Koliko vrijedi mrtvi Srbin?
- Detalji
- Kategorija: Diana Majhen
- Objavljeno: Četvrtak, 06 Kolovoz 2015 17:02
Grozomorno naricanje četničkih provokatora okupljenih u udrugama tzv. civilnog/'antifašističkog' društva nad tzv. žrtvama Oluje direktno ukazuje na fašističke tendencije navedenih.
Kako je dobro poznato, Oluja je, uz strateški i politički, imala i vrlo snažan humanitarni karakter. Svega nekoliko dana prije Oluje, 'antifašisti' iz Republike Srpske počinili su genocid u Srebrenici koja je tada bila zaštićena zona UN-a, pri čemu su, nakon predaje, likvidirali više od osam tisuća razoružanih vojnika i civila. U tjednima uoči Oluje trajala je neprekidna 'antifašistička' ofenziva i na druga zaštićena područja: Žepu, Goražde, Sarajevo i Bihać. Područje Bihaća je čak i direktno napadano iz hrvatskih okupiranih područja, koja su, vidi vraga, također bila pod nadzorom UN-a. Ne treba puno mudrosti ni logike da bi se zaključilo da je možda tek nekoliko dana dijelilo Bihać i Cazin od srebreničke sudbine i likvidacije možda i 50 tisuća razoružanih vojnika Armije BiH, HVO i civila. Tu nema dileme, to je bio srpski 'antifašistički' ratni standard kojeg su pokazali u apsolutno svim sličnim situacijama u kojima su zauzeli neko područje nakon što su ga prethodno držali u obruču, od Vukovara na dalje.
Oslobadjanje okupiranih hrvatskih područja u Oluji spasilo je Bihać da ne doživi sudbinu Srebrenice. Na taj način je zasigurno spašen život najmanje 50 tisuća ljudi i spriječena je ogromna humanitarna katastrofa. S druge strane, u Oluji je stradalo nekoliko stotina ljudi s obje strane, od kojih nekoliko desetaka civila, a nekoliko desetaka tisuća civila je pobjeglo. Usporedimo li navedene alternative, Oluju ili izostanak Oluje, iz humanog aspekta nema nikakve dileme: Oluja je bila neophodna, nužno potrebna u smislu spašavanja života ljudi. Da nije bilo Oluje, mrtvih bi bilo možda i tisuću puta više.
Pa ipak, Pupovac, Pusići, Teršelička, Štrbac, Vučić, Frljić/Obersnel i pridružena četničko-naricateljska traktorska kompanija ništa drugo ne rade nego dovode u pitanje humanitarni karakter Oluje, proglašavaju Oluju zločinačkom operacijom koja je uzrokovala bijeg nekoliko desetaka tisuća civila i stradanje nekoliko stotina civila. To rade na način da u potpunosti zanemaruju stvarno stanje koje je tada vladalo, kao da je SAO Krajina bilo neko mirno pitomo mjesto gdje su se ljudi držali za ruke, plesali kozaračko kolo po ulicama i meditirali za mir u svijetu, a onda su došle zločeste ustaše i napale pitomu srpsku nejač, a ne četničko leglo iz kojeg je napadan Bihać, Sisak, Karlovac, Zagreb i cijeli niz gradova i sela u Hrvatskoj i BiH, u iz kojeg su protjerani i pobijeni apsolutno svi nesrbi.
Činjenica je da srpski civili i vojska ne bi pobjegli da nije bilo Oluje, no zašto je to gore od alternative koja uključuje 50 tisuća zaklanih Bošnjaka u Bihaću i nekoliko stotina mrtvih Hrvata od raketiranja Orkanima? Za bilo koga tko je čovjek i humanist, alternative nema: Oluja je humanistički čin. Zašto Pupovac, Teršelička i četnička ekipa tako otvoreno smatraju živote Srba vrijednijima od života Hrvata i Bošnjaka, do te mjere da bi radije izabrali 50 tisuća zaklanih u Bihaću od 100 tisuća pobjeglih na traktorima i povratka prethodno protjeranih Hrvata na svoja ognjišta? Zašto je za navedenu četničku ekipu zločin spasiti 50 tisuća Bošnjaka i osigurati Hrvatima povratak na svoja ognjišta u tzv. SAO Krajini?
Koliko za njih vrijedi Srbin, živ na traktoru ili mrtav, a koliko mrtvi Hrvati i Bošnjaci? Nije valjda da im je sustav vrijednosti onaj Wermacht-ov: za svakog ubijenog njemačkog vojnika strijeljati 100 domorodaca, a za ranjenog strijeljati njih 50? Doduše, Pupovac i kompanija Srbe cijene još i više nego što je Wermacht cijenio njemačke vojnike: prema haškoj optužnici, u sektoru Jug je ubijeno 37 civila/zarobljenika od strane hrvatskih snaga, a to je po Pupovcu i četničkim provokatorima očito gore od 50 tisuća ubijenih građana bihačke i cazinske krajine, znači dolazimo do omjera od najmanje 1000:1, tj. jedan mrtvi ili pobjegli Srbin vrijedi više od 1000 mrtvih ili protjeranih Hrvata i Bošnjaka.
Razumljivo, svakoj žrtvi treba izraziti pijetet, pokazati sjećanje, zapaliti svijeću. No kad netko pali svijeće za mrtve Srbe u Oluji, a istovremeno ne gasi svijeće ili na drugi način ne izražava zahvalnost za preživjele Bošnjake zbog te iste Oluje, nije ništa drugo nego fašist. Milorade.
Diana Majhen
