Iseljenički poučak za predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 23 Studeni 2016 19:51
I drugi su brojni istaknuti povratnici, a ne samo ja, izrazili duboko razočaranje i nezadovoljstvo što se tiče hrvatskoga državnog vodstva nakon zadnjih predsjedničkih i parlamentarnih izbora, i to zbog njihova ambivalentnog i deklarativnog odnosa prema hrvatskom iseljeništvu.
Na samom početku želim posebno istaknuti da ovaj komentar nema zadaću kritizirati ni predsjednicu Republike Hrvatske Kolindu Grabar-Kitarović ni njezin sveukupan odnos prema hrvatskom iseljeništvu. Ovo je samo još jedan javni vapaj, ne samo predsjednici, već i predsjedniku Vlade RH Andreju Plenkoviću, kako je zadnji trenutak za temeljitu promjenu njihove trenutno samo deklarativne politike prema hrvatskom iseljeništvu.
Vrhunac posjeta Kanadi
Prije nešto više od sat vremena, u podnevnom Dnevniku HRT-a vidio sam sliku izrazito zadovoljne predsjednice, koja daje izjave za vrijeme veličanstvenog skupa u kanadskoj provinciji Ontario, koji su hrvatski iseljenici u Torontu i okolici organizirali u svrhu sakupljanja sredstava za obnovu vodotornja u Vukovaru. Na skupu je bilo oko tisuću iseljenika, koji su sakupili 140.000 dolara za obnovu vodotornja. Hrvatska predsjednica, s još većim osmijehom nego obično, doslovno u kameru, prema mojem je sjećanju rekla: Ovo je vrhunac mojeg posjeta Kanadi i pokazatelj zajedništva između domovinske i iseljene Hrvatske. Predsjednica, gospođa Kolinda Grabar-Kitarović izgledala je kao da je jako iznenađena reakcijom kanadskih Hrvatica i Hrvata. Nije, međutim, trebala biti nimalo iznenađena.
Iako sam kao iseljenik i politički emigrant živio u Australiji, gdje je hrvatska zajednica također bila izuzetno aktivna u borbi za samostalnost, obranu i međunarodno priznanje, u studenom 1989. godine proveo sam gotovo mjesec dana u posjetu Hrvatima u najvećim kanadskim gradovima, od Calgarija i Vancouvera do Toronta. Bio je to u prvom redu susret s članovima tada vrlo moćne Hrvatske seljačke stranke u Kanadi. No, taj moj boravak u Kanadi nije ostao samo na tim susretima. Zahvaljujući tada jednom od istaknutih članova HDZ-a u Torontu, gospodinu Anti Belji, imao sam priliku i jedan cijeli dan provesti u razgovoru s dr. Franjom Tuđmanom, koji se nalazio u Kanadi zajedno s dr. Daliborom Brozovićem. O pojedinostima tog susreta i razgovora pišem u svojoj knjizi.
Tuđman je 1989. bio silno ohrabren potporom iseljene Hrvatske
Dotičem se razgovora s tadašnjim predsjednikom HDZ-a dr. Tuđmanom samo iz jednog razloga. Po tko zna koji put imam potrebu naglasiti kako se nakon susreta s Hrvatima u Kanadi u studenom 1989. godine dr. Tuđman, nakon što se osobno uvjerio u nevjerojatan i gotovo presudan potencijal hrvatskog iseljeništva, vratio u Hrvatsku kao daleko sigurniji i odlučniji vođa Hrvatske demokratske zajednice. Nakon tog iskustva u Kanadi, a u to sam se osvjedočio u cjelodnevnom razgovoru, u kojem su sudjelovali i glavni tajnik HSS-a za Australiju Stjepan Krstin te predsjednik kanadskih organizacija HSS-a Ivan Koren, dr. Tuđman više nije sumnjao da se približava trenutak kad će hrvatski narod stvoriti svoju samostalnu i demokratsku državu, na ovaj ili onaj način. Susret s dr. Tuđmanom održan je u Korenovoj kući u Hamiltonu. Poruka hrvatskog iseljeništva dr. Tuđmanu bila je – dobit ćeš našu neupitnu financijsku i svaku drugu pomoć ako HDZ bude radio na rušenju Titove komunističke Jugoslavije i stvaranju samostalne hrvatske države. Na beskompromisnom stvaranju hrvatske države inzistirao je i HSS u Australiji. To je bila razlika između dr. Franje Tuđmana i tada ostalih i daleko poznatijih, ali politički manje uspješnih domovinskih hrvatskih disidenata – Dražena Budiše, Vlade Gotovca, Marka Veselice, Ivana Zvonimira Čička, Šime Đodana i drugih, koji su se bojali otvorene suradnje s državotvornim hrvatskim iseljeništvom. Iako je bio partizanski general i bivši visokopozicionirani član Komunističke partije Jugoslavije, prepoznavanjem nepresušnog potencijala Hrvata u svijetu u tom si je trenutku dr. Tuđman osigurao ulazak u povijest kao stvaratelj samostalne i demokratske države.
