Hrvatska vanjska politika u velikoj i opasnoj magli uoči povijesnih promjena u svijetu
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 20 Siječanj 2017 18:39
U ovim vrlo opasnim svjetskim vremenima, pitanje svih pitanja jest do koje su točke Plenković i Stier spremni podržavati Europsku uniju na isti način na koji je, uz teške posljedice za hrvatski narod, Maček slijedio Kraljevinu Jugoslaviju i bio joj vjeran.
Ovaj komentar počinjem pisati točno pet sati prije inauguracije izabranoga predsjednika Sjedinjenih Američkih Država Donalda Trumpa, koji će, ne bude li ubijen, promijeniti sliku svijeta. Dok su mainstream mediji i velika većina hrvatskih političara vjerovali u sigurnu pobjedu Hilary Clinton, ja sam još u srpnju prošle godine u jednom komentaru pozvao hrvatsku predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović da učini otklon od kandidatkinje Demokratske stranke jer su postojali sve vidljiviji znakovi da bi na izborima mogao pobijediti Donald Trump. Tako je i bilo.
Još i prije izbora, a posebno nakon, za njih šokantne, pobjede Trumpa na predsjedničkim izborima, protiv Trumpa ustali su svi tzv. liberali, ljevičari i globalisti cijeloga svijeta. Jedan od njihovih glavnih vođa, George Soroš, izjavio je kako Trump ugrožava njihov novi svjetski poredak, koji je Hilary Clinton trebala provesti. U tom kontekstu najbitnija je izjava Hilary Clinton tijekom kampanje kako će ljudi morati mijenjati njihovo stajalište o religiji. Dokazano je da Soroš danas plaća čak 2500 dolara mjesečno profesionalnim prosvjednicima protiv Trumpa. To nam je najbolji dokaz njegova očaja zbog izbora Trumpa za novog američkog predsjednika. Prosvjednici protiv Trumpa otvoreno daju izjave američkim televizijskim kanalima «da bi radije živjeli pod sovjetskim komunističkim diktatorom Staljinom nego pod Trumpom». Unatoč tomu, «starom Georgeu» ruše se snovi da se on može igrati Boga stvoritelja, ali siguran sam da će i on, konačno, uskoro pred Bogom odgovarati za sva zlodjela koja je nanio čovječanstvu, a posebice siromašnim ljudima u Istočnoj Aziji koje je «opljačkao» tijekom financijske krize 2009. godine. Naravno, doći će vrijeme kad će presahnuti i Soroševa pipa, iz koje se napajaju određene nevladine organizacije i ljudi u Hrvatskoj koji imaju samo jednu zadaću: rušiti sadašnju samostalnu hrvatsku državu.
Europa je gnjevna na Trumpa
Naravno, na Trumpa su osobito ljutiti vodeći dužnosnici Europske komisije i Europskoga vijeća, bez obzira na to pripadaju li demokršćanima ili socijalistima. Trump je jednostavno zadao smrtni udarac njihovom projektu Savezne Europske Države s jednom vladom u Bruxellesu. To je otkrio i odlazeći predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker, koji je oštro kritizirao Trumpa zbog njegove najave da će još nekoliko drugih zemalja izići iz Europske unije. Juncker je Trumpu odgovorio «kako oni u EU ne najavljuju da će američka država Ohio napustiti SAD». Kakav bezobrazluk! To je više nego jasno i otvoreno otkriće planova europskih unutarista. Za njih su Francuska, Njemačka, Nizozemska, Italija i druge države samo savezne jedinice unutarističke Europske Države. Što li je tek za njih relativno mala i nemoćna Hrvatska! Kolateralna žrtva. U Bruxellesu se već dugo ponašaju na tako arogantan način. Na skupu «Kina i svijet u 21. stoljeću» vodećih svjetskih intelektualaca, održanom u Pekingu u rujnu 2001. godine, glavni urednik novina International Herald Tribune rekao mi je da se Engleska nikad neće odreći svoga suvereniteta. Brexit je pokazao koliko je dobro bio upućen taj Englez. Tu sam izjavu poslao i u svojoj službenoj bilješki u Ministarstvo vanjskih poslova u Zagrebu.
