U povodu 26. obljetnice međunarodnoga priznanja Republike Hrvatske
- Detalji
- Objavljeno: Ponedjeljak, 15 Siječanj 2018 11:53
Jugoslavenski komunisti u Ministarstvu vanjskih poslova pokušali su sabotirati međunarodno priznanje Hrvatske 15. siječnja 1992. godine
Da je uspio pokušaj sabotaže malobrojnih jugoslavenskih komunista u Ministarstvu vanjskih poslova Republike Hrvatske na Dan međunarodnoga priznanja Hrvatske 15. siječnja 1992. godine, danas bi u bilateralnim odnosima između Republike Hrvatske i Austrije ostala jedna velika crna mrlja.
Kao što je poznato, uz Svetu Stolicu i Njemačku, Austrija je u međunarodnoj zajednici bila najveći zagovaratelj priznanja Hrvatske. Na dan kada su države članice Europske zajednice priznale Hrvatsku i otvorile put za kasnije međunarodno priznanje Republike Hrvatske preko 180 država svijeta, tadašnji ministar vanjskih poslova Republike Hrvatske profesor Zvonimir Šeparović bio je u Rimu na sastanku s ministrom vanjskih poslova Italije Gianniem De Michelisom, koji je inače bio vrlo negativno raspoložen prema Hrvatskoj. U to vrijeme obnašao sam dužnost (prvoga) glasnogovornika Ministarstva vanjskih poslova.
Oko 11 sati toga dana nazvala me tajnica ministra Šeparovića gospođa Renata Supina, koja više ne živi u Hrvatskoj pa mogu slobodno spomenuti njezino ime, i rekla da austrijski generalni konzul u Zagrebu Andreas Berlaković, koji je bio gradišćanski Hrvat, želi sa mnom razgovarati. Kako to nalaže diplomatska praksa u bilateralnim odnosima između država, sve službene note stranih ministarstava vanjskih poslova i stranih diplomatskih predstavništava u Hrvatskoj te pisma predsjednika raznih država o priznanju Republike Hrvatske stizala su u Kabinet ministra vanjskih poslova u Visokoj ulici. Budući je ministar Šeparović bio na putu, gospođa Supina sva je priznanja donosila meni, a ja sam odmah i istodobno kopije tih priznanja, zajedno s priopćenjem za medije, slao predsjedniku Tuđmanu i Tomislavu Marčinku, koji je u to vrijeme obnašao dužnost šefa Informativnog programa HTV-a. Austrijski generalni konzul Berlaković traži razgovor sa zamjenikom ministra Božidarom Gagrom Austrijski generalni konzul Berlaković zamolio me da mu, u odsutnosti ministra Šeparovića, dogovorim žuran sastanak sa zamjenikom ministra dr. Božidarom Gagrom. Objasnio mi je da se radi o donošenju diplomatske note u kojoj Austrija obavještava Ministarstvo vanjskih poslova Hrvatske o austrijskom priznanju Republike Hrvatske. Bio je to vrlo kratak razgovor, nakon kojeg sam odmah otrčao na kat iznad svog ureda, gdje je bio ured zamjenika ministra Gagra. Ministarstvo je tada bilo u Visokoj ulici, a Gagro je sjedio u sobi (zanimljiva simbolika) u kojoj je u vrijeme Jugoslavije bio ured Ante Markovića, bivšeg predsjednika Predsjedništva SR Hrvatske i posljednjeg predsjednika Saveznog izvršnog vijeća SFR Jugoslavije. Gagro odbija primiti Berlakovića Odmah s vrata zamjeniku Gagri prenio sam razgovor s Berlakovićem i njegov zahtjev da ga Gagro žurno primi.
