Sanjin Baković: Od nestručnosti i nekontroliranosti do nametnute afere “špic papak”
- Detalji
- Objavljeno: Subota, 26 Siječanj 2019 16:06
Kada su mnogi pomislili da će u 2019. godini stvari krenuti na bolje i da će se promijeniti obrazac ponašanja hrvatskih političara prilikom javnih nastupa u Hrvatskom saboru stvari su eskalirale u smjeru autodestrukcije.
Nakon što je propao posao stoljeća u smislu zaštite teritorija Republike Hrvatske odnosno nabavka F-16 Barak aviona imali smo priliku vidjeti kako je resorni ministar Damir Krstičević nasjeo na jednu jeftinu provokaciju SDP-a u sklopu aktualnog prijepodneva u Hrvatskom saboru i uz dozu nekontroliranosti zakucao maketu aviona u pod, a što ne bi trebao biti obrazac ponašanja niti jednog ministra. Ako ništa mogao je tu maketu pokloniti premijerovoj djeci za igranje, a ovako je izgledalo kao kada se malo dijete naljuti jer želi spužvu Boba, a vi mu poklonite kantice i lopatice za pješćanik i dijete ih rasrđeno zakuca od pjesak.
U prenesenom značenju u poslovnom svijetu tražila bi se odgovornost, a vlasnike pojedine svjetske kompanije ne bi zanimali razlozi zbog kojih je uništen posao stojeća, već bi voditelj određenog projekta bio smijenjen ili bi sam podnio ostavku svjestan da nije ispunio očekivanja svojih nadređenih. Mogao je Andrej Plenković u Davosu upitati vlasnike raznih uspješnih korporacija kako bi se postavili u slučaju neuspješnog obavljenog posla od strateškog značaja i interesa za njihovu korporaciju u ovom slučaju Republike Hrvatske pa bi dobio odgovor koji zna cijela hrvatska javnost. Dobar vojnik ne znači biti dobar menadžer što se pokazalo upravo na ovom primjeru. U Hrvatskoj je nekontrolirani nastup ministra Damira Krstičevića bio uvertira u kaos koji je skoro eskalirao do ruba fizičkog obračuna između predsjednika Vlade RH Andreja Plenkovića i saborskog zastupnika MOST-a Nikole Grmoje.
Naime, evidentno je da Andrej Plenković nije više osoba koja je izgradila manire iskusnog diplomata i smirenog intelektualca koja se može kontrolirati na disonantne tonove sugovornika, a koja se u prošlosti mogla kontrolirati i na razdragane uštipke i poljupce Jean Claude Juncker-a. Ono što se može primjetiti je da je do izražaja došla nervoza koja je poljuljala nekadašnju sigurnost zasnovanu na riječima “Ja mogu što hoću”. U suštini daleko je to od one samouvjerenosti “Molim tajnicu da pripremi odluku o razrješenju tri MOST-ova ministra”.
Uostalom, to se najbolje moglo vidjeti na primjeru kada se Andrej Plenković dao isprovocirati na termin “anemični” iako ga Nikola Grmoja nije prozvao imenom i prezimenom, već se isti prepoznao sam u kontekstu rasprave. Predsjednik Vlade RH mogao je saborskom zastupniku docirati neka bude kreativan, a ne “jadan”, ali na spomen “anemični” nije znao prihvatiti udarac.
U trenucima završetka rasprave u Hrvatskom saboru MOST-ov Nikola Grmoja na vlastiti upit HDZ-ovom Josipu Boriću doviknuo je gdje je on bio te pritom konstatirao isto kao i anemični, a što je dovelo do autodestrukcije predsjednika Vlade RH. Polemikom između Josipa Borića i Nikole Grmoje predsjednik Vlade RH Andrej Plenković doveden je u situaciju da mora braniti vlastiti dignitet i pokuša skinuti stigmatizaciju “anemičnog” koja mu očigledno smeta više nego bilo koja druga izgovorena riječ koju je upotrijebio Nikola Grmoja. Da se Andreju Plenkoviću pomaknula kravata u stranu tijekom tri koraka koliko mu je trebalo do Nikole Grmoje zabilježile su društvene mreže putem videa koji je objavljen, kao i dosad još neviđeni pothvat uglađenog aktualnog predsjednika Vlade RH koji je svakim danom sve nervozniji. U bliskoj prošlosti Andrej Plenković popratio bi raspravu sa osmjehom na licu i pokušao retorički reternirati.
