Jedini spas za Hrvatsku je u lustraciji
- Detalji
- Kategorija: Diana Majhen
- Objavljeno: Četvrtak, 11 Lipanj 2015 16:02
Od kuda Josipu Manoliću, više od 20 godina kako nije formalno dio vlasti, tajni dokumenti kojima neizravno ucjenjuje šefa oporbe i potencijalnog premijera? Jedini odgovor koji se logično nameće je taj da ih je ukrao iz državnih institucija, te ih koristi u privatnu svrhu, što je samo po sebi kazneno djelo. Koje još ima dokumente, i koga sve ucjenjuje?
Bivši udbaš i osoba za koju se spominje da je masovni ubojica iz neposrednog poraća drugog svjetskog rata, Josip Manolić, po prvi puta u životu se opasno razmahao udbaškim dokumentima. Zašto je to napravio, možemo samo nagađati. Možda je konačno posenilio, pa je napravio krupnu grešku u koracima ovako otvoreno prijeteći kompromitirajućim dokumentima, čime je praktično potvrdio da su udbaški arhivi i dan danas ključna snaga za kreiranje hrvatske političke scene. Ili je možda postao svjestan toga da ima dosta godina a da ni udbaši nisu besmrtni, pa prije smrti pokušava napraviti što veći politički kaos. Ili možda pokušava dati do znanja budućoj vladi da on zna sve i da se njega ne smije dirati. Naravno, ima još mogućnosti, dapače, sam izbor žrtve u liku Tomislava Karamarka, koji također zna puno toga, govori da su ovoga puta otvorene gotovo sve karte i da se igra na sve ili ništa.
Bez obzira na Manolićeve motive, i još više bez obzira na prividni cilj Manolićevog mahanja utjelovljen u Karamarku kao šefu oporbe, a također i bez obzira na udbaško medijsko cirkusiranje o tome je li Karamarko bio udbaš ili ne, konačno imamo i direktne argumente u prilog potrebi provođenja lustracije i to u maksimalnom opsegu.
Sama činjenica da u Hrvatskoj danas postoje osobe, a Manolić je samo jedan od njih, koje posjeduju kompromitirajuće informacije, prave ili lažne, prikupljene u okviru jugoslavenskog totalitarnog poretka, o bilo kome, i da na temelju posjedovanja navedenih informacija direktno ucjenjuju pojedince iz svijeta politike, medija ili biznisa, za većinu pametnih ljudi nije ništa novo. Kompletna hrvatska politika od 1990. na ovamo funkcionira na navedenim principima ucjene i kontrole. Sada, međutim, zahvaljujući Manoliću, to znaju i glupani. Pri tome nije problem što takve informacije postoje. Problem je u tome što su takve informacije i dalje tajne, i dostupne isključivo nekadašnjoj komunističkoj eliti koja pomoću njih i dalje kontrolira Hrvatsku. I tu je zapravo sva bit i svrha provođenja procesa lustracije: rasvjetljavanje svega što je bilo, kako ništa od onoga što se događalo u prošosti ne može koristiti nikome u sadašnjosti i budućnosti.
O tome kakve su to informacije i koja im je snaga, nije potrebno posebno govoriti. Kada znamo da su antifašisti neposredno nakon rata likvidirali najmanje pola milijuna ljudi, kad znamo da su tokom 45 godina vladavine terorizirali i zatvarali na stotine tisuća ljudi, kada znamo da su u periodu daleko poslije rata organizirano likvidirali najmanje nekoliko stotina ljudi i to u stranim zemljama, onda je sasvim jasno kolika im je snaga. Sposoban čovjek bi bio u stanju samo s jednim dokumentom o nekoj udbaškoj likvidaciji na kojem su dva ili tri potpisa komunističkih nalogodavaca, kroz ucjene i prijetnje, osigurati sebi lijepu budućnost.
