Još malo i bit će vrijeme da se krene
- Detalji
- Kategorija: Diana Majhen
- Objavljeno: Srijeda, 25 Srpanj 2012 17:06
Jedan od najvećih problema naše zemlje svakako je taj što se na vlasti redovito smjenjuju HDZ i SDP, dok ostale stranke jednostavno ne mogu probiti medijsku cenzuru, obzirom da skoro sve medije u rukama drže baš navedeni. No, to nipošto nije naš najveći problem, iako se možda tako čini. Naš je najveći problem u tome što ama baš svaka vlada, što god radila, uredno odradi svoj mandat do kraja.
Time je poruka koja se šalje svim budućim Vladama slijedeća: Možete lagati, varati, krasti, pljačkati narod, pljuvati po braniteljima i Domovinskom ratu. Možete zatvarati hrvatske branitelje i slaviti četnike, možete falsificirati našu povijest. Možete se i dalje bogatiti i živjeti u luksuznim vilama dok narod prekapa po kantama za smeće, možete dizati cijene grijanja, struje, hrane…Možete što god hoćete.
Jer, narod šuti.
Pa, ako su svjesni toga kako ih nitko neće spriječiti u tome da 4 godine, na koliko su izabrani, sve to rade, zašto to ne bi i radili?
U cijelom svijetu padaju Vlade ako rade loše. Ali ne i u Hrvatskoj. I time si sami stvaramo plodno tlo za sva zla i nedaće koje su nas zadesile i zadesit će nas u budućnosti.
No, dolaskom Kukuriku koalicije na vlast i njenim potezima proteklih mjeseci, koji su sve 'jedan bolji od drugog', čini mi se kako konačno postoji nada da se bar jednom Vlada sruši i dodje do prijevremenih izbora, jer ovoliku količinu gluposti, nesposobnosti, bahatosti, nestručnosti, neznanja i pokvarenosti rijetko se gdje može pronaći na hrpi.
Da, ovoga puta je drukčije. Ovoga puta je kriza u cijelome svijetu, a Hrvatska je zadužena do maksimuma i već se tri godine praktički nalazi u bankrotu. Nema više lažno povoljnih kredita, i nema se više što za prodati. Došlo je vrijeme u kojemu je jedino moguć rad, došlo je vrijeme u kojemu mogu uspjeti samo pametni i sposobni. I upravo u ovoj krizi treba pronaći šansu za hrvatsku demokraciju i to zahvaljujući u prvom redu Milanoviću i njegovim Kukuriku suradnicima. I to ne zato što se radi o demokratima, jer se ovdje radi o najgorem ideološkom lopovskom udbaško-partizansko-komunističko-zločinačkom talogu koji nam na grbači leži već gotovo 70 godina. Šansa leži u tome da su se danas poklopile dvije silnice bitne za ostvarenje ključnih društvenih promjena: prva je kriza, a druga je opća nesposobnost vladajućih, pri čemu se iste savršeno dobro medjusobno nadopunjuju i pojačavaju, poput požara i vjetra. Nigdje ta nesposobnost ne može biti uočljivija nego u krizi, i nigdje kriza ne može biti uočljivija nego kad njome gospodare nesposobnjakovići. Bez puno odmaka se može zaključiti da je Milanovića i društvance ovdje poslala neka viša sila, neka providnost; nema drugog objašnjenja za to da Hrvatskom od 2011. godine vlada takav koloplet maloumnika, psihopata, jadnika, neradnika, egzibicionista, ishlapjenika i što je najgore, antihrvata, kapacitiranih jedino da budu najjeftiniji birokrati najgore vrste i bez imalo odgovornosti.
Jedno od načela suvremenog poduzetništva govori da održivost nekog poslovnog procesa leži u tome da isti sam sebe filtrira na način da najveće kretene izdvaja s važnih mjesta i premješta ih na mjesta gdje mogu prouzročiti najmanje štete – u menadžment. Ista je stvar i s politikom, ali uz jedan uvjet: da taj, u slučaju politike, politički proces bude osmišljen od strane kvalitetnih ljudi. Za Hrvatsku to očito ne važi; mi nemamo politički proces, ili barem nemamo kvalitetan politički proces. U Hrvatskoj kolo vodi upravo politički menadžment u kojem su delegirani najgori od najgorih.
Da nije tako, zar bi premijer bio jedan nestručni, nesnalažljivi i u svakom pogledu limitirani Zoran Milanović, osoba činjenično nesposobna za bilo kakav posao, a kamoli za neki upravljački? Zar bi prvi podpredsjednik bio jedan nasilni Radimir Čačić, klasična poslovna propalica s osobnošću koja je debelo na granici, a vjerojatno i daleko iza granice? Zar bi ministar financija bio jedan Slavko Linić, komunistički pretakač iz šupljeg u prazno koji obožava vidjeti sebe u novinama kako daje neko 'pametno' mišljenje, a za kojeg nije sigurno da više zna koji je dan u tjednu?