Koliko sam stigao pratiti saborske rasprave zamijetio sam da se HDZ-ov Josip Borić nije isticao u njima još od vremena kada je polemizirao sa Zlatkom Hasanbegovićem oko zatvaranja državnih arhiva. Ako se sjećamo bivši HDZ-ov ministar kulture podučio ga je da ne raspravljaju o državnim blagdanima, već o datumu sa kojim su se zatvorili državni arhivi sve do trenutka dok nije doveo vlastitog stranačkog šefa u neugodnost radi polemike sa Nikolom Grmojom zbog termina “anemični”. Ne bi bilo loše kada bi mu HDZ-ove PR službe sugerirale da odradi mandat u tišini do kraja i ne dovodi u neugodnosti sebe i druge oko sebe kao i što bi pojedinci trebali podučiti Josipa Đakića o elementarnom ponašanju kako ga cijela Hrvatska ne bi gledala kako docira dovikivanjem saborskim zastupnicima iz klupa sa terminima poput “odjebi”, a naknadno se opravdavao kako nije bilo riječ o psovki.
U istom vremenskom intervalu iz Vukovara se oglasio i aktualni HDZ-ov vukovarski gradonačelnik Ivan Penava koji je istaknuo da u Hrvatskoj postoji kontinuitet velikosrpske politike, a Vukovar je epicentar puzajuće agresije te apelirao objavom videa kako učenici Srednje tehničke škole u Vukovaru koji nastavu pohađaju na srpskom jeziku na intoniranje hrvatske himne ostaju sjediti na tribini. Budući da je riječ o generaciji koja nije sudjelovala u Domovinskom ratu, već ih to netko podučava od malih nogu tada su riječi Ivane Penave o puzajućoj agresiji utemeljene. Da je Milorad Pupovac najzaštićenija osoba Plenkovićeve Vlade potvrđuje to u svojim izjavama i predsjednik Kluba zastupnika HDZ-a Branko Bačić koji je apostrofirao kako ne razmišljaju o prekidu suradnje sa SDSS-om jer dobro surađuju, dok Andrej Plenković poručio je Ivanu Penavi kako nije nadležan za vođenje politike HDZ-a.
Svrsishodno tome imamo da se Branko Bačić i Andrej Plenković ne odriču vjernog koalicijskog partnera Plenkovićeve Vlade u obrisima Milorada Pupovca i podučavaju Ivana Penavu koja je domena njegovog djelovanja iako on apelira što se u Vukovaru događa svakodnevno i argumentira video snimkom, a Pupovčeve Novosti pokušavaju nam izvršiti lobotomiju mozga. Dakle, stvara se presedan u javnosti sugerirajući čitateljima, a i samom predsjedniku Vlade RH što mora učiniti odnosno nameće se teza izbacivanja Ivana Penave iz HDZ-a jer aktualni HDZ-ov vukovarski gradonačelnik nije usamljeni jahač zaslijepljen pogrešnim idejama, već je riječ o isturenom operativcu skupine koja intezivno potkopava HDZ.
Osim što se autor u samom članku “Zašto se Penava pjeni?” poziva na sugovornika bliskom vrhu HDZ-a jer prema istim izvorima Ivan Penava na sastancima stalno ponavlja dvije-tri iste riječi i ne želi razumjeti državnu politiku i aktualnu orijentaciju HDZ-a optužuje ga se da se i dalje drži doktrine koju je u HDZ-u bio promovirao Tomislav Karamarko. U SDSS-u i Pupovčevim Novostima kao da još uvijek nisu shvatili da HDZ nije bila nikada njihova ispostava, već istrument u rukama hrvatskog naroda neovisno što su im podilazili HDZ-ovi lideri još od Ive Sanadera preko Jadranke Kosor pa do Andreja Plenkovića sa kojima su činili ili čine vlast osim u vrijeme Tomislava Karamarka kada se činilo sve da se HDZ uruši iznutra i izvana.
