Što je u pozadini štakoraških prosvjeda?
- Detalji
- Kategorija: Diana Majhen
- Objavljeno: Utorak, 17 Ožujak 2015 18:05
Kada čovjek dovoljno dugo laže svima oko sebe, s vremenom prestaje razlikovati istinu od laži i dogadja se to da počne lagati i samom sebi. Još ako je okružen gmizavcima koji bi rodjenu djecu prodali za uspjeh i koji ga neprestano uvjeravaju u ono što želi čuti, nije nikakvo čudo da takva osoba izgubi dodir sa realnošću i počne živjeti u svijetu u kojem je sve upravo tako kako bi on htio da jest. Upravo se to dogodilo Zoranu Milanoviću.
Onaj naš braniteljski šator u Savskoj koji je nama Hrvatima tako drag, a kojeg zdušno mrze svi jugovići, četnici, komunjare i ostala gamad, Milanoviću je od samog početka crvena krpa. Za njega je to hrpa ljudi koji su srušili njegovu Jugoslaviju, uništili 'bratstvo i jedinstvo' i stvorili neku 'slučajnu' zemlju koju ni on ni nitko njegov nije htio. Oni su trajni podsjetnik na rat kojeg je izgubio, iako je bio prevelika kukavica da bi u njemu sudjelovao. A takav životni prožet kukavičlukom put uvijek ostavi trag na psihi, pa je tako Milanović ipak odlučio da nije kukavica nego pravi fajter i igrač i krenuo u rat sa zakašnjenjem od 25 godina: protiv hrvatskih ratnih vojnih invalida.
I složio si je Milanović finu strategiju. Prvo je naručio lažne ankete o tome kako branitelje ne podupire hrvatski narod, usput računajući na poznatu razjedinjenost branitelja. Za osiguranje topovskog mesa koje nije šteta žrtvovati nije se trebao puno pomučiti, puna je Hrvatska bolesnih jugomanijaka punih mržnje prema Hrvatima i spremnih na cirkusiranje po ulicama i provociranje. Navedeno topovsko meso mislio je Milanović žrtvovati u cilju izazivanja nereda, nakon čega bi upravo on intervenirao, pohapsio jedne i druge i 'uveo red'.
Onda je angažirao i medije, uključivo i Radmanoviziju, kako bi osigurao masovnost antibraniteljskih prosvjeda i stvorio privid da zaista postoje neke podjele u Hrvatskoj, te ujedno osigurao alibi policiji koja se trebala izmaknuti i pustiti bolesnike na doseg kamenja i boca od šatora. Jer, jedno je kad prema policijskoj blokadi ide deset budala, pa ako im koji prođe, kriva je policija, ali ako ide deset tisuća ljudi, onda tu policija ne može ništa.
I tako su krenule pripreme za prvi prosvjed 'antifašista'.
Prosvjed je u medijima najavljivan tjednima i nije prošao niti jedan dan, a da se o njemu nije pisalo ili govorilo na televiziji, kao da taj dan na Trg bana Jelačića dolaze istovremeno papa, Obama, Putin, Ronaldo i Justin Bieber. Svatko je odradjivao svoj dio posla za komunističku vladu, sve je bilo brižljivo dirigirano od strane medija i policije, i pod punom kontrolom, osim one inicijalne skupine maloumnika koje nije moguće kontrolirati u potpunosti, no koji su ipak njihovi istomišljenici.
Prema pouzdanim informacijama, tog dana se na Trgu očekivalo najmanje 2000 antibraniteljskih prosvjednika, a neki su predviđali i 5000-6000 gnjevnih građana koji jedva čekaju obračun s invalidima u šatoru. Na to je računao i Milanović. Izdane su naredbe da se antiprosvjednike organizirano doprati u blizinu šatora i da ih se tamo pusti s lanca. Istovremeno se očekivalo da će se u šatoru skupiti najviše dvjestotinjak branitelja, od toga stotinjak invalida u kolicima. Lak posao za Milanovića.
Prvi problemi su nastupili neposredno uoči početka štakoraškog prosvjeda. Umjesto tisuća ljudi, na središnjem zagrebačkom trgu ih se skupilo dvadesetak, već po redu svima poznatih budaletina. Kako se primicalo najavljeno vrijeme kada je prosvjed trebao započeti, u udbaškim krugovima prvo je zavladao muk, nakon toga panika, pa međusobno optuživanje. Milanoviću više ništa nije bilo jasno, kako to da nitko nije došao na trg nakon onolike propagande. Posebno su pobjesnili mediji, koji su tom trenu shvatili da im nitko ne vjeruje niti ih ozbiljno shvaća, i da nemaju nikakvog utjecaja na javnost. Tada su se odgovorni dosjetili da ipak pokušaju spasiti stvar i u roku pola sata su na trg poslali oko stotinu i dvadeset SDP-ovskih plaćenika da osiguraju kakvu-takvu masovnost.