A što je tek s ostalima? Kakva je moguća sudbina znanosti, obrazovanja i sporta kojom gospodari nešto što se zove Željko Jovanović, osobnosti nalik na onu prvog podpredsjednika, za kojeg se veliki broj ljudi pita kako to da isti već nije negdje smješten? Kakva je sudbina zaštite okoliša kada joj je na čelu stanoviti Mihael Zmajlović, ekonomist koji ni dana nije radio u zaštiti okoliša? Kakva je sudbina rada i radništva kada njima upravlja stanoviti Mirando Mrsić koji s istima ima veze kao i njegov šef s vlastitim upravljačkim kapacitetima? Kakva je sudbina obrtništva i poduzetništva kada njima šefuje tip po imenu Gordan Maras koji ni dana u životu nije bio ni poduzetnik ni obrtnik? Kakva je mogućnost da državna uprava konačno profunkcionira kada je ministar uprave tip po imenu Arsen Bauk, koji nikada nije ničime upravljao? Može li itko očekivati da će regionalni razvoj osigurati, a ujedno i izvući novac iz EU fondova jedan Branko Grčić koji nikada nije izvukao ni jednu kunu iz nečega, niti je išta razvio, nego cijeli život akademski pametuje na državnoj sisi? Ili da ćemo poboljšati svoj vanjskopolitički status uz pomoć individue Vesne Pusić koja će prvo odraditi posao za Veliku Britaniju i (Veliku) Srbiju, a Hrvatska ako dodje na red, i to samo ako će to koristiti udbašima?
A može li, zaista, itko očekivati da će se u Hrvatskoj popraviti red i sigurnost uz pomoć Ranka Ostojića koji će angažirati na tisuće policajaca i blokirati pola države da bi par stotina militantnih pederskih aktivista moglo uzurpirati javnu površinu na kojoj ju gradjani ne žele, i to dok se u zemlji skoro svaki dan netko opljačka, napadne ili ubije? Ili da će doći do boljeg prometnog i infrastrukturnog razvoja uz pomoć nekakvog Siniše Hajdaša Dončića koji iz dana u dan brljavi o mostovima i trajektima kao da se radi o kikirikiju? Da ne zaboravimo ministra graditeljstva i prostornog uredjenja Ivana Vrdoljaka koji o graditeljstvu i prostornom uredjenju zna isto onoliko koliko i 'stručnjak za mostove i trajekte' zna o mostovima i trajektima. Tu je i naš sposobni ministar obrane Ante Kotromanović koji je diplomirao u poznim godinama i s kojim na čelu naša državna sigurnost djeluje kao i ona češka 1938. godine; danas bi vjerojatno izgubili rat i to bez da nas itko napadne.
Srećom, ima tu i 'sposobnih' ljudi, koji su se vjerojatno omakli našem premijeru. Ministar pravosudja nam je Orsat Miljenić koji je svojedobno bio predstojnik Ureda za suradnju s Medjunarodnim sudom pravde i Haaškim sudom, dakle direktni sudionik najkvalitetnije odradjenog političkog projekta u Hrvatskoj od 2000. godine na ovamo: izdaji i prodaji vlastitih vojskovodja. Tu je i Rajko Ostojić, ministar zdravlja koji će vjerojatno jednog dana dobiti Nobelovu nagradu za uspješno provedenu istospolnu oplodnju, obzirom kako izgleda da se samo time i bavi dok zdravstvo propada. Moguće je da će tu oplodnju izvršiti i na samome sebi, i to u onaj ponosni otvor. A naravno, tu je i naš najpoznatiji istjerivač lažnih branitelja Fred Matić, dragovoljac koji je to postao mobilizacijom, pripadnik 'nepoznate postrojbe', junačina koja je do čina brigadira dogurala što 'na skrbi', što kao 'šef ureda općih poslova' (tj. Šef svih sekretarica) i osoba koja se sama od sebe izliječila od PTSP-a na račun kojeg je godinama iz proračuna sisala lovu, da bi najednom prizdravila i od 80%-tnog invalida nesposobnog za rad postala vrijedan radnik čim se otvorilo ministarsko radno mjestašce.
Da, to su 'stručnjaci' koji vode ovu državu. Ništa nije slučajno. Stanje u koje je došla Hrvatska od kada su oni zasjeli na vlast, a pogotovo smjer u kojem ide, u njihovim su rukama, i njihovih su ruku djelo. Sve to su njihovi rezultati: i rast cijena, i povećanje poreza, i pad proizvodnje, i pad zaposlenosti, i pad trgovačkog prometa, i pad izvoza, i pad gradjevinskih radova, i opća propast apsolutno svega u ovoj državi. Svaki dan je s njima na čelu deset koraka bliže dnu provalije u koju smo već upali.
Zato tako dalje više ne može. Vrijeme je, konačno, za prve stvarne demokratske promjene u Hrvatskoj. Vrijeme je za uklanjanje nesposobnih s naše grbače svim demokratskim sredstvima, odmah, a ne za tri godine, jer za tri godine će ovdje, uz ovakvu vladu, ovdje vladati masovna glad i epidemija svakojakih bolesti.
A iskoristimo li naša demokratska prava i srušimo ovu Vladu, to neće biti jedan korak naprijed, nego tisuće njih. Zato, što će se time automatski poslati poruka svim budućim vladama, kako će ih zadesiti ista sudbina, ukoliko im dobrobit Hrvatske i Hrvata ne bude na prvom mjestu.
Još malo i bit će vrijeme da se krene.
Diana Majhen
