Sanjin Baković: Najava Karamarkovog povratka u visoku politiku uzburkala je stare duhove

Pin It

Kada je riječ o Tomislavu Karamarku  agoniji nema kraja jer osim što se nadzire svaki njegov potez kao i njegove obitelji u poslovnom i privatnom životu te ih se nastoji medijski diskreditirati kada god se za to pruži prilika, a onog trenutka kada se u  krugovima HDZ-a počelo ozbiljno špekulirati o njegovom povratku na čelo stranke primijenjen je modus operandi identičan onome kada se izvršio puč u redovima HDZ-a i krenulo na njega kao prvog potpredsjednika Vlade RH i predsjednika HDZ-a.

Faktički proces destabilizacije povratka Tomislava Karamarka započeo je putem mainstream medija kada su ga kvazimedijski jurišnici pokušali uz pomoć “neumoljivih dokaza” prikazati bogatim čovjekom koji posjeduje nekoliko iznimno vrijednih nekretnina od Zadra do zagrebačkog Bukovca što je samo bila uvertira u presudu Visokog upravnog suda kojim je potvrđen “mogući sukob interesa” u slučaju INA - MOL. 

Naime, iako je već svakome tko razumije političke procese u  potpunosti jasno da je Tomislav Karamarko štitio nacionalne interese  kada je kao predsjednik HDZ-a i prvi potpredsjednik Vlade RH napomenuo da bi bilo dobro s mađarskom stranom postići konsenzus te sporazumno izaći iz arbitraže kako bi se izbjegla materijalna šteta uporno mu se nameće “mogući sukob interesa” neovisno što je Republika Hrvatska uplatila  MOL-u 14,5 milijuna eura (oko 108 milijuna kuna) za izgubljenu arbitražu prema pravilima Komisije UN-a za međunarodno trgovačko pravo (UNCITRAL) u Ženevi. Da se slušalo Tomislava Karamarka takvo što se ne bi dogodilo i izbjegla bi se materijalna šteta, već je trebalo iskonstruirati aferu Konzultantica za njegov pad.

U principu politička oligarhija i njezini kvazimedijski jurišnici kao da su se unaprijed zabilježili za tekuću kalendarsku godinu prema metodi prstom u pekmez kako će sinergijski i koncepcijski permanentno nastaviti hajku jer nije trebalo dugo čekati da se u prepunoj dvorani o obrisima guste magle Miloradu Pupovcu u Sarajevu ukaže bivši predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko apostrofirajući ga kao glavnog krivca za narušavanje srpskih prava u Republici Hrvatskoj, a ujedno je oslobađajuću presudu  generalima Markaču i Gotovini smatrao događajem koji je bitno ugrozio manjinska srpska prava i slobodu. No, treba razumjeti i bojazan Milorada Pupovca od povratka Tomislava Karamarka koji jedino nije sudjelovao upravo u bivšoj Karamarkovoj Vladi.

Na kraju slijedi scenarij “creme de la creme” gdje je Općinski kazneni sud u Zagrebu nepravomoćno oslobodio Josipa Manolića optužbe za klevetu koju je Tomislav Karamarko podnio zbog Manolićeve tvrdnje da je bio suradnik Udbe objavljene u tjedniku Nacional u lipnju 2015.  Zamislite kada Tomislavu Karamarku prema nepravomoćnoj presudi Općinskog kaznenog suda u Zagrebu nisu bili dovoljni argumenti tajne službe na temelju provjera raspoloživih dokumentacijskih fondova SOA-e da nije bio suradnik UDBE kao niti iskaz bivšeg načelnika zagrebačkog odjela centra Službe državne sigurnosti (SDS) Bože Kovačevića koji je svoje tvrdnje dokumentirao akcijom TRS budući da se Manolićev svjedok Ante Barišić temeljio se na akciji TRS kao glavni argument iz kojeg se moglo vidjeti da je Tomislav Karamarko bio suradnik UDBE..

U krajnjoj liniji uvjeren sam da ovakav rasplet ne bi mogao biti utvrđen niti u Zanzibaru, a izjava Josipa Manolića “pobjeda je na mojoj strani” koju su kao udarnu vijest prenijeli gotovo svi portali asocirala me na onu iz 2011. godine kada je u pobjedničkom stožeru SDP-a uz Zorana Milanovića izjavio “tamo gdje sam ja tamo je i pobjeda” te iz konteksta možemo zaključiti kako u Republici Hrvatskoj i dan danas vlada Josip Manolić i njegovi kadrovi koji su infiltrirani u svim porama društva kao i u političkim strankama, a sve ostalo je festival demokracije za javnost.

Rezonirajući sinhroniziranu hajku mainstream medija uz pomoć političkog establishmenta u Republici Hrvatskoj i odluke koje se donose tijekom siječnja, veljače i ožujka 2018. godine dolazimo do zaključka da Tomislavu Karamarku ne preostaje ništa drugo nego pravdu potražiti na Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu jer dokle god budemo zatvarali oči ispred istine što se vidjelo najbolje u slučaju INA - MOL daleko smo mi od pravne države. 

Na tom putu Tomislav Karamarko ne smije posustati, već čvrsto ustrajati na tezi “Bitku dobiva onaj tko je čvrsto odlučio da je dobije” uz nadu da će članstvo HDZ-a kao i ostatak hrvatskog naroda koji još nije emigrirao progledati kada za to dođe vrijeme, a do tada jedinu pravu oporbenu alternativu “Velikoj koaliciji - HDZ - HNS - SDSS - Reformisti - Bandić- Saucha” možemo gledati u aktualnoj predsjednici RH Kolindi Grabar Kitarović kao i Neovisnim za Hrvatsku koji se ne libe iznositi istinu bilo da je riječ o trendu iseljavanja, gospodarskim pokazateljima koji tapkaju na mjestu ili odlukama Vijeća za suočavanje s prošlošću odnosno zatvaranju arhivske građe.

Sanjin Baković dipl.ing.