Dok se cijela Hrvatska javnost zabavljala propalim poslom stoljeća i nekontroliranim reakcijama pojedinih dužnosnika u Hrvatskom saboru i dok je Ivan Penava apelirao da je Vukovar epicentar puzajuće agresije preko noći se nametnula tzv. afera “špic papak” već viđenim modusom operandi putem mainstream medija.
Slučajno ili ne, ali nakon što je Ivan Penava istupio sa istinom u Vukovaru u fokusu se pronašlo mjesta za nove afere. Kada se prvi puta prozvao Pupovčev SDSS i najavio prosvjed u Vukovaru od strane Ivana Penave afirmirala se afera SMS i uhićen je vozač ministra Tomislava Tolušića i kum Milijana Brkića, a zatim su se reciklirali stari tekstovi o elitnoj prostituciji kako bi se detroniziralo Milijana Brkića. Nadalje, nakon što se Ivan Penava oglasio idući put da je Vukovar epicentar puzajuće agresije u mainstream medijima objavljene su “montirane fotografije” resornog ministra Tomislava Tolušića u dodiru sa prostitutkom i kokainom.
Da su fotografije lažne konstatirala je SOA na temelju zaključka da resorni ministar ne nosi zaobljene cipele, kao da niti sat na ruci nije njegov. Jesu li to dovoljno čvrsti argumenti jer svi znamo da je riječ o agenciji koja se ne bavi tuđim cipelama i različitim tipovima satova na koje mnogi mogu imati fetiš ne preostaje nam ništa drugo nego vjerovati struci koja je donijela konačan sud iako je ministar Tomislav Tolušić diskreditiran u dijelu hrvatske javnosti.
S jedne strane, imamo politički tjednik Nacional koji se bavio permanentnim rušenjem Tomislava Karamarka sve do trenutka njegovog pada, a bili smo svjedoci vremena kada su se iz petnih žila uzdizali na naslovnice Josip Manolić i Stjepan Mesić u diskreditiranju Tomislava Karamarka, zatim se u fokusu starih recikliranih tekstova pronašla i afera SMS u sklopu koje je obuhvaćen Milijan Brkić kroz kuma Blaža Curića i bivši savjetnik predsjednice RH Kolinde Grabar Kitarović, da bi na kraju isti taj politički tjednik objavio lažne fotografije jer postoji interes javnosti o resornom ministru Tomislavu Tolušiću koji se spominjao kao jedan od mogućih protukandidata na unutarstranačkim izborima HDZ-a u sinergiji sa Ivanom Maletić još iz vremena kada je Andrej Plenković preuzeo HDZ.
S druge strane, Andrej Plenković zahvalio se na sprječavanju lažnih vijesti istom tom tjedniku koji je štitio integritet resornog ministra, dok Pupovčeve Novosti pozivaju na izbacivanje Ivana Penave iz HDZ-a štiteći stranački dignitet i dignitet politike koju provodi Andrej Plenković. Za pretpostaviti je da bi i sam resorni ministar Tomislav Tolušić bio zadovoljniji da ga se nije spašavalo na jedan perfidan način kada ga se diskreditiralo kao čovjeka prilikom spašavanja od lažnih fotografija, već se sve to moglo završiti u tišini da nekome nije bio cilj iste te fotografije plasirati u javnost.
Prema tome ako su fotografije lažne zašto su objavljene? Jel objava lažnih fotografija borba protiv lažnih vijesti? Jel uopće potrebno dokazivati javnosti ono što javnost niti ne zna do trenutka objave da je falsifikat samo su neka od pitanja?!
Naravno, svima nama koji objektivno rezoniramo jasno nam je da se upravo (ne)objavljivanjem takvih vijesti borimo protiv objave lažnih vijesti.
Sanjin Baković dipl.ing.
