Milanović kao Milošević, samo gluplji
- Detalji
- Kategorija: Diana Majhen
- Objavljeno: Subota, 10 Kolovoz 2013 17:11
Cirkusiranju kukuriku ministara povodom proslave Oluje ni četiri dana poslije ne nazire se epilog. Nakon što su svojim prisustvom po običaju zagadili proslavu vojne pobjede s kojom niti su imali, niti danas imaju ikakve veze, već nas puna četiri dana kroz priglupa priopćenja i PR gerilsko djelovanje po tzv. vodećim medijima maltretiraju s Milanovićem i zvižducima upućenim njemu.
Na stranu to što je evidentno da hajka na kritičare briljatne politike kukuriku vlade i samih kreatora te politike ima dublju notu koja se očituje u urušavanju slabašno kreirane slike da u ovoj zemlji postoji netko tko o vladinoj politici misli dobro, i da meta te kreacije nisu samo građani, nego upravo premijer koji je izgubljen u vremenu, prostoru, prijevodu i u svemu ostalome pa danas praktično funkcionira kao beskorisna maketa kojem poslušnici na uho šapuću da ga narod voli, prisutnost naglih obrata i različitih reakcija na situaciju s izviždanim premijerom pokazuje nam nekoliko političkih elemenata, već oprobanih, koji direktno potječu iz udžbenika udbe i kos-a.
Prije nekih 20 godina, taman prije početka srpske agresije na Hrvatsku, u Beogradu su održane tzv. 'martovske demonstracije' protiv Miloševića, prve takvog tipa od kada je isti zasjeo na vlast u Srbiji. Iako je danas karakter tih demokracija lažan pa se iste prikazuju kao demokratske, radilo se o klasičnim četničkim demonstracijama koje je organizirao vođa jedne od četničkih frakcija Vuk Drašković (danas potpisnik koalicije za REKOM), nezadovoljan što Milošević tada još nije bio krenuo u vojno stvaranje velike Srbije. Bilo je malo naguravanja, vodenih topova, jedan ili dva poginula, na kraju su izišli tenkovi na ulice, a Milošević je uhapsio Vuka Draškovica i njegovu ženu, na što su onda poludjeli zapadni mediji i političari, izbezumljeni što Milošević hapsi vođe demokratske oporbe. U Beograd je tada došla i supruga francuskog predsjednika Mitteranda moljakati Miloševića da pusti Draškovića iz zatvora, na što je ovaj odgovorio da je Srbija pravna i demokratska država i da on nema ovlasti nad uhićivanjem i puštanjem ljudi iz zatvora, kao ni nad pravosuđem.
Zvuči poznato, zar ne? Ne da zvuči poznato, nego se radi o identičnoj situaciji, odnosno o identičnoj vrsti režima koji je vladao Srbijom za vrijeme Miloševića, i Hrvatskoj za vrijeme Milanovića. Prvo se na narod šalje policija, protivnici i kritičari režima se hapse i zastrašuju, a veliki vođa od svega naivno pere ruke, glumi dobričinu, velikog demokrata i još većeg zaljubljenika u pravnu državu koji nikada ne bi hapsio svoje protivnike, ali jebiga, takav je zakon, on je tu nemoćan, na što mu pripuzni mediji plješću i kuju ga u zvijezde poštenja, političke inteligencije i demokracije, iako se tu ne radi o ničemu drugome nego o klasičnoj komunističkoj represiji koja će biti sve gora kako će se stanje u državi pogoršavati, također zahvaljujući istim vlastodršcima.
Milanović je protiv uhićenja onih koji mu zvižde, on je na vlasti, ali oni se i dalje uhićuju? Pa u čemu je stvar? U zakonima nije, uostalom ušli smo u EU, naši zakoni su usklađeni s pravnom stečevinom EU. Doduše, ima onih zakona koji nisu usklađeni, poput zakona o zaštiti udbaša, ali i to će se uskoro srediti i uskoro ćemo tu veselu ekipu ispratiti u Njemačku. Pa ako nije stvar u zakonima, onda je stvar u ljudima, dakle upravo u režimu. Nitko ne može biti odgovoran za hapšenje kritičara režima osim režima samog, a režim nisu nitko drugi nego upravo Milanović, Ostojić i kompanija, koji su i direktno i indirektno odgovorni za političke progone, ma koliko glumili demokrate. A ovim političkim uhićenjem oni su svoj cilj postigli: pokazali su tom nezahvalnom narodu kako se poštuje narodna vlast, i od sada će svaki mutikaša dobro promisliti kada će i hoće li uopće zazviždati ili nedajbože nazvati majmunom nekog demokratskog kukukuriku ministra, ili možda i samog Miloševića, ovaj, Milanovića samog. No, taj cilj ima vrlo kratkoročni domet, a dugoročnu štetu, jer režim koji od vlastitih građana koje je prethodno unesrećio vlastitom politikom stvara političke zatvorenike, makar i samo prekonoćne, osuđen je na propast. A to može biti samo dobro.
A Milanović bi, da ima i mrvicu pameti, skupa sa Ostojićem, i sam zaključio kakva ga sudbina čeka, upravo na primjeru sudbine svog političkog uzora, pokojnog Slobe Miloševića.
Diana Majhen