Osim najavljenih velikih geopolitičkih promjena na našem planetu, koje se već duže vremena osjećaju u zraku, sve se više govori o i mogućem trećem svjetskom ratu, koji je za papu Franju već davno počeo. U tako dubokoj neizvjesnosti koja nas čeka valja analizirati gdje se u tom kontekstu nalazi Hrvatska i kako na tu sasvim izvjesnu opasnost reagiraju naši najviši državni dužnosnici i političari. Kakva je zapravo vanjska politika Republike Hrvatske? Ima li ona glavu i rep?
Hoće li Plenković završiti kao Maček?
U ovom trenutku možemo zaključiti samo to da se hrvatska vanjska politika nalazi u velikoj i gustoj, ali i izuzetno opasnoj magli. Nakon ulaska u članstvo Europske unije i prijenosa više od 80% ovlasti, tj. suvereniteta u brojnim područjima zakona i života, na Europsku uniju, Republika Hrvatska nalazi se u situaciji sličnoj onoj u kakvoj se početkom 1941. godine nalazio tadašnji nesporni vođa hrvatskoga naroda dr. Vladko Maček. Za razliku od Plenkovića i HDZ-a, Maček i HSS na zadnjim su izborima u Kraljevini Jugoslaviji dobili 96% svih glasova u Hrvatskoj. Dakle, Maček je tada bio neprikosnoveni vođa hrvatskoga naroda, koji ga je bio spreman slušati. Nažalost i na kasniju veliku tragediju hrvatskog naroda, Maček se tada odlučio za Kraljevinu Jugoslaviju, koju, što se nas Hrvata tiče, možemo usporediti s današnjom Europskom unijom. Godine 1939. uspostavljena je Banovina Hrvatska, koja je tada obuhvaćala i jedan dio Bosne i Hercegovine. Banovina je dobila brojne države ovlasti, koje Hrvatska danas nema u odnosu prema Europskoj uniji. Kad im više nije bio potreban, Srbi su Mačeka odbacili kao staru krpu. Čeka li ista subina i Plenkovića kada je riječ o Europskoj uniji? Iskreno se i duboko nadam da će taj izuzetno inteligentan i iskusan intelektualac navrijeme shvatiti u kakvoj se zamci nalazi. Bilo bi to dobro ne samo za hrvatski narod, nego i za njega osobno. Maček je 1964. umro usamljen u Washingtonu, a samo dva desetljeća prije toga bio je neupitan vođa cijeloga hrvatskog naroda.
U ovim vrlo opasnim svjetskim vremenima, pitanje svih pitanja jest do koje su točke Plenković i Stier spremni podržavati Europsku uniju na isti način na koji je, uz teške posljedice za hrvatski narod, Maček slijedio Kraljevinu Jugoslaviju i bio joj vjeran. Prema njihovim izjavama, glavna zadaća hrvatske vanjske politike (koju je dobila od Europske komisije i Europskoga vijeća) širenje je zone mira, sigurnosti i gospodarskoga razvoja Jugoistočne Europe. «U tom kontekstu zagovaramo nastavak procesa proširenja EU i NATO na zemlje Jugoistočne Europe (čitaj Srbije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Makedonije, dakle Jugoslavije u EU, op. AB), koje žele i koje svojim djelima pokazuju privrženost europskim i euroatlantskim asocijacijama ». Kad sam ministra Stiera na proslavi 25. obljetnice međunarodnoga priznanja RH u organizaciji Hrvatskoga diplomatskoga kluba nakon njegova govora javno upitao kako može biti siguran da nas Srbi, zbog svojih vjekovnih pretenzija na hrvatski teritorij, neće i ovoga puta prevariti ako im se ukaže prilika, ministar Stier nije dao jasan odgovor. Sada sam još više uvjeren da se Hrvatska nalazi u situaciji sličnoj onoj u kakvoj je bila u vrijeme Mačeka 1941. godine. Umjesto da, uz pomoć gotovo pola milijuna članova Seljačke i građanske zaštite, koju je imao na raspolaganju, proglasi samostalnu hrvatsku državu, Maček se odlučio za Kraljevinu Jugoslaviju – za nas Hrvate tadašnji mini-EU.
