Moramo biti pametniji
- Detalji
- Kategorija: Diana Majhen
- Objavljeno: Subota, 28 Travanj 2012 17:15
Vrlo sam zadovoljna dosadašnjim radom 'naše' komunističke vlade. Nekako imam osjećaj da se sve počelo polako, ali sigurno, slagati na svoje mjesto. Ne da su ispunili moja očekivanja, nego počinjem vjerovati kako će ih i debelo nadmašiti. Sve ono što nam je trebalo, svako malo dobijamo od njih.
Počnimo samo od situacije prije izbora, kada su desne strane bile razjedinjene više nego ikada, a nisi mogao u narodu naći dva čovjeka koji isto, domoljubno misle. Nacionalne vrijednost svakim su danom bile sve manje bitne, a mi svi skupa, sve manje spremni ustati i braniti ih. Uglavnom je narod na sve odmahivao rukom i vodio računa samo o golom preživljavanju.
SDP je sve to promijenio.
Očekivano, nakon dobivenih izbora, nisu se mogli dugo suzdržavati ni pretvarati. Izdržali su koji tjedan, a onda su ispod maske 'reformiranih' komunista počeli sve više izlaziti na površinu 'antifašistički' i komunistički ideolozi i poklonici, brižno zamaskirani devedesetih u Hrvate, ali nikada ne zaboravljajući svoje korijene i ciljeve:
Uništiti svaku hrvatsku misao, svaki hrvatski nacionalni ponos, sva sjećanja na Domovinski rat i hrvatske branitelje, te približiti nas što više nekom novom modelu nikad prežaljene tamnice Hrvata, Jugoslaviji.
Nekako sam si i mislila kako oprez neće prevladati. Pa tolike su godine ili oni, ili njihovi preci, naučeni da mogu raditi što hoće, provodili svoj crveni teror bez ikakvih posljedica i odgovornosti za svoja djela, uspinjući se sve više što je više hrvatskih mrtvih tijela ostajalo za njima.
A imali su i dobar primjer, HDZ prije sebe. HDZ je radio što je htio, bacio nas na koljena i ekonomski i nacionalno i nitko nije našao za shodno ne dopustiti im da odrade svoj mandat do kraja.
I tu su crveni napravili gadnu grešku.
Pod lažnom krinkom domoljublja, HDZ-u su se uglavnom opraštale sve gadosti koje je radio, vrlo često upravo zbog straha kako će crveni biti još gori. Sa crvenima to nije slučaj. Njih Hrvati pamte kao neprijatelje koji su ih pol stoljeća ubijali i zatvarali, a petokrake u koje se i danas zaklinju podsjećaju Hrvate na one dane kada su nastojale zgaziti Hrvatsku i Hrvate, na sva zvjerstva, mučenja i uništavanja tog 'simbola mira i ljubavi' kojemu smo se suprostavljali u Domovinskom ratu.
Crveni sada pripremaju narod za ono što tek slijedi.
Njihova odluka za Bleiburg stvar je koju si nisu smjeli priuštiti, ali svejedno jesu i što se mene tiče, drago mi je što su se odlučili na to. Kako se ide sve dalje i dalje sa iskapanjem ostataka njihovih žrtava, kako na svijetlo dana izlazi sve više materijala o njihovim zločinima, oni pokušavaju ono što nije uspjelo nikome: Navesti nas da zaboravimo svoju prošlost i prihvatimo njihovu verziju iste, ne pitajući se pri tome kako je to moguće, kada nam taj zaborav nisu uspjeli utjerati mecima, vješanjem i zatvorskim kaznama 70 godina.
Oni si jednostavno ne mogu pomoći. Toliko nas mrze, nas i sve ono što je nama sveto, da ih je ta mržnja zaslijepila i nisu u stanju donositi kvalitetne odluke. Svakim svojim postupkom, svakom odlukom, vraćaju nas sve više u mračno doba komunizma, te će uskoro ono što je sada zabrana skupova i govora, a što je HČSP prvi osjetio na svojoj koži, postati vjerojatno 'pendrečenje naroda' kao što je bilo i nekada, ukoliko se usudi progovoriti protiv vladajuće partije.
A progovorit će se i te kako, samo je pitanje vremena.
Pa kada se stope socijalni nemiri, koji nas sigurno očekuju naročito ulaskom u EU kamo su nas prodali, sa činjenicom da ponovno proživljavamo ono što smo već prošli u ex Jugoslaviji, meni to liči na mogući gradjanski rat.
Naspram kojeg će se Domovinski rat činiti kao manji okršaj u dječjem vrtiću.
Jer, ovaj put, ako do toga dodje, bit ćemo pametniji.
Budale nikada ne nauče.
Komunistički okot svakom svojom generacijom misli kako će ovaj put baš njima poći za rukom ispuniti sve svoje fašistoidne snove i zamisli, i nikada ne zna kada treba stati, opijen mogućnošću njihove apsolutne vladavine, u kojoj neće biti mjesta za nikoga tko misli i osjeća kao Hrvat.
Samo je žalosno to što mi tu njihovu glupost svako malo plaćamo životima najboljih hrvatskih sinova i kćeri. Koji uvijek iznova ustaju obraniti svoju zemlju i ljude, dok se drugi sklanjaju u podrume i bježe u inozemstvo, pišući valjda usput govore o ljudskim pravima koje čuvaju dok se rat završi, a oni budu na sigurnom.
Iz Domovinskog rata smo izvukli gorku pouku kako nije dovoljno biti hrabar i pobijediti, nego kako se kuća treba raskužiti da bi se u njoj moglo mirno živjeti. Hrvati su platili svojim životima i slobodom kada su izgubili, jednako kao što su platili kada su pobijedili.
Moramo biti pametniji.
Diana Majhen
