Uz Dan neovisnosti
- Detalji
- Kategorija: Diana Majhen
- Objavljeno: Četvrtak, 08 Listopad 2015 17:04
Danas smo proslavili Dan neovisnosti. Jedan od onih dana koje već godinama slavimo, no kako godine odmiču, nad ta se slavlja sve više navlače crni oblaci i sve je više sumnji u to što doista slavimo i imamo li uopće razloga za slavlje.
Sve je manje hrvatskih zastava koje se ponosno vijore, sve je manje nasmijanih lica, a sve veća nesigurnost u bolje sutra.
Realno gledajući, baš i nemamo neke razloge za slavlje. Zemlja, koja je natopljena krvlju njenih najboljih sinova i kćeri osiromašena je, pokradena i rasprodana. Vrijednosti za koje se umiralo danas su predmet izrugivanja onih koji su bili najbrži kada je trebalo utjeći iz Hrvatske. Ili kada se u nju trebalo skloniti.
Nameću nam se, fino zapakirane, one iste vrijednosti koje je propagirala i krvavom silom održavala komunistička partija u ex Jugoslaviji, gdje je sama riječ Hrvatska bila dovoljna za dugogodišnji zatvor, ako ne i nešto gore.
Najglasniji zagovornici tih vrijednosti upravo su djeca i unuci, što genetski što ideološki, istih onih koji su Hrvatima punili jame nakon WW2, a sa tom istom petokrakom na čelu nastavili ubijati Hrvate na svakom koraku u Domovinskom ratu.
Hrvatskom vlada pravna sljedbenica KPJ, SDPartija, koja se već četiri godine bez predaha trudi uništiti ju. Ni oni ni njihovi očevi nikada nam nisu oprostili što smo im srušili Jugoslaviju, pa se zdušno trude da i mi ostanemo bez svoje Domovine, kao što su oni ostali bez jedine zemlje koja im je nešto značila.
Pucaju na nas iz svih smjerova, kao nekada u Domovinskom ratu. Rasprodaju sve što se prodati može, bacaju nas u dugove iz kojih nećemo moći izaći godinama ako ne i desetljećima, svojom politikom dovode narod ne na rub, nego preko ruba gladi i neimaštine. No, ono najbitnije, nastoje nas nacionalno uništiti.
One koji su nacionalno disali ubijali su na svakom koraku poput bjesnih pasa, tako da se mnogima još ni za grob ne zna. Danas su malo promijenili tehniku, uglavnom se sve svodi na zatvore, ludnice i proganjanja svih mogućih oblika, no princip i ideja vodilja ostali su isti: Uništiti nacionalni duh u Hrvata.
Bog, Domovina, Obitelj, ono što je nama Hrvatima sveto, baca se u blato na svakom koraku a umjesto toga slušamo o multikulturalnosti što je samo izgovor za novo bratstvo i jedinstvo, o tome kako se nekada bolje živjelo, o nekakvom izmišljenom 'gradjanskom ratu'. Djecu nam pokušavaju jednostavno oteti i odgajati na partijski način, kako jednoga dana ne bi ni bili svjesni toga da su Hrvati.
Više i ne znamo točno u kakvoj to zemlji živimo, niti za kakvu se to zemlju umiralo.
No, lako za nas, mi smo preživjeli. Kakvi god bili, sa ranama koje se vide ili onima koje nisu vidljive ali nisu zato ništa manje duboke, živi smo.
Za sve što se dogadjalo nakon Domovinskog rata možemo kriviti samo sebe.
Jer, preživjeli smo i dopustili da do svega ovoga dodje.
Nikada neću shvatiti zašto.
Ali vjerujem da još nije sve izgubljeno.
Ako za nikog drugog, onda za sinove i kćeri onih kojih više nema.
Onih kojima smo ostali dužni.
Pobrinimo se da bar njihova djeca žive u Hrvatskoj, a ne u udbaškoj ispostavi nikada ugašene komunističke partije jugoslavije.
Izbori su za točno mjesec dana.
To je jedini dan kada možemo doista zbaciti komunističke okove sa naše zemlje, one okove koje nismo uspjeli zbaciti puškom i koji su se, što godine više odmiču, stezali sve jače oko našeg vrata.
Koliko god da smo izgubili vjeru u sve i svašta, koliko god mislili kako nas ništa više ne može spasiti ili kako se za ništa ne isplati boriti, nemojmo taj jedan dan ostati doma i poklopiti se po glavi, jer nam se može dogoditi da tu glavu nikada više ne dignemo. Bar ne s mrvicom ponosa i osjećaja časti.
Iskoristimo taj jedan dan da partiji kažemo DOSTA .
Pošaljimo ih tamo gdje i spadaju, u povijest.
Koja se odavno trebala učiti iz knjiga kao krvavo represivno razdoblje koje se više nikada ne smije ponoviti, a ne kao stvarnost koju na žalost živimo.
Diana Majhen
