Dalmacijo, iz duše te ljubim 1.dio
- Detalji
- Kategorija: Vera
- Objavljeno: Utorak, 04 Rujan 2018 17:00
„Nijemi smo, šutljivi, nemoćni. I ljudi, i zemlja, i kamen pamte. Rane su duboke. I ožiljci će dugo boljeti. A rane peći“.
„Lijepa naša, lijepo gori“ , obznanile su tada i Pupovčeve NOVOSTI.
A Pupovca tada nigdje. Nestao. Ispario. U nepoznatom pravcu…
Oduvijek, od kada znam za sebe, putevi su me vodili prema jugu. Možda je to tako zbog mojih dalmatinskih gena i mojih pra- pradjedova, a možda jer su i moji roditelji proveli dobar dio svoga životnog vijeka u Dalmaciji, točnije u Dubrovniku. Možda i zato jer su se i moje dvije starije sestre i moj najstariji brat tamo i rodili, a možda zato jer sam cijelo svoje djetinjstvo, svako ljeto provodila u Dubrovniku, kod moje kume Stane i moga kuma Jure.
Dalmacija, more moje,
jedna duša a nas dvoje.
Pa mi je, eto, ta ljubav, ta ljubav prema Dalmaciji, utisnuta i u gene i u vene.
Ali, kasnije, putevi su me često vodili i na neka druga mjesta. Daleko i od juga i od Dalmacije.
Tako sam, nekada davno, bila pozvana u jedan naš grad, a danas nečiji drugi, na jedan književni susret. I zbog nekakvog neodgodivog posla, moj je odlazak došao pod upitnik.
Što ću… kako ću… ako zakasnim? I ja ti, ko velika, pozovem taksi da me odveze na najbližu željezničku postaju na kojoj vlak staje, a na kojoj se, onda ja, tako sam bar mislila, mogu lijepo u vlak i ukrcati.
–A kuda Vas treba voziti?- upita vozeći me taksista.
–Vozite, samo vi vozite prema…
I tako me taksista vozio, vozio, vozio…. Ali, prema jugu...
–Pa gdje se to mi, pobogu, vozimo?-kao probuđena iz nekog sna, uspaničeno upitah vozača.
–Pa,gospođo, tamo gdje ste mi i rekli!
I, eto, tako sam ja pošla-zbog moje stare navike-putem prema jugu, i stigla putem prema sjeveru Bosne i Hercegovine.
Jer , oduvijek su za mene postojale i postoje te moje dvije velike ljubavi. Jedna je moja rodna Hercegovina, a druga Dalmacija i Hrvatska.
I sve što je u svezi s njima, mene interesira. I sve dobro i lijepo me raduje i veseli, a sve loše i ružno mi donosi tugu i bol.
Kao što je to bilo i cijelo ono prošlo ljeto, dok su po Dalmaciji, a i Hercegovini, harali požari. Ili kao što mi je sada dok čujem vijest o smrti Olivera Dragojevića, toga našeg i dalmatinskog slavuja.
ČUDNA JE TO VEZA, ČUDNE SU TO NITI KOJE TE VEŽU ZA NEŠTO S ČIM SI
I RASTAO I SRASTAO.
Nešto što si cijeli život volio.
Veselio se, tugovao, plakao.
Jer „ljubav je kao suza. Rađa se u očima, a pada na srce“.
Ali, hvala dragom Bogu, tuga se ugasila i u očima i u srcu. Kao što su se ugasili i dotad nezapamćeni požar u cijeloj Dalmaciji. Ljeto je minulo, a turisti- i oni zbog iskrica i oni s iskricama,već su odavno otišli.
A s njima i požari. Nema ih više.
Doduše, kod nas ništa ne može bez iskrica i podmetanja požara. Jer, iskrice nam stalno frcaju, a sve mi se čini, požar samo što nije planuo.
I ,vjerujte mi, nitko ne će za to odgovarati. Ni one nedavne palikuće, a bome ni ove sada. Koje bez prestanka podmeću i raspiruju vatru. Ali, ovaj put među nama.
Pa sam, tako ja, neku večer, da se malo odmaknem od svih tih i takvih vatrenih iskrica, sjela na kauč i upalila TV.
Valjda će biti nešto za pogledati!
Naime, pročitala sam da se u Splitu održavaju Dioklecijanovi dani, pa sam poželjela čuti i vidjeti, ča ima novega u našem najlipjem gradu na svitu, našem Splitu. Ča radu judi? Jesu li in face tužne ili se veselidu?
