Premijer je zabava za narod: što to govori o narodu?
- Detalji
- Kategorija: Diana Majhen
- Objavljeno: Utorak, 22 Listopad 2013 17:10
Igrom slučaja, proteklih nekoliko tjedana sam, više nego inače, razgovarala s ljudima širom Hrvatske. I ne samo s ljudima s kojima inače komuniciram, braniteljskom, domoljubnom populacijom i slično, nego sam, onako nevezano, komunicirala sa zaista širokim krugom ljudi, i to iz cijele Hrvatske. I s onima kojima su politička zbivanja zadnja stvar na svijetu, a i s onima kojima je politika stalna tema za razgovor. Između ostalog, čak i s nekima s čijim se političkim mišljenjima uopće ne slažem.
Obzirom da mi u Hrvatskoj, na žalost, a možda i na sreću, oduvijek živimo u zanimljivim visokopolitiziranim vremenima, razgovori većine nas se gotovo uvijek nekako svedu na politička zbivanja. Uz uvijek prisutnu temu kako se živi teško, u zadnjih nekoliko tjedana tema svih razgovora bio je neizbježni Lex Perković. Zadnjih dana sabirem dojmove o tome što sam čula, i jedna stvar mi ne izlazi iz glave, a to je, i to mogu čvrsto tvrditi, jednoglasno mišljenje praktično svih u Hrvatskoj o premijeru Milanoviću.
Dakle, u Hrvatskoj danas vjerojatno nema čovjeka koji misli da je Milanović razumna osoba. I ne pamtim koliko sam puta u posljednje vrijeme čula onu "Nešto s tim Milanovićem nije u redu." Barem pedeset posto ljudi misli da je Milanović idiot, dok druga polovica misli da jednostavno nije normalan. Apsolutno nitko ne vjeruje onome što Milanović priča o Lex Perkoviću, čak ni oni kojima je jasno što Milanović zapravo radi, odnosno što pokušava raditi. I ne samo o lex Perkoviću, više mu nitko ne jeruje ništa. Ne vjeruju mu ni esdepeovci ni haenesovci; samo na spomen Milanovića počinju kolutati očima i skretati pogled, čak ga ni ne pokušavaju braniti. Niti mu vjeruju ono što govori, niti vjeruju onome što radi.
Jednostavno, danas je Milanović vodeći predmet sprdnje u ovoj zemlji. Kreatura za zabavu. Ljudima u nedostatku novaca da odu u kazalište, cirkus ili na neku drugu zabavu dobro dođe netko takav, na čiji će se račun zabavljati i s čijim će se izjavama sprdati. Tip je postao karikatura iz "Noćne more", zabavniji i od Ševe i od Jajana. "Hahaha, jeste čuli Milanovića jučer, hahaha, koji idiot, hahaha", danas izvire iz svake birtije, čekaonice, reda, iz svakog kutka interneta. Ono što je masama posebno privlačno kod Milanovića je i njegova prirodnost; za razliku od nekih drugih javnih osoba, on se ne trudi namjerno ispasti glup da bi bio u centru pažnje, on je takav izvorno. Ne glumi, pa da mu je gluma ponekad loša. Ne, on je uvijek samo Milanović u svom punom sjaju.
Ali nije činjenica da nam je premijer Milanović hodajuća i govoreća lakrdija to što mi ne izlazi iz glave. Ne, iz glave mi ne izlaze reakcije ljudi i činjenica da se ljudi opuštaju, zabavljaju, vesele i druže upravo na temu premijerovog ponašanja. Kao da im odgovara što je premijer takav kakav jest. I uopće ih nije briga što se radi o najmoćnijoj poziciji u državi i o osobi koja je najodgovornija za njihovu sudbinu i sudbinu njihove djece. Nije ih briga što sama činjenica da je premijer nesposobna i neuravnotežena osoba direktno utječe i njihovu mogućnost da dobiju ili zadrže posao, da mogu vraćati kredite, ili da u bolnicama dobiju adekvatnu skrb. Nije ih ni puno briga što smo ostali bez 80 milijuna eura EU sredstava jer nas je ovaj svojom osobnošću i sposobnošću brzopotezno odveo pod sankcije Europske komisije. Imam osjećaj da su ljudi prije spremni na uskratu 80 milijuna eura i na još teži život, nego da Milanović postane malo normalniji, jer bi onda ujedno postao manje zabavniji.
I što više o tome razmišljam, više mi sjeda objašnjenje da je cijelu Hrvatsku zahvatilo nešto što bi se nazvalo "sindrom bolesnog učitelja", a to je ono kad se djeca u školi vesele jer je učitelj bolestan pa nema škole i mogu raditi što hoće, ne shvaćajući i ne prihvaćajući širu perspektivu da će ih izostanak učitelja koštati u vidu nedovoljnog obrazovanja. U nedostatku učitelja, djeca si neće sama organizirati nastavu.
Vlast je ogledalo države. Država je ogledalo naroda. Kad je vlast smijurija, onda je i država smijurija.
Samo što je to već odavno prešlo sve granice smiješnog i postalo tragično.
Zamislite da vam o kućnom budžetu računa vodi netko tko vas nasmijava, ali tko ne zna zbrojiti dva i dva, tko će npr potrošiti novce namijenjene plaćanju režija za odlazak u cirkus, ili novce namijenjene za hranu uplatiti odvjetniku koji brani nekog pomahnitalog ubojicu. Vrlo brzo bi ostali gladni, bez struje i grijanja i osnovnih životnih potrepština. I naravno, vrlo brzo bi tu osobu maknuli što dalje od svog kućnog budžeta, ukoliko bi htjeli preživjeti.
Kod države to ide nešto sporije, ali je rezultat u konačnici isti.
I tako, dok se narod i političari smiju Milanovićevim ispadima i općenito, Milanoviću takvom kakav jeste, svakim danom država nam tone sve dublje i dublje pod njegovim vodstvom.
Ostaje pitanje, želimo li preživjeti ili smo spremni umrijeti smijući se?
Diana Majhen