U ovom trenutku nemamo nikakvih jasnih naznaka kako bi reagirao ili kako će u sličnim okolnostima reagirati i kakvu će odluku donijeti Andrej Plenković, koji je demokratski izabran predsjednik Vlade Republike Hrvatske te čija je dužnost zaštititi hrvatski narod i voditi politiku koje je najbitnija i primarna zadaća zaštita hrvatskih nacionalnih interesa. Zasad njegove javne izjave govore u prilog tomu da on i dalje čvrsto vjeruje u opstanak Europske unije te da više nijedna članica EU neće istupiti iz te sve više unutarističke asocijacije. Čak je otišao tako daleko da je povijesno lukave Engleze nazvao nesposobnima u procjenjivanju svjetske situacije i da je Brexit bio njihova velika pogrješka. Kakve li arogancije!
«Nova» predsjednica hrvatske države?
S druge strane, što se tiče hrvatske vanjske politike imamo predsjednicu države Kolindu Grabar-Kitarović, koja je sukreator te politike. Bez obzira na njezine mnoge početničke propuste i lutanja, predsjednica Grabar-Kitarović u poznatom je intervjuu s Tihomirom Dujmovićem dala jasno naslutiti da je ona ne samo suverenist, nego i državnik, te da neće dozvoliti nikakve međunarodne integracije u kojima hrvatski narod neće samostalno odlučivati o svojoj sudbini i svojem životu. Osobno sam uvjeren da je tu domoljubnu izjavu dala nakon njezina inače nevjerojatno žestoko kritiziranoga nedavnog posjeta SAD-u. Zato sam, na temelju svoga diplomatskog iskustva, i našao veliko opravdanje za nastojanje predsjednice države da uspostavi kontakt s dolazećom američkom administracijom pod vodstvom izabranoga predsjednika Donalda Trumpa. Kao dugogodišnji političar s međunarodnim i domaćim političkim iskustvom, u svojim sam komentarima više puta kritizirao predsjednicu države jer se nisam slagao s nekim njezinim stajalištima i potezima. Kritizirat ću i ubuduće, ali njezine zadnje suverenističke izjave daju veliku nadu da bi predsjednica mogla biti i protuteža Plenkoviću, ako zatreba. Daj Bože da ne bude tako.
Međutim, ako ustraje u svojim izjavama i stajalištima koje je iznijela u razgovoru u emisiji Iza zavjese i nakon te emisije, Kolinda Grabar-Kitarović može biti ključna osoba u sprječavanju nove tragedije i novih zabluda internacionalistički i globalistički zanesenih hrvatskih političara, bez obzira na to dolaze li oni iz HDZ-a ili iz SDP-a. Nažalost, u odgovoru na pitanje zastupnika SDP-a i njegova bivšega kolege iz MVEP-a Joška Klisovića, koji je pitao slaže li se premijer Plenković s izjavama koje je predsjednica dala austrijskim novinama, hrvatski predsjednik Vlade odgovorio je «kako se zna tko po Ustavu vodi vanjsku politiku, a to je Vlada RH». Istovjetnim riječima svojevremeno se služio i arogantni Zoran Milanović. Po mojem sudu, predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, ako ne želi biti na strani budućih osvajača Hrvatske, mora ostati kod izjave da je ona suverenist, a ne globalist.
