeće scene, Božo Petrov je gotovo umalo osigurao sve što je htio. Apsolutnu vlast za sebe, ukidanje oporbe, a da odgovorni na kraju budu svi. Da nije bilo hrabrosti Tomislava Karamarka, koji je konačno prekinuo tu trakavicu sagrađenu na suludim idejama, Petrov bi dobio sve što je zamislio.
Uporno poigravanje s HDZ-om i SDP-om na kraju se moglo pokazati kao dobitna kombinacija. Bilo je potrebno samo puno strpljivosti, lukavosti i smisla za ucjene, pa da dobijemo suludu hibridnu konsenzualnu nefunkcionalnu vladu s ministrima koji bi se međusobno gledali preko nišana i ratovali između sebe na dnevnoj bazi, te još gori Sabor. Rezultat takve vlasti bio bi beskonačno trgovanje u apsolutno svakom, pa i najmanjem pitanju, i svaka konsenzualna odluka bila bi apriori loša. A kako ne bi bilo oporbe, nitko ju ne bi mogao osporiti, ni prokazati.
O smjeru nove vlasti koju je Petrov zamislio ne znamo ništa, i to zato što takva vlast ne bi ni imala nikakav smjer, osim provođenja hrpe debilnih kvazireformi koje su ćuprijaši u par dana isisali iz prsta. Ne znamo ni ciljeve nove vlasti, i opet zato što takva, tzv. tripartitna vlast na čelu s ćuprijašima ni nema jasne ciljeve. Reforme o kojima ćuprijaši već mjesecima bauljaju nikakako ne mogu biti cilj, već samo sredstvo da se dođe do cilja.
Fotelje bi se u toj tripartitnoj vladi dijelile po stranačkom ključu, otprilike kao kad mafija dijeli teritorij. Pa bi u takvoj vladi imali HDZ-ove ministre koji ne bi provodili HDZ-ov program, i SDP-ove ministre koji ne bi provodili SDP-ov program, nego bi svi skupa reformašili.
Zapravo, cijela priča koju je Petrov zamislio djeluje upravo kao nekakav mafijaški pomirbeni dogovor 'tri familije' o međusobnom nenapadanju koji ćuprijaši nazivaju konszenzus, po uzoru na restruktuiranje američke mafije iz perioda prije drugog svjetskog rata. I tamo su imali 'konszenzus' koji je zagovarao mlađahni predstavnik reformske mafijaške struje po imenu Lucky Luciano.
Lucky Luciano, predstavnik generacije 'mladih Turaka', mladih mafijaša koji su odlučili preuzeti vlast od stare ekipe, je tako sa svojim kolegama preuzeo vlast od mafijaša starog kova Masserie i Maranzana, igrajući, baš kao i Lucky Božo, na međusobno nepovjerenje i netrepeljivost potonjih, okoštalost struktura i na njihovo nerazumijevanje novih okolnosti, te na nuđenje reformi koje su, vidi vraga, uključivale i konsenzus. Čak i taj konsenzus na kojem inzistira Petrov nevjerojatno sliči na konzensus na kojem je inzistirao Luciano; konsenzus u kojem je eliminirana hijerarhijska mafijaška struktura na čelu koje je bio cappo di tutti cappi, šef svih šefova koji je po definiciji imao protivnike, a njegovu ulogu preuzima tzv. mafijaška 'Komisija', vrhovno tijelo pet mafijaških obitelji koje preuzima nadležnost za raspodjelu teritorija i poslova i rješava nesuglasice između obitelji. Pri čemu, naravno, mladi cappo Božo tj. Luciano dobija inicijalno puno veći teritorij nego što mu je po snazi realno pripadalo, i priliku za nesmetano razvijanje poslova.
Naravno, mafija se osnivanjem 'komisije' nije pretvorila u nešto što nije mafija, nego samo u reformiranu, novu, jaču mafiju. Tako bi isto bilo i s Božinom tripartitnom vladom dvije tradicijske familije i novom familijom Mostom. Političke strukture usmjerene na uništavanje Hrvatske i dijeljenje plijena se ne bi odjednom pretvorile u domoljube kojima je interes Hrvatske na prvom mjestu. Ne, one bi samo sklopile pakt o podjeli teritorija i plijena, sklopile primirje, i, što je najvažnije, eliminirale oporbu, kako bi mogle još više jačati i još više krasti.
Na svu sreću, Karamarko je donio jedinu ispravnu odluku koja se mogla donijeti. Istina, sada će Most u kojem su navodni Hrvati na miru abolirati sve krađe i sve nacionalne izdaje koje su kroz četiri godine vladavine počinili crveni, ali će Hrvatska barem imati opoziciju. Koliko god se Petrov trudio, Hrvatska se ipak neće pretvoriti u ex Jugoslaviju u kojoj je postojala jedna stranka i oporba nije bila dopuštena.
Nisam mislila da ću to ikada izgovoriti, ali svaka čast Karamarku. Bili smo jako blizu ponora. Jer, zna se što je zemlja u kojoj postoji vlast koja nema opozicije. Da Karamarko nije donio odluku dostojnu lidera kojemu je stalo do svoje zemlje, cijela bi Hrvatska iduće četiri godine bila pretvorena u nešto čega se ni Kim Jong Un ne bi postidio.
Ovako, sada smo barem načisto. Imamo s jedne strane komuniste i njihove jatake koji ih pokušavaju spasiti i s druge strane one koji na to ne pristaju. Tisuću je puta bolje otići u kvalitetnu oporbu nego sudjelovati u kreiranju sveopćeg mafijaškog tala kojem se nitko ne može usprotiviti. Božo sada konačno ima ispred sebe ledinu i može mirno nastaviti baljezgati o reformama u suradnji s onima koji našu zemlju mrze i nikada ju nisu ni htjeli. Dapače, obzirom da ga je Milanović predložio i za premijera, Boži se otvaraju zlatna vrata. Dobiti će vlast, gomilu fotelja i priliku da svaki dan na televiziji jedno osam milijuna puta nastavlja kreketati o reformama.
Al na svu sreću, dobiti će i ono što nikada nije htio: oporbu.
Naravno, ukoliko HDZ ostane dosljedan i ne nasjedne na 'otvorena vrata' muljatora Petrova i njegove klike.
Diana Majhen