I odahnula sam. Nebo vedro. Plavo. Čisto. Ni tračka dima niti gareži. Ljudi veseli. I puna ih riva. Ne znam što su sada pripremili, ali je prošle godine, nešto nakon prestanka požara, u Split stigao car Dioklecijan i njegova dična carica. Tu je bila i počasna straža. A kažu, kako je tu bija i prvi balun (ako to nije slaga i izmislija onaj naš novi, maskirani car našijenac), kojega je šutnija glavon i bradon…stari car Dioklecijan.
–I neka, neka! Neka nisu bili Englezi, pa kud puklo da puklo!
I mogu vam reći da mi je, nakon toga, pao kamen sa srca. Jer, ljudi su se veseli. Bilo je tu i pisme, i tancanja, i baluna, i balanja.
I bit će feštanja…
A prošli su ono prošlo ljeto Splićani, i cijela Dalmacija, pravi pakao.
Doduše, za neke, požar u Splitu nije bio ništa posebno i opasno, jer je sve bilo pod kontrolom i nije bilo nikakve stihije. Za neke je požar bio i jako, jako interesantan. I jako atraktivan.
Ali, sve je gorjelo. Gorjela je cijela Dalmacija…I Zadarska županija, Šibensko-kninska županija, Splitsko-dalmatinska, Ličko-senjska, Šibensko-kninska i Dubrovačko-neretvanska županija.
„Veliki požar buknuo je navečer, a gorjela je i borova šuma i nisko raslinje. Jugo koje je jako puhalo, rasplamsalo je vatru i otežalo posao vatrogascima.
„Stanje je dramatično, vatra je među kućama, a nestalo je i struje“, tiskovine su stalno izvješćivale.
I tako je bilo iz dana u dan. Gorjela je cijela Dalmacija. Gorjelo je sve od Velebita i Dinare pa do Konavala i Dubrovnika.
Jer je, od početka tadašnje protupožarne sezone (1. lipnja) bilo je više od 284 požara.
Požar se razbuktao i na otoku Braču i Hvaru, kod Solina, na Mljetu. Gorjela je i Lumbarda na Korčuli. Gori i kod Omiša… Na područje Općine Konavle. Gori i na Visu i na Dinari. I na Velebitu, a djelomično, i na prostoru Nacionalnog parka Sjeverni Velebit.
„Plamena buktinja se širila i u Hercegovini“, izvješćuju vatrogasci.
Grozne su to bile slike, grozne! Gorjelo je i nebo i zemlja. A huk vatre, kažu ljudi, širio se na sve strane dok su se plameni jezici dizali prema nebu…
Ugrožene su bile i kuće.
A „kako gori Hrvatska, gori i naše vlastito biće i lice“.
Pa, kako se, onda, veseliti i biti sretan kada je Hrvatska gorjela u požarima? Kako se pomiriti s toliko zla i prihvatiti toliko ljudske nemoći?
Kako sve to zaboraviti?
Kako i sada potisnuti strah?
Jer, opet je počelo.
Previše, previše je to užasa, previše nestajanja i nesreće bilo da bi čovjek sve to lako mogao zaboraviti i zanemariti. Ili potisnuti. Negdje duboko u sebe. Da bi mogao ostati ravnodušan.
„Nijemi smo, šutljivi, nemoćni. I ljudi, i zemlja, i kamen pamte. Rane su duboke. I ožiljci će dugo boljeti. A rane peći“.
„Lijepa naša, lijepo gori“ , obznanile su tada i Pupovčeve NOVOSTI.
A Pupovca tada nigdje. Nestao. Ispario. U nepoznatom pravcu…
Pale njegovi sunarodnjaci Hrvatsku. A on javno šuti, a potajno potpiruje. I baca i iskre i iskrice.
I javno i tajno.
Lijepo gori, lijepa naša!
Ma, nemojte se čuditi, ljudi moji dragi, naš Pupi ima prečeg posla. Mora Hrvate osloboditi od samih sebe. Mora ih učiniti nespremnim. Za dom. I za Domovinu,
Jer, Hrvati ne smiju biti spremni. Jer, to nije zapisano u Memorandumu II. Ustvari, tamo je zapisano, upravo ono, što u praksi ostvaruje naš Pupi.
Nastavlja se….
Vera Primorac