Tada sam doživio šok koji će me pratiti do kraja života. Iz Australije sam se u Hrvatsku vratio 1990. godine i u cijelosti stavio na raspolaganje predsjedniku Tuđmanu i hrvatskom narodu u borbi za stvaranje, obranu i međunarodno priznanje Hrvatske. Hrvatska je još bila u ratu. Vukovar je bio okupiran i sravnjen s lica zemlje samo dva mjeseca ranije, a hrvatski su branitelji i dalje ginuli na raznim bojištima. Zbog svoje tadašnje potpune naivnosti i dubokog uvjerenja da svi u Hrvatskoj žele slobodnu i samostalnu hrvatsku državu, bio sam sto posto siguran da će dr. Gagro reći da odmah pozovem generalnog konzula Berlakovića da dođe u Ministarstvo vanjskih poslova. Nažalost, na moju nevjericu, dr. Gagro hladno je odgovorio: «Neću ga primiti, zar gospodin Berlaković ne zna koliko dugo vremena generalni konzuli trebaju čekati na sastanak s ministrom ili zamjenikom ministra vanjskih poslova»? Berlaković tražio pomoć predsjednika Tuđmana Okrenuo sam se i izišao iz zamjenikove sobe. Bio sam ošamućen. No, kako je to situacija zahtijevala, brzo sam se pribrao i počeo smišljati što ću reći austrijskom generalnom konzulu zašto ga Gagro ne može primiti, a da to bude prihvatljivo. Nazvao sam ga i rekao mu kako je Gagro jako zauzet, ali da je možda najbolje da tu stvar riješimo kad za tjedan dana ministar vanjskih poslova Austrije dr. Alois Mock dođe u službeni posjet Hrvatskoj jer je taj posjet već bio dogovoren. Berlaković me brzo prekinuo i već vidno uzrujan rekao – «Gospodine Babić, molim Vas recite zamjeniku Gagri da ja ovaj sastanak tražim na izričit i osobni zahtjev svog šefa dr. Mocka.
Osim note o priznanju Hrvatske, ja sam dobio zadaću da još danas potpišem i sporazum o uspostavi diplomatskih odnosa između Austrije i Hrvatske. Ja donosim sve napisano i vi ne trebate ništa raditi. Mi smo to prije pola sata već učinili sa Slovenijom. To što radimo isključivo je u interesu Hrvatske. Ako me dr. Gagro ne primi, ja ću biti prisiljen zvati predsjednika Tuđmana i tražiti njegovu pomoć». Na tu više nego jasnu i prijateljsku poruku austrijskog generalnog konzula odgovorio sam da ću odmah još jedanput tražiti od Gagre da ga smjesta primi. Veleizdajničko ponašanje Gagre i drugih jugoslavenskih diplomata u MVP-u Ponovno sam otišao do zamjenika Gagre i riječ po riječ prenio mu poruku generalnoga konzula Berlakovića. Posebno sam naglasio kako je Berlaković rekao da će morati tražiti pomoć predsjednika Tuđmana ako ga zamjenik Gagro ne primi. Na moje još veće čuđenje, koje je bilo pomiješano s velikom mjerom bijesa, ovoga je puta Gagro bio još rezolutniji. Rekao je samo ovo: «Neka ide kod Tuđmana, neću ga primiti». Naravno, ja sam nakon toga postao vrlo uzbuđen, a kad sam u takvom stanju znam svašta reći, pa sam Božidara Gagru povišenim glasom dobro izgrdio. No, Gagro nije, zbog moje tada vrlo jake pozicije u Ministarstvu vanjskih poslova i potpore predsjednika Tuđmana, koju sam uživao, uopće reagirao na moj izljev bijesa prema njemu. Već u nekoliko ranijih navrata toga dana Gagro je svojim ponašanjem i izjavama jasno pokazivao kako je još uvjeren da će Jugoslavija preživjeti te da se Hrvatska neće uspjeti održati kao samostalna država. Njegovo odbijanje da primi austrijskoga generalnoga konzula na taj povijesni i sudbonosan dan za Hrvatsku bilo je ravno veleizdaji.
U nekim drugim zemljama u ratnim uvjetima takav čin veleizdaje bio bi sankcioniran na puno drastičniji način. Nasreću, Gagro je predstavljao samo manji broj bivših jugoslavenskih komunista i diplomata u Ministarstvu vanjskih poslova koji ipak nisu imali dovoljno snage odigrati fatalnu ulogu u sabotiranju međunarodnog priznanja Hrvatske. Ovdje također imam potrebu reći da je među bivšim jugoslavenskim diplomatima koji su se stavili na raspolaganje Hrvatskoj bilo sjajnih ljudi, koji su umnogome pomogli Hrvatskoj, ali i nama koji nismo otprije imali diplomatsko iskustvo pa smo tada morali brzopotezno savladati diplomatski zanat. Nažalost, bio je određen broj i onih drugih, koji su prije prelaska u hrvatsku diplomaciju, ali i kasnije, radili za jugoslavenske obavještajne službe SID i KOS.
