Kažu da mrtvi ne govore

Pin It

Kažu da mrtvi ne govore. Nikada nisam vjerovala u to. Kada čovjek prošeta bleiburškim poljem, ne treba puno truda ni puno mašte kako bi mogao razgovarati sa svojim mrtvima. Jednostavno, u zraku se osjeti sav onaj užas i nevjerica, strah i patnja, osjeti se smrt. Vojnici koji su se predali, starci, žene, djeca…naši mrtvi.

Pobijeni od strane zločinačke „antifašističke“ vojske jednog od najvećih zlikovaca na svijetu, Josipa Broza Tita. Bez pitanja, bez sudjenja, bez ikakvih prava. Naši mrtvi. Koji na bleiburškom polju govore s nama.

Bleiburg je simbol stradanja hrvatskog naroda, ali ne smijemo nikada zaboraviti da je Bleiburg tek početak tog njegovog stradanja. Ne smijemo zaboraviti sve one križne puteve širom prostora ex Jugoslavije kojima je „slavna antifašistička vojska“ sijala smrt i sve one jame koje je napunila hrvatskim žrtvama.

Brojke stradalih na Bleiburgu i križnim putevima variraju ovisno o izvorima, ali je sigurno da se radi o stotinama tisuća pobijenih Hrvata. Naše su mrtve na Bleiburgu ubili dva puta. Prvi put, kada su to činili žicama, maljevima i vapnom i drugi put, kad su zabranili da ih se spominje, negirajući njihovo postojanje i cijeli njihov život.

Tko zna do kada ćemo čekati da se iskopa i posljednja jama, kako bi dobili bar približnu brojku onih medju kojima još uvijek tražimo naše djedove, bake, očeve i majke. Kroz skoro pola stoljeća svoje vladavine, komunisti su nam jasno pokazali kako završavaju oni koji pričaju o Bleiburgu. U najboljem slučaju, bježe iz zemlje kako bi spasili goli život, u većini slučajeva, opet je tu bila „narodna vlast“ da presudi na licu mjesta, a komunistički su egzekutori bili tužitelj, sudac i porota u jednom.

Danas su ti isti komunisti preko noći odjednom postali „antifašisti“, ali se i dalju zalažu za svoje nakaradne ideje. I dalje osporavaju bleiburške žrtve, a rijetki koji ih priznaju, čine to isključivo zato da bi smanjili njihove brojke.

Kada je već propala komunistička zavjera šutnje po pitanju pobijenih Hrvata, kada se već dogodilo da su kosti naših predaka (nakon više od šezdeset godina!)takoreći same izašle na svjetlost dana tražeći pravdu, onda se bar mora negirati masovnost tog zlodjela.

Jer, postoji Jasenovac.

Jasenovac, koji je desetljećima simbol navodne hrvatske genocidnosti i svo to vrijeme služi kao opravdanje za sve što se Hrvatima radilo, bilo da su zatvarani, mučeni ili ubijani. A brojke stradalih u Jasenovcu daleko su, daleko ispod onih brojki stradalih od ruke Titovih „antifašista“. I samim tim, Jasenovac više ne može predstavljati nešto najgore što se u Hrvatskoj dogodilo za vrijeme i poslije 2. Sv.rata,. Kada su masovna ubijanja i okrutnost u pitanju, naši su komunisti, ili “antifašisti” kako oni sami sebe danas deminutivno nazivaju, bez premca na prvom mjestu.

I nije ih zadovoljio Bleiburg, a niti križni putevi. Nastavili su ubijati i u kasnijem komunizmu, jer kako je onaj opskurni, ali na kraju i prosvijetljeni Đilas jednom rekao, da “Hrvati trebaju umrijeti da bi Jugoslavija mogla živjeti”. Ubijali su nas radi koristi, radi nakaradne ideologije, radi toga da ne ostanu svjedoci. Ubijali su nas da bi zaboravili tko smo i što smo, ubijali su nas zato da bismo zaboravili što su nam sve radili.

Ipak, i unatoč svemu, mi nismo zaboravili. Nismo dopustili da nam izbrišu sjećanja, da nam do kraja prekroje povijest, da zataškaju svoje zločine. Spominjali smo Bleiburg potiho, doma, medju ljudima za koje smo vjerovali da nisu udbaški doušnici. Prenosili smo istinu o Bleiburgu s koljena na koljeno, usprkos njihovim lažljivim komunističkim školama u kojima za istinu nije bilo i nije smjelo biti mjesta.

I kao što se Fenix uzdigao iz pepela, tako se hrvatski narod uzdigao iznad svoje tragedije, ponovno se radjajući, sa mladim naraštajem koji svoju, pravu hrvatsku povijest na žalost i dalje većim dijelom uči doma, ali sa puno boljim šansama da ju jednoga dana uči i tamo gdje treba, u hrvatskim školama.

Nikada nećemo zaboraviti Bleiburg. Ni naše križne puteve.

Ali možda, jednoga dana, kada bude pravde, kada zločinci koji su na njima ubijali budu osudjeni, živi ili mrtvi, kada bude osudjen cijeli taj zločinački sustav koji je bleiburški masakr držao desetljećima pod velom tajne, možda ćemo onda moći o njemu govoriti bez mržnje i bez gorčine.

Možda ćemo - napokon - tek onda moći mirno prošetati bleiburškim poljem i govoriti sa našim mrtvima, sa saznanjem da ih nismo iznevjerili, da ih nismo prepustili zaboravu. Da su živjeli svo to vrijeme sa nama, tražeći skupa sa nama istinu i pravdu. I svoj konačni i vječni mir.

Možda će to biti dan kada će se hrvatski narod još jednom izdići iz pepela.

Ovaj put, ujedinjen.

Diana Majhen

(2009.g.)