Bez pomoći hrvatskog iseljeništva HDZ bi izgubio prve slobodne izbore u travnju i svibnju 1990. godine
Nemam ovdje namjeru ulaziti u duboku raščlambu ove povijesne činjenice. Moram, međutim, istaknuti najvažniju stvar koja je pomogla HDZ-u da pobijedi na prvim slobodnim izborima u komunističkoj Hrvatskoj u travnju i svibnju 1990. godine. Kad je osnovao HDZ, dr. Tuđman nije imao nikakvih materijalnih sredstava, već samo nekolicinu hrabrih ljudi koji su stavili svoj život na kocku. Tadašnji mainstream mediji u Hrvatskoj bili su 100 posto na strani Komunističke partije i njezina vođe Ivice Račana, a protiv dr. Tuđmana i HDZ-a, kao što su američki mainstream mediji bili 99 posto na strani Hillary Clinton, a protiv outsajdera Donalda Trumpa. Da nije bio milijarder i da se bojao za svoju budućnost, Trump bi sigurno izgubio na nedavno održanim izborima u Americi. Hrvatsko je iseljeništvo diljem svijeta 1989. i 1990. godine bilo «HDZ-ov i Tuđmanov Trump». Bez milijuna dolara koji su poslani HDZ-u iz iseljeništva za predizbornu kampanju, gotovo je neupitno da bi, uz pomoć mainstream, tj. režimskih medija, na izborima 1990. pobijedila Komunistička partija Hrvatske. Ishod bi bio taj da danas ne bismo imali slobodnu i samostalnu hrvatsku državu. Tko ovo poriče i ne razumije nije kvalificiran pisati o tom dijelu novije hrvatske povijesti. Naravno, ovdje nemam vremena detaljnije pisati o ključnoj pomoći hrvatskog iseljeništva u kasnijoj obrani Hrvatske od velikosrpske agresije i u borbi za međunarodno priznanje.
Svijet se ponovno vraća Hobbesovu realizmu
Nakon podužeg uvoda želim kratko prijeći na glavnu poruku ovoga komentara. Svi smo više nego svjesni da se, koliko god pokušavali uljepšavati stvari, Hrvatska nalazi na putu totalnog demografskog kolapsa i nestanka kao samostalne države. Zakoni svijeta u tom su pogledu neumoljivi. Nakon Trumpove pobjede u Americi počinje zalazak globalizacije i moćnih multilateralnih europskih i svjetskih organizacija i ugovora. Svijet se ponovno vraća Hobbesovu realizmu i borbi naroda, tj. država, za vlastite nacionalne interese. Nažalost, Hrvatska je duboko zaglibila u oslanjanju na multilateralne organizacije poput Europske unije, za koju se svuda u svijetu, osim u Hrvatskoj, otvoreno govori i piše da je na zalazu i u velikoj opasnosti od raspada. Nažalost, Hrvatska se totalno predala u vlasništvo multilateralnih organizacija od smrti dr. Franje Tuđmana 1999. godine. Sve su Vlade, od Ivice Račana nadalje, kontinuirano i pojačano vezale Hrvatsku uz moć ujedinjene Europe kroz EU i vladanje iz jednog centra u Bruxellesu – i na taj stavljale njezinu budućnost na kocku.
Idućih godinu do dvije dana bit će zadnja mogućnost da Hrvatska uskoči u novi vlak i da njezine elite, nije važno nalaze li se u poziciji ili opoziciji, počnu misliti na hrvatske nacionalne interese, i u tom smjeru raditi. Nažalost, Hrvatska će uskoro po broju stanovnika pasti na manje od četiri milijuna obespravljenih i duboko pesimističnih duša. Mlade Hrvatice i Hrvati i dalje će odlaziti iz Hrvatske, a mi stariji uznemireno, ali i bespomoćno, čekamo svoj odlazak na drugi svijet.
Samo kroz učinkovito zajedništvo s hrvatskim iseljeništvom možemo spasiti Hrvatsku
Što nam, dakle, sada preostaje? Kao i 1990. godine, Hrvatsku može spasiti jedino zajedništvo s drugom polovicom hrvatskoga naroda u svijetu, s Hrvaticama i Hrvatima u iseljeništvu. To, naravno, zahtijeva duboku i radikalnu promjenu u odnosu prema golemim potencijalima hrvatskog iseljeništva, koje sada izgrađuje cijeli zapadni svijet, a sve više i istočni, te ujedno s velikim žaljenjem gleda kako Hrvatska sve brže propada zato što njezine elite, političari i gospodarstvenici, imaju potpuno i zastrašujuće neznanje, koje se zatim reflektira u izrazito štetnim odlukama i politikama prema Hrvatima izvan Hrvatske. To je miljama udaljeno od Štierove društvene inkluzivnosti.
