Splitsko utjerivanje analne demokracije
- Detalji
- Kategorija: Diana Majhen
- Objavljeno: Utorak, 12 Lipanj 2012 17:11
Kažu, bio je to fantastičan ugodjaj. Bio je dan, ali da je bila noć, bila bi to "ta divna splitska noć". Bila je to pobjeda tolerancije, demokracije i ljudskih prava. Bio je to Split Pride.
Nisam bila prisutna, ali i te kako mogu osjetiti koliko su samo bili ushićeni sudionici te revolucionarne povorke. Vjerujem da su pogotovo bili ushićeni time što ih je sredina u koju su došli prihvatila s tolikom ljubavlju i čežnjom. Razina ljubavi i podrške upućena paradašima od strane Splićana bila je tek nešto niža od one koju su stanovnici Pariza uputili paradi Wermachta 1940. godine, ili stanovnici Varšave istoj ekipi godinu dana kasnije. Toliko oduševljenih pripadnika domicilne zajednice vidjeno je jedino prilikom ulaska partizana u Zagreb 1945. godine.
Povorku istospolne ljubavi je srdačno pozdravilo ukupno šest Splićana, dva ako ne računamo specijalce u civilu, jedan ako ne računamo tipa koji se tamo zatekao slučajno i nije mogao proći, odnosno ni jedan ako ne računamo nekog Poljaka koji je tražio trajektnu luku. Pa što? Tko danas tvrdi da pariška i varšavska parada nisu uspjele?
Posebno je upečatljiv bio sam mimohod kroz prepune splitske ulice. Imao je pomalo biblijsku atmosferu. Otprilike je tako u stara vremena izgledalo vodjenje gubavaca kroz gradske ulice do doline gubavaca, osim što je u Splitu osiguranje ipak bilo puno opsežnije, a u Splitu su imali i žičanu ogradu kojom su ogradili 500 utjerivača tolerancije od 200.000 netolerantnih, a imali su i dovoljno širok sanitarni kordon koji se očitovao u praktično evakuiranom centru grada po uzoru na Fukušimu, valjda kako koja klica nazadne netolerancije ne bi zarazila pokoju progresivnu individuu ponosnu na vlastiti multifunkcionalni multikulturni anus.
Ništa nije bilo prepušteno slučaju, splitsko utjerivanje tolerancije branilo je više organa reda nego što je Rusa branilo Staljingrad. Prema neslužbenim informacijama, na dan parade bilo je angažirano oko 3.500 policajaca (a ne 900, kako nam pokušaju prodati), što u osiguranju same povorke, što u osiguranju prilaza ruti mimohoda, što u drugim dijelovima grada, što na prilazima gradu, što u okolnim mjestima i drugim mjestima u Hrvatskoj, gdje su imali zadaću nadzirati nekoliko milijuna netolerantnih neandertalskih homofoba, što fizički, a što online. U osiguranju parade naš vrli represivni sustav, osim žive sile naoružane automatskim oružjem, angažirao je i bojna oklopna vozila, i ona obrambena i ona navalna, ona s vodenim topovima, policijske pse, naoružane helikoptere, a u pričuvi je vjerojatno imao i jedinu hrvatsku podmornicu, jedini hrvatski MIG i jedinu hrvatsku krstaricu. Jake represivne snage djelovale su i proaktivno, unaprijed uhićujući sve što hoda ili se vozi u kolicima, a nije 100% tolerantno. Snage vrijedne divljenja, dovoljne za osvajanje pola Afganistana i bar trećine Irana. Pa tko pokraj takvog osiguranja ne bi bio razgaljen i odmah, prosvijetljen na licu mjesta, prihvatio nauk Sv.Matvejevića o nedvojenoj povezanosti umjetničkog talenta i istospolnog ispunjavanja debelog crijeva?
Vjerujem da drugovima organima nije bilo lako sve to organizirati i sprovesti, ipak se tu radilo o vojno-redarstvenoj operaciji visokog stupnja složenosti, najmanje onog stupnja kakav je bio i Desant na Drvar, ako ne i složenijoj. Srećom, uspješno su odradili postavljenu zadaću i stekli dragocjena iskustva za zaštitu budućih ljubavnih povorki, kao što je mogući Shit Pride koji će organizirati Udruga koprofila nezadovoljna diskriminacijom u hrvatskim restoranima, ili možda Dead Pride, koju će organizirati zajednica nekrofila nezadovoljna što im nije dopušteno ljubiti se na javnim mjestima s odabranicima svoga srca. I ne samo organi reda, iskustvo su stekli i sami sudionici povorke, poput Tomića, Dežulovića, Lucića, Pilsela, Pusićke, "Freda" Matića i inih medijskih govornika ljubavi, do sada nenaviklih na ovakvo osiguranje.
No, od svih koji se imaju ponositi ovako premoćnom pobjedom zaštite ljudskih prava nad mračnom homofobijom, definitivno najviše razloga za ponos ima drug Ranko, tj. ministar Ostojić, koji je nakon svega nekoliko mjeseci mandata uspio nadmašiti svoje legendarne kolege ministre unutrašnjih poslova, Heinricha Himmlera i Lavrentija Beriju, koji su takvu moć i kontrolu nad tolikim snagama stjecali godinama. Pred nekim tko je, uz samo 10 milijuna kuna troškova, bez i jednog incidenta, toliko uspješno proveo šarenu smiješno odjevenu povorku kroz krvoločne homofobne ralje, definitivno stoji svijetla budućnost.
Ostojić je pogriješio samo u jednoj stvari: što nije na vrijeme reagirao i preventivno uhitio onog fašističkog mrzitelja Ostojića koji je, po uzoru na svog kompića Himmlera, u stanju za povećanu stopu kriminala kolektivno optužiti Rome.
Štoviše, dopustio mu je da se smjesti u sam centar povorke.
Diana Majhen