Najteže sam proživljavao situacije kada su se bivši hrvatsko-jugoslavenski i srpsko-jugoslavenski diplomati bacali jedni drugima u zagrljaj na međunarodnim konferencijama (na primjer na sastancima KESS-a) dok je u Hrvatskoj još trajala velikosrpska agresija na našu domovinu. Jednako je teško bilo slušati hrvatske veleposlanike koji su i petnaest godina nakon uspostave hrvatske države diljem svijeta plakali za Jugoslavijom, hvalili komunističkog diktatora i zločinca Tita, a predsjednika Tuđmana nazivali autokratom i diktatorom. Zar je onda čudno što nakon dvedeset I pet godina imamo neučinkovitu i protuhrvatsku diplomaciju. Za vrijeme bivše ministrice vanjskih poslova Vesne Pusić, kao i danas, hrvatska diplomacija nije radila ništa ili je radila protiv interesa Republike Hrvatske. Najbolji primjer su proglašavanje šestorice Hrvata iz BiH krivim na Haaškom sudu i gubitak spora sa Slovenijom oko Savudrijske vale. Hrvatsku vanjsku politiku danas vodi Bruxelles, a ne Zagreb.
Veleizdajnik Gagro vraća se u Ministarstvo vanjskih poslova Budući da se u to vrijeme radilo do 16 sati, Gagro je točno tada sjeo u svoj sivi mercedes i otišao kući, iako je to bio jedan od najznačajnijih dana u novijoj povijesti Hrvatske i hrvatskog naroda. No, nažalost, nije samo Gagro bio taj koji je tog dana nakon završetka radnog vremena otišao kući s posla u Ministarstvu vanjskih poslova. Poslije 17 sati više nikoga nije bilo u Ministarstvu osim mene i jedne djelatnice koja je bila zadužena za održavanje prostorija. Ta osoba i danas radi u Ministarstvu vanjskih poslova, pa ću se ovom prigodom suzdržati od navođenja njezina imena. No, sve ću pojedinosti iznijeti u svojoj knjizi. Ja sam ostao u Ministarstvu do pola noći, primao sam službene note o priznanju i, kako sam već naveo, slao ih predsjedniku Tuđmanu i Tomislavu Marčinku na HTV-u.
Oko pola noći dobio sam poziv iz Ureda Predsjednika da se predsjedniku Tuđmanu i najužem krugu njegovih suradnika pridružim na večeri i slavlju. Otvorena sabotaža zamjenika Gagre nije mi izlazila iz glave cijeli dan. Stalno sam razmišljao je li austrijski generalni konzul uspio doći do predsjednika Tuđmana. I kad sam se najmanje nadao da ću dobiti neku informaciju, oko 17 sati nazvao me predstojnik Ureda Predsjednika Hrvoje Šarinić i rekao mi: «Gospodine Babić, pripremite sve što je potrebno. Gagro će se vratiti u Ministarstvo i primiti gospodina Berlakovića». Nekih sat vremena kasnije, u Ministarstvo su došli zamjenik Gagro i austrijski generalni konzul Berlaković, pa je Gagrin više nego očigledan, ali i nevjerojatno drzak, pokušaj sabotaže propao. Nažalost, Gagri se nije ništa dogodilo. Dapače, kasnije je nagrađen još jednim mandatom veleposlanika u Parizu, zatim pri Vijeću Europe u Strasbourgu i Maroku. Ovoga puta dobio je mjesto veleposlanika samostalne hrvatske države, čije je priznanje sabotirao. Tu želim istaknuti kako je Gagro nekoliko godina ranije bio i veleposlanik SFRJ Francuskoj.