Pitanje sadašnjega katastrofalno negativnog i štetnog institucionalnog odnosa Republike Hrvatske prema hrvatskom iseljeništvu može se jednostavno riješiti gotovo preko noći. Hrvatska ne mora izmišljati toplu vodu. Treba samo proučiti primjere najmanje 40 zemalja svijeta, a kao primjere ističem NR Kinu, Izrael i Irsku, koje koriste golemu gospodarsku, obrazovnu, demografsku, diplomatsku i političku korist od vrlo bliske i cjelovite suradnje sa svojim dijasporama. Sve se može naći čak i na tražilici Google.
Osnivanje moćnog ministarstva povratka i iseljeništva nezaobilazan je uvjet za promjenu negativnog odnosa RH prema iseljeništvu
Ako ne žele otjerati još veći broj mladih u svijet, te ako im je stalo do sigurnog zaustavljanja Hrvatske pred padom u ponor iz kojeg nema izlaska, predsjednik Vlade Andrej Plenković, jer je to najviše u njegovim rukama, i predsjednica države, gospođa Kolinda Grabar-Kitarović, moraju prijeći sa svoga deklarativnog odnosa, tj. lip servisa, na konkretne i dalekosežne praktične i administrativne promjene u državnom odnosu prema drugoj, daleko bogatijoj, polovici hrvatskog naroda. Konkretno, Vlada mora žurno, po uzoru na druge zemlje svijeta, osnovati ministarstvo povratka i iseljeništva, koje će svojim djelovanjem donositi mnogo više novca i koristi nego što će se za rad tog ministarstva trebati izdvajati iz državnog proračuna. Velika je šteta, ali i neshvatljiva pogrješka, što predsjednik Vlade Andrej Plenković nije uz Ministarstvo demografije osnovao i ministarstvo povratka i iseljeništva. Samo ako budemo bogata i razvijena država može doći do povećanja nataliteta i barem znatnijeg usporavanja odlaska mladih u svijet. To neće biti moguće bez svekolikog zajedništva s iseljenom Hrvatskom.
I drugi su brojni istaknuti povratnici, a ne samo ja, izrazili duboko razočaranje i nezadovoljstvo što se tiče hrvatskoga državnog vodstva nakon zadnjih predsjedničkih i parlamentarnih izbora, i to zbog njihova ambivalentnog i deklarativnog odnosa prema hrvatskom iseljeništvu. O tome se vrlo ozbiljno raspravljalo i na zadnjoj godišnjoj sjednici Hrvatskoga kulturnog vijeća 11. studenoga u Društvu hrvatskih književnika. Gotovo 30 posto nazočnih na sjednici bili su povratnici iz iseljeništva, dakle osobe koje još nisu pokleknule pred teškom situacijom u kojoj se Hrvatska nalazi.
Zahtjev povratnika iz iseljeništva za sastanak s hrvatskom predsjednicom
Izuzetno aktivan povratnik iz Kanade, Damir Borovčak, koji se u Hrvatsku vratio 1991. i ostao, na sjednici HKV-a predložio je da se pošalje pismo hrvatskoj predsjednici i da se u tom pismu izrazi duboko nezadovoljstvo zbog svekolikog odnosa Republike Hrvatske, u što se uključuje i njezin Ured, te da se zatraži da predsjednica primi jednu delegaciju hrvatskih povratnika, koji već desetljećima žive u Hrvatskoj, a koji su stekli golemo iskustvo dugo živeći u razvijenim zapadnim zemljama.
Ne znam je li HKV prihvatio taj vrlo važan prijedlog g. Damira Borovčaka. Kako ne bi bilo isprike da nitko nije na vrijeme predlagao i molio da se promijeni dosadašnja negativna, antiiseljenička državna politika, koja svoje korijene vuče iz komunizma i komunističke Jugoslavije, prilažem i dva pisma, tj. prijedloga, koja sam na tu temu uputio predsjednici RH – jedno prije, a drugo poslije zadnjih predsjedničkih izbora. Ovdje želim javno zahvaliti predsjednici što mi je odgovorila na pismo poslije izbora. No, također moram konstatirati da se, osim što sam primio taj odgovor, ništa od onoga što sam pisao nije u praksi ni na učinkovit način promijenilo.
Iseljenici vole domovinu Hrvatsku i onda kad službena Hrvatska njih ne voli i kad ih sustavno ignorira
Iskustvo koje je hrvatska predsjednica doživjela u najnovijem susretu s hrvatskim iseljenicima u Kanadi moglo bi se nazvati – «iseljenički poučak za predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović». Hrvatski su iseljenici ponovno pokazali kako oni vole svoju domovinu Hrvatsku i onda kad hrvatski političari ignoriraju i svisoka gledaju na iseljenu Hrvatsku i njezin golem potencijal za spas Hrvatske.
Možda će na kraju ipak biti potrebno osnovati novu političku stranku koja će znati na najbolji način prepoznati i zagovarati pozitivno te primarno za Hrvatsku i čitav hrvatski narod u Domovini korisno i djelotvorno zajedništvo domovinske i iseljene Hrvatske.
mr.sc. Antun Babić
bivši pomoćnik ministra povratka i useljeništva 1997. godine