Međutim, istovremeno se u šatoru skupilo nekoliko tisuća građana, a još su ih tisuće i tisuće samo čekale poziv da dođu u pomoć. Stvar je već u tom času za Milanovića propala. Tada mu je predloženo da se sve obustavi i da se štakoraški prosvjed održi samo na trgu. Međutim, bahati i prepotentni Milanović nije htio odustati, nego je naredio da se ide po planu izazivanja sukoba. Štakoraši su postrojeni u kolonu, policija ih je organizirano i zaštitnički dopratila do ugla Savske i Vukovarske kao kad tete vode djecu iz vrtića u kazalište lutaka, međutim, kad su štakoraši vidjeli na tisuće ljudi na drugoj strani, pobjegli su uz pomoć policije u Vukovarsku što dalje od šatora. Mediji su čisto onako usput odradili kontrolu štete za Milanovića i za sebe i uslijedila je višednevna tišina.
Stvar se polako trebala stišati, no uslijedio je novi problem. Maloumne vođe štakoraša, osokoljene ogromnom medijskom podrškom i pažnjom prije prvog prosvjeda i svojim brojnim slikama u novinama i izjavama na televiziji, a također i činjenicom da su u koloni stupali na čelu stotinu i pedeset prosvjednika, a ne kao do tada, kada im na brojne prosvjede koje su organizirali nikada nije došao nitko, odlučili su se još jednom ponoviti to isto, kako bi još jednom ugrabili toliko željenu medijsku pažnju i vidjeli se na televiziji. Totalno smlavljeni, poraženi i razočarani Milanović je rekao: 'Ne'. Odjednom, više nitko nije spominjao novi štakoraški prosvjed, za medije on uopće nije postojao i zapravo se do zadnjeg dana nije znalo hoće li se uopće održati. Glupi štakoraši nisu shvatili ništa od toga i očekivali su istu strategiju kao i prethodni put. Milanović ih je od početka namjeravao ostaviti na cjedilu i nije im htio ništa reći, da ne izgubi jedine saveznike koji su mu preostali.
Tek je zadnji dan donesena hazarderska odluka da se održi i drugi štakoraški prosvjed, i to isključivo zato da se maloumni organizatori 'ostave u sedlu' i da im se ne naruši brižno izgrađeni aktivistički rejting, ali i da ih se istovremeno ostavi na kratkom lancu, kako bi i slijedeći put mogli poslužiti svrsi. U subotu ujutro su svi mediji opet počeli alibi trubiti o 'velikom prosvjedu' zakazanom za 14.00 sati. Već po pravilu, u 14.00 na trgu se skupilo pet budala, te je opet nastupila medijska šutnja u iščekivanju Milanovićevog pojačanja. Međutim, ono nikada nije stiglo, iako je bilo obećano. Milanović je planski izdao i žrtvovao braću štakoraše, no opet se preračunao, te si je zabio i drugi autogol. Istovremeno se na drugom kraju grada okupilo osam tisuća branitelja i građana, i cijeli narod koji je vrlo jasno jugofašistima dao do znanja što misli o njima.
Štakoraški prosvjed, koji je i ovaj put policija mislila dopratiti to ugla Vukovarske i Savske i onda ih skrenuti u Vukovarsku, tek toliko da se održi napetost, panično je od strane policije srezan već na drugom križanju od trga, u otužnom pokušaju da se ne provocira branitelje, ali već je bilo prekasno. Branitelji su krenuli u aktivni otpor i polcija se našla u nebranom grožđu, te je mogla samo sa strane promatrati razvoj događaja. U takvim je situacijama dovoljna samo jedna mala iskra, naročito nakon toliko godina ponižavanja i nepravde. Srećom, netko je u policiji zadržao zdrav razum, pa je sve prošlo mirno.
I, na kraju, koji je krajnji rezultat ovog 'antiprosvjeda' kojeg je vodilo par manijaka, instruirano od Milanovića i njegove glupe komunističke vlade?
Hrvatski narod pokazao je da usprkos lažnim anketama stoji uz svoje branitelje. Mediji su pokazali da im nitko ništa ne vjeruje, niti ih uzima za ozbiljno. Branitelji su pokazali kako su u stanju prevazići svaku razjedinjenost kada je to doista potrebno i da su, kad zagusti, svi kao jedan, skupa s narodom. Policija je pokazala da odlučnom trenutku neće slušati ni Ostojića ni Milanovića. 'Antifašisti' su pokazali svoje pravo lice, ono koje mrzi sve koji su stvarali Hrvatsku državu i koje nam tu državu nikada oprostiti neće.
A Milanović?
Milanović nije ispao samo glup. Da je tome tako ne bi se isplatilo ništa napisati, jer to je odavno poznata stvar svima, pa čak i njemu.
Milanović je sam sebe zapišao, i to dva puta. Njegova vlastita strategija uličnog kaosa i provociranja vratila mu se u lice i udarila ga poput bumeranga. Jer, na kraju se nisu poruke slale ispred šatora, nego ispred njegovog stana. Koliki idiot bi čovjek morao biti pa da ne shvati takvu poruku?
I tako je Milanović u biti ispao žrtva samog sebe. Što u konačnici uopće nije loše.
Jer, nije lako biti žrtvom pomahnitalog komunističkog diktatora, pa bio to i on sam.
Diana Majhen