Dodamo li tome i činjenicu da je udbaški sustav, uostalom kao i svaki drugi kriminalni ili mafijaški sustav, takav da po definiciji ljude koje može kompromitirati, ili članove njihove obitelji, gura na istaknute pozicije odakle ih može kontrolirati i koristiti za svoje potrebe, onda nam je još jasnije kolika je snaga tajnih informacija. A što je još gore, postaje nam i jasnije koliko mora biti jaka i bogata mreža koja štiti navedene informacije i jedan takav sustav, i koliko ta mreža mora biti duboko infiltrirana u sve društvene pore, od pravosuđa, uprave, policije, tužiteljstva, medija itd. Naravno, uz postojanje takve mreže i takvog sustava, demokracija i pravna država su samo privid u kojem je svaki izabrani ili instalirani dužnosnik, sve do premijera, u prvom redu lutka na koncu onih koji znaju njegove tajne ili tajne njegove obitelji.
Da pokušamo plastično dočarati trenutnu situaciju u Hrvatskoj, zamislimo potencijalnu situaciju u kojoj policajac uhvati nekog sitnog dilera, i umjesto da ga privede pravdi, počne ga ucjenjivati informacijom o tome da je ovaj diler. Pri tome diler nastavlja rasparčavati drogu, a policajac mu navedeno omogućuje i još mu se trudi eliminirati dilersku konkurenciju jer zna da će i njemu rasti moć kako će rasti moć onome koga ima u šaci. Istovremeno i diler dostavlja informacije o konkurenciji policajcu. Pri tome i policajac i diler djeluju sinhronizirano i međusobno se štite i pomažu, te paralelno napreduju na društvenoj ljestvici. U jednom trenutku obojica imaju generiranu značajnu moć, policajac u represivnom sustavu, a diler u svijetu organiziranog kriminala, i međusobno su potpuno ovisni i niti jedan ne može samoinicijativno prekinuti suradnju. Istovremeno, niti policajac radi u interesu pravne države, niti diler radi u isključivom interesu mafije, a tako stvorena sinergija je vječna i teži sve većem preklapanju interesa, te ne postoji mogućnost da pukne sama od sebe, nego se može prekinuti, odnosno u potpunosti eliminirati samo izvana.
Ključ i bit lustracije je, stoga, rasvjetljanje prošlosti i objelodanjenje istine o svemu što se događalo, prekidanje svih međusobno zavisnih veza temeljenih na informacijama prikupljenima kroz sustavno kršenje ljudskih prava od strane države, odnosno eliminiranje sustava koji se temelji na prijetnjama i ucjenama koje proizlaze iz tajni koje pak proilaze iz bivšeg netransparentnog totalitarnog sustava.
Dakle, nije pitanje ima li Manolić bilo kakve dokumente o Karamarku, jesu li ti dokumenti pravi ili lažni, i hoće li Karamarko dokazati da takvih dokumenata nema ili su, ako ih ima, lažni. Pravo je pitanje kako objelodaniti sve te dokumente, bez obzira imaju li ih Manolić, Karamarko ili netko treći. A to se ne može riješiti u građanskoj parnici, to je stvar za državno lustracijsko povjerenstvo.
Stoga se možemo samo nadati da će Manolića poslužiti zdravlje i da će uskoro biti u prilici pod punom kaznenom odgovornošću i prijetnjom zatvora sve što zna, a što je doznao kao dio represivnog totalitarnog državnog aparata, reći javno pred državnim lustracijskim povjerenstvom, uključivo da će dati sve dokumente koje posjeduje, nebitno o kome, koji će se potom javno objaviti.
Pa da vidimo.
A što se pak samog Manolić/Mesić napada na Karamarka tiče, mislim da su mu u biti učinili uslugu. Imamo dio naroda koji kao da je opao s Marsa, koji pojma nema o tome što je sve Udba radila i što i dan danas radi, tko su bili udbaši, što se doista dogadjalo....njih ovo ionako ne zanima. Oni potiho plaču za ex jugoslavijom i sa čežnjom gledaju svoje partijske knjižice skrivene negdje na dnu ladica. Od njih ionako nikada nikakve koristi, samo štete.
No, onaj dio koji je oduvijek hrvatski disao, jako dobro zna tko je i što je Josip Manolić. Stoga, uzeti za istinito nešto što Manolić izgovori u biti je davanje legitimiteta samom Manoliću. Ne znam HRVATA koji bi to uradio.
Čovjek se samo treba zapitati koliko loš može biti netko koga napadaju udbaške kreature poput Mesića i Manolića.
Diana Majhen