Ujutro sljedećeg dana, 16. siječnja, dobio sam telefonski poziv od Andrew Theophanousa, predsjednika Australsko-hrvatskog kluba prijateljstva u Australskom parlamentu, koji me tom prigodom izvijestio da je i Australija priznala Hrvatsku. Koncem rujna 1991. u Canberri, glavnom gradu, Australije predao sam pismo tadašnjem predsjedniku Vlade Australije koje mu je uputio predsjednik Vlade RH Franjo Gregurić te pismo Australskom parlamentu koje je uputio tadašnji predsjednik Hrvatskog sabora dr. Žarko Domljan. Pismo dr. Domljana se nalazi na kraju komentara. U tim su pismima hrvatski čelnici tražili od Australije da prizna Hrvatsku kao samostalnu državu. Dvadeset godina kasnije, dok sam bio na dužnosti generalnog konzula Republike Hrvatske na jednom službenom ručku u Melbourneu profesor Gareth Evans, ministar vanjskih poslova Australije u vrijeme kad je Hrvatska tražila priznanje od Australije, rekao mi je kako je uži Kabinet Vlade Australije donio odluku o priznaju Hrvatske nekoliko dana prije 15. siječnja 1992. godine, ali da su, na savjet Njemačke, odlučili čekati dok tadašnja Eurospka zajednica ne prizna Hrvatsku kolektivno.
Ključnu ulogu u priznanju Hrvatske od strane Australije imala je mnogobrojna i posebno aktivna hrvatska zajednica u Australiji. Mi koji smo u to povijesno i ratno vrijeme obavljali razne dužnosti u državnoj upravi, dužni smo prenijeti novim i budućim hrvatskim naraštajima u kakvim se teškim i neizvjesnim uvjetima stvarala samostalna i demokratska hrvatska država. Da nije bilo politike pomirenja koju je u to vrijeme zagovarao predsjednik Tuđman, vjerojatno ne bi bilo ni današnje Hrvatske. No, istovremeno, znatan broj unutarnjih protivnika samostalne hrvatske države, bivših članova Komunističke partije i zagovaratelja opstanka Jugoslavije, kojima je dr. Tuđman dao velike pozicije u Vladi i državnoj upravi te priliku da se iskupe, zamalo su sve nas i hrvatsku državu stajali glave. I danas nam je, u to nema sumnje, potrebno iskreno i istinsko pomirenje i zajedništvo, ali ne bez lustracije.
Obrnuta lustracija
Najveća pogriješka predsjednika Tuđmana bilo je njegovo uvjerenje da će svi hrvatski komunisti koji su se učlanili u HDZ biti lojalni ideji samostalne hrvatske države kao što je to on bio. Neprovođenje pravovremene lustracije u Hrvatskoj dovelo je do današnje apsurdne i tragične situacije u kojoj su lustrirani gotovo svi istinski hrvatski domoljubi i branitelji iz početka 90-tih godina kad se stvarala i branila hrvatska država. Umjesto istinskih hrvatskih domoljuba, Hrvatskom danas vladaju djeca komunista, Jugoslavena, udbaša, koji su prihvatili globalističku ideologiju uništavanja suverenih država, a deseci tisuća djece hrvatskih domoljuba, koji su lustrirani i danas nemaju nikakvog utjecaja u političkom i gospodarskom životu, godišnje napuštaju Hrvatsku i odlaze u novu emigraciju. Hrvatska je u svakom pogledu, a posebno kad je riječ o demografiji, u velikoj opasnosti da nestane. Zamislite samo što bi bilo s Hrvatskom da je početkom devedesetih godina prošlog stoljeća sadašnja ekipa hrvatskih političara, na čelu s Plenkovićem, imala vlast koju ima danas. Bi li Hrvatska danas bila samostalne države? Duboko sam uvjeren da Hrvatske kao suverene države danas ne bi bilo ni u spomenu.