Da se razumijemo, nisam ja ni najmanje protiv toga da hrvatska vanjska politika bude makijavelistička u ovim izuzetno nepredvidim vremenima i opasnostima na međunarodnoj sceni. Ipak, istovremeno, sadašnji političari Plenković i Stier, koji vode hrvatsku vanjsku politiku u ime Vlade, moraju pokazati više jasnoće što im je prioritet u vanjskoj politici: izgradnja nove Savezne Europske Države ili samostalna i demokratska hrvatska država? Više nimalo ne dvojim o tomu što je bolje za hrvatski narod. Prije ulaska u EU mislili smo da će EU riješiti naše probleme. Sada se vidi da EU ne vodi brigu o tomu što se događa u našem dijelu Srednje i Jugoistočne Europe, kao što nije vodila ni 1990. godine nakon Miloševićeve agresije na Hrvatsku.
Želim Hrvatsku učiniti slobodnom, samostalnom i gospodarski jakom državom
U našem susjedstvu ponovno sve gori. Gotovo je neupitan rat između Srba i Muslimana u Bosni i Hercegovini. Potpuno nezaštićeni i daleko malobrojniji Hrvati u toj zemlji mogli bi doživjeti još jednu katastrofu i ponovni genocid, nakon kojega više neće biti oporavka, i Hrvati će nestati iz te nama geopolitički, sigurnosno i geostrateški iznimno važne zemlje. Koliko smo mi spremni intervenirati ako ne intervenira jalova Europa i ako Trump, kao veliki realist u međunarodnim odnosima, kojega savjetuje najveći živući realist Henry Kissinger, zaključi da Amerika neće u tom ratu koristiti NATO za sprječavanje sukoba? Potrebno je sjetiti se Kissingerove izjave od prije nekoliko godina da je Bosna i Hercegovina «failed state» (propala ili nefunkcionirajuća država). Sa samo nekoliko starih vojnih zrakoplova, premalo drugog neadekvatnog naoružanja i još manje pravih saveznika, Hrvatska će se naći u statusu promatrača «gubitka» teritorija na kojem sada žive Hrvati, kojima ta zemlja pripada već stoljećima. Moramo biti potpuno svjesni toga da nama Hrvatima neće pomoći nitko, pa ni Donald Trump, ako si sami ne pomognemo i ako ne budemo u svakom trenutku štitili svoje hrvatske nacionalne interese. Program Donalda Trumpa jest «učiniti Ameriku opet velikom i uspješnom zemljom». Koji će hrvatski političar izići pred hrvatski narod s porukom: «Želim učiniti Hrvatsku slobodnom, samostalnom i gospodarski jakom državom». Možda je vrijeme da i mi, koji trenutno nismo u politici, razmislimo o mogućnosti da ponudimo takav program.
Pred cijelim svijetom, a posebno pred Europom, ove se godine nalaze teški izazovi mogućega novog velikog vala izbjeglica s afričkog kontinenta koji će pokušati, kako se najavljuje, prodrijeti u zemlje Zapadne Europe preko prostora Južne Hrvatske. Cijelom svijetu prijeti mogući sukob, pa i nuklearni rat, koji se sve više spominje kao realna mogućnost, između SAD-a i Kine, koja ugrožava ne samo gospodarski, nego i politički primat SAD-a u svijetu. Tu je zatim pitanje rata koji se već vodi između radikalnog Islama i zapadne kršćanske civilizacije, koju ti radikalni islamisti žele uništiti i u cijelosti podvrgnuti šarijatskim zakonima Islama. Oni su jednom nogom već stupili na tlo Europe i Australije, a cilj su im također SAD i Kanada. Ne poveća li se brojnost obitelji kršćana diljem svijeta, Islam će putem demografije sigurno zavladati tim dijelovima svijeta. U tom pogledu zasad su sigurne samo NR Kina i Indija.