Dragi Bog bio je uz hrvatski narod Nakraju smatram potrebnim istaknuti kako mi je, usprkos velikoj ljutnji na Gagru, 15. siječnja 1992. godine ipak bio najdraži dan u mojem životu. Osim što je ostvaren vjekovni san o slobodnoj, demokratskoj i međunarodno priznatoj hrvatskoj državi, Bog mi je dao da to doživim i u tom povijesnom procesu osobno sudjelujem. Taj osjećaj posebno je osnažio dolazak generalnoga konzula Mađarske Gabora Bagija u Ministarstvo vanjskih poslova negdje oko 19 sati, što je kasnije objavio i HTV. Gabora Bagija osobno sam primio i on mi je uručio pismo mađarskoga predsjednika o međunarodnom priznanju Republike Hrvatske. Kada danas razmišljam o svim nevjerojatnim poteškoćama koje su se nalazile na putu stvaranja samostalne hrvatske države, od unutarnjih neprijatelja i protivljenja cijele međunarodne zajednice, tada shvaćam da postoji samo jedno objašnjenje za naš opstanak i preživljavanje do današnjeg dana – dragi je Bog bio uz nas. mr. sc. Antun Babić prvi glasnogovornik Ministarstva vanjskih poslova Republike Hrvatske 1991. godine
Pismo predsjednika Hrvatskog sabora dr. Žarka Domljana australskim parlamentarcima
21. rujna 1991.
Cijenjeni gospodine,
Dopustite mi da Vam se obratim u ovim teškim i sudbonosnim vremenima u kojima se Hrvatska nalazi te da Vas osobno izvijestim o najnovijim događajima u svojoj zemlji. Prljav osvajački rat vodi se u Hrvatskoj već mjesecima s namjerom da se slomi njezina teško stečena demokracija i ponovno uspostavi komunistička diktatura. Rat protiv Hrvatske vode Srbija i Jugoslavenska vojska uz pomoć srpskih terorističkih skupina iz Hrvatske. Njihove su metode brutalne, nemilosrdne i neshvatljive civiliziranom svijetu. Slike masovnih ubojstava, ubijanje ranjenih civila, djece, žena, bolničkog osoblja, stranih i domaćih novinara zaprepašćuju čitav slobodan svijet. Zadnji se osvajački rat u Europi vodi u Hrvatskoj. Stotine tisuća ljudi otjerane su iz vlastitih domova, a gradovi su i sela spaljeni. Dovedeni do ruba očaja, ljudi ne mogu vjerovati da je moguće da se na takav način krše ljudska prava, a da to ne nailazi na djelotvornu reakciju demokratske Europe.
Slobodan svijet ne bi smio gajiti iluzije o tomu da je komunizam nestao samim time što je propao. Komunizam u Jugoslaviji duboko je ukorijenjen u republikama Srbiji i Crnoj Gori, koje su od njega uživale najviše koristi, te napose u Jugoslavenskoj vojsci, koja je godinama stvarana i obučavana ne u cilju obrane zemlje od vanjskih napada, nego sa svrhom očuvanja komunističke ideologije. To je razlog tomu da se propagandni mehanizmi upravljani iz Beograda služe političkom klevetom, a Jugoslavenska vojska vojnim terorom u svojim nastojanjima da slome Hrvatsku i ponovno uspostave centralistički savez i svoju prevlast.
Na referendumu održanom 19. svibnja 1991. godine čak je 94 posto državljana Republike Hrvatske glasovalo za samostalnost Hrvatske. Na temelju volje naroda donesena je i Deklaracija o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske.
Znamo da je pri Zastupničkom domu australskoga Parlamenta osnovana parlamentarna skupina za Hrvatsku i Sloveniju. Ta parlamentarna skupina neprijeporno iskazuje zanimanje australske javnosti za tragične događaje koji se zbivaju u Hrvatskoj; naime, među stanovništvom Australije nalazi se i više od 300 tisuća državljana hrvatskoga podrijetla, koji su opravdano zabrinuti zbog toga što njihovi sunarodnjaci gube živote.
Obraćamo Vam se kao članu australskoga Parlamenta kako bismo Vas ljubazno zamolili da na temelju svog autoriteta pružite potporu nastojanjima ove parlamentarne skupine da australski Parlament i Vlada čim prije priznaju samostalnost hrvatske države. To je jedini način da se zaustavi agresija na Hrvatsku! Na ovaj način Australija bi bila među prvim državama u svijetu koje bi na konkretan način pridonijele tomu da teško stečene sloboda i demokracija u Hrvatskoj ne budu pobijeđene.
Vjerujući da ćete pružiti potporu opravdanim zahtjevima hrvatskoga naroda,
ostajem s poštovanjem,
predsjednik Sabora Republike Hrvatske
dr. Žarko Domljan
Antun Babić