Svijetu prijeti i promjena globalnoga poretka kad su u pitanju multinacionalne i multibilateralne svjetske organizacije. Pokaže li se da je UN postao platforma za razne globalističke pokrete i da je protiv interesa nacionalnih država, Trump će ga uništiti kao što je već uništio CCTP, koji je pokušao u prvom redu Europi nametnuti globalist Barack Obama. Mogao bih navesti još bezbroj razloga zašto idemo ususret naglašeno neizvjesnoj budućnosti i mogućem svjetskom sukobu. No, mislim da je to sada već jasno većini ljudi i naroda u svijetu, osim nekim našim važnim političarima.
Kao bivši dugogodišnji hrvatski državotvorni diplomat od 1991. godine, u zaključku ovog pesimističkog, ali i realističkog, oslikavanja stanja u svijetu i našem okruženju, imam samo jednu poruku, koja nam može naročito mnogo pomoći pri zaštiti hrvatskih nacionalnih interesa u svakoj mogućoj varijanti. Svjedok sam činjenice da je gotovo od samoga početka u Ministarstvu vanjskih poslova djelovala mala, ali silno utjecajna ćelija udbaša i zagovaratelja jugoslavenske i komunističke misli i ideologije. Imam za to brojne primjere, a najbolji je onaj kad je tadašnji zamjenik ministra vanjskih poslova Božidar Gagro 15. siječnja 1992. godine dva puta odbio primiti austrijskoga generalnoga konzula Andreasa Berlakovića, gradišćanskoga Hrvata, koji je, prema naputku ministra vanjskih poslova Mocka, želio doći u Ministarstvo vanjskih poslova u Visokoj u Zagrebu i predati notu o austrijskom priznanju Hrvatske i ugovor o uspostavi diplomatskih odnosa istoga dana. U drugim državama u ratno vrijeme takav bi dužnosnik odmah bio stavljen u zatvor zbog državne veleizdaje. Nažalost, Gagro je kasnije bio nagrađen postavljanjem za veleposlanika Hrvatske u Parizu.
Ako želimo izbjeći moguće nove veleizdaje u Ministarstvu vanjskih i europskih poslova, nužno je osnovati jednu komisiju sastavljenu od državotvornih, ali i objektivnih stručnjaka iz područja diplomacije i sigurnosti, koji će detaljno «pročešljati» sve današnje djelatnike u MVEP-u i, pronađu li osobe kojima se ne može vjerovati u trenutcima velike opasnosti za Hrvatsku i hrvatski narod, žurno ih umiroviti ili maknuti iz MVEP-a na neke manje važne dužnosti i poslove u javnoj upravi. Potrebno je dodati kako u MVEP-u ima i veliki broj stručnih, iskusnih i domoljubnih diplomata, koje se od 2000. godine nadalje uvijek gura u pozadinu, bez obzira na to je li na vlasti SDP ili HDZ. Ministar dr. Miro Kovač u privatnim je razgovorima najavljivao veliku čistku u tom ministarstvu, no nije ništa učinio. Zašto?
Gospodine premijeru Plenkoviću i gospođo predsjednice Grabar-Kitarović, nemate mnogo vremena da osigurate dolazak sposobnog, stručnog, ali i državotvornog kadra u Ministarstvo vanjskih poslova. Predsjednica je već bila na udaru ne samo jugo- ljubitelja u MVEP-u, nego i nekih, nasreću kratkotrajnih, ministara vanjskih poslova. Predsjednicu će, kao i sve nas ostale, obilježiti javni rad i ljubav prema Hrvatskoj, kao i stavljanje hrvatskih nacionalnih interesa ispred svih drugih međunarodnih interesa, bez obzira na to radi li se o državama ili nekakvim tajnim organizacijama.
mr.sc. Antun Babić
umirovljeni generalni konzul
U Zagrebu 20. siječnja 2017.,
na dan inauguracije američkoga predsjednika Donalda Trumpa
