Kavaliri i drugovi II
- Detalji
- Kategorija: Vera
- Objavljeno: Ponedjeljak, 11 Ožujak 2019 17:00
Oslobodili su nas i od naše povijesti. Pisali su drugu. Oslobodili su nas i od jezika. Nametnuli su neki novi i tuđi. Oslobodili nas i od naše vjere. Tako su se, barem, oni nadali.
Od svega su nas oslobađali i oslobodili…
Iz zbirke priča „Druga strana zrcala“, pripremljene za tisak, dopunjenog i proširenog, drugog izdanja.
̶Dole Švabe!
̶Dole! – prihvaća masa.
̶Sve vas treba pobiti!
̶U-a-a! Ubijte ga. Ubi! Mater mu, je-em!
„Živjela Partija! Živio drug Tito! Živio tovariš Staljin!“ , orilo se, na znak majstora ceremonijala, iz mnoštva grla velike gomile ljudi, smještenih ispred ogromnog platna postavljenog na Rondou, poznatom sastajalištu i prijeratnom okupljalištu trgovaca i putnika namjernika.
Emitiraju se prve filmske novosti.
Jedan od najgrlatijih započinje pjesmu Uz Maršala Tita, koju prihvaćaju i ostali, htjeli ili ne htjeli. Trebalo je imati petlju pa ne pjevati. Znalo se dobro što bi ti tada slijedilo.
Skupilo se, tako, na zapovijed drugova, mnoštvo ljudi. Zbili se jedan do drugog i jedva dišu. Neki se guraju, probijajući se i rukama i nogama, jer mnogi žele biti malo bliže.
A po mogućnosti, u prvom redu. Misleći, valjda, da će tako bolje i vidjeti i čuti.
Na ekranu kamion u pokretu. U prvom je planu. Ogroman. Kreće prema otvorenom putu. Na našu stranu. Odjedanput krikovi, panika, bježanje…
„Bjež'te ljudi, bjež'te! Zgaziće nas k'o mrave!“
I u tren oka, prostor određen za gledatelje, ispraznio se i ostao skoro pust.
I eto, tako je počelo u mom rodnom gradu, poslijeratno obrazovanje širokih narodnih masa. Pa, ljudi moji, petogodišnji plan i na kulturnom planu, mora se ispuniti!!! Što milom, što silom. Tako su drugovi naredili.
Zato su po cijeli božji dan treštali punom parom krugovali. Čitale se vijesti o mnogobrojnim uspjesima i radnim pobjedama- radnog naroda. Te izgrađeno ovo, te izgrađeno ono.
I sve to, ''dobrovoljnim'' radnim akcijama.
* Obavest broj 1: Pažnja, pažnja! Drugovi i drugarice! Daje se na znanje da će u petak u 12 časova bit veliki miting. Ispraćamo dobrovoljce, drugove i drugarice, na dobrovoljne radne akcije. Svi treba da dođu sa zastavama, kapama i lopatama. Nema odmora dok traje obnova!!!
*Obavest broj 2: Pažnja! Pažnja! Daje se još na znanje da će u petak navečer doć u naš grad i narodno pozorište. Davaće se nekakav Dundo Maroje sa drugaricom, glumicom Mirom Stupicom i drugom, glumcem Jozom Laurenčićem. Naredba je ogozgor da se dođe u što većem broju.
A u subotu navečer, biće nekakav- svašta na ovom svijetu-balet kako oni kažu, ''Kavaljer s ružom''
̶ Ma, čuješ li ti ovo ! Jebo te, Jovo, nešto mi je ovde krivo napisano! Kakav kavaljer!? Treba da piše drug i gotovo! Drug s ružom. Tako treba. Neće oni meni ovde prosipat svoje parole i neprijateljsku propagandu.
̶ Šta ti je, Mile? Tako su drugovi rekli. Ćut' bre i nastavi dalje čitat!
*U subotu navečer, nastavlja Mile, davat će se i nekakva Toska, u kojoj će naši drugovi umjetnici pjevat.
̶ Jovo, majke ti, znaš li ti što im ovo znači? Da nisu naši drugovi, tamo gore, nešto pobrkali? Reče drug Meho da su tO neki što plešu. Da prostiš k'o ženske. A sade i pjevaju a ne govore. Kakva će tek to biti zajebancija!
̶Druže Milovane, lakše malo. Ne zaleći se. Takva je direktiva ogozgor. Narodne mase treba učit.
„Učiti, učiti i samo učiti!“ – rekao je naš veliki drug Lenjin.
I tako po cijele dane. Trešte vijesti o velikim radnim pobjedama, o drugu Titu i Staljinu, o unutrašnjim i vanjskim neprijateljima. Smjenjuju se radne pobjede i pobjedničke pjesme.
̶ Nego, Milovane, pusti jednu našu da me želja mine! Vreme je petogodišnjeg plana. Treba da se ispuni i pesmom.
̶ Uz pesmu su i radne pobede slađe. Jel' tako, druže Jovo?
A radio je, radio… radni narod. Punom parom. I sve „dobrovoljno“. Žurno se pravila i ljetna pozornica, u međuprostoru predviđenog za gradnju đačkog doma, a sve zbog ispunjenja petogodišnjeg plana. Ne ispuniš li ga, robija ti ne gine.
I pozornica je, isto tako, izgrađena ''dobrovoljnim'' omladinskim radom.
̶ E da vredne ove naše omladine! Sve radi dobrovoljno. Tako i treba! Da drugovi gore, ispune plan.
U nove radne pobede, radni narode! Napred marš!!!
Je l' tako druže, Milovane?
̶Jes, jes. Tako, tako, jal' nikako!!! – strasno i žestoko potvrdi Milovan.
***
̶ Danas idemo gledati kazališnu predstavu! ̶ ushićeno i sva blistajući u licu, prvi put, nakon tolike patnje i boli koju je, ni kriva ni dužna, doživjela i osjetila na svojoj koži, dođe mama s najnovijim vijestima. Kao da je život opet počeo kolati u njezinim venama, a led oko srca lagano topiti. Bila je moja mama opet u svom elementu. Mislim da je jedva čekala predstavu i naše zajedničke rasprave nakon povratka kući. Odavno već toga kod nas nije bilo. Odavno mama nije pročitala ni jednu jedinu riječ. Ni jednu, jedinu knjigu. A mene će, s nepunih šest godina, voditi prvi put na kazališnu predstavu. Kakav će tek to za mene doživljaj biti!? Iako malena, sve ću razumjeti, sigurna sam. Upijat ću svaku izgovorenu riječ, svaki pokret. A za sve to mogu zahvaliti mojoj najstarijoj sestri Anđelki, koja je kao đak drugog razreda učiteljske škole, znala i riječi i glazbu svih poznatijih opernih arija. I sve ih zapisivala u svoj spomenar.
Ni mama nije za njom zaostajala. Gutala je ona i sve knjige koje su moje sestre dobivale, kao štivo za obveznu lektiru u školi. Upijala sam i ja sve ono što sam kao dijete mogla razumjeti. Znalo bi mi se dogoditi da se sakrijem u sobi ispod kreveta i čitam, od korice do korice, neku interesantnu knjigu. Po cijeli bogovjetni dan. A moji bi panično pretraživali svaki kutak u kući, i dozivali tražeći me, i po dvorištu i po susjedstvu.
Prelistavala sam često i stranice sestrina spomenara. Poezija, notni glazbeni zapisi, predivni crteži tete Anke, kćerke gospođe Silvije, vlasnice našega stana, i mnoštvo njezinih dopisanih zapažanja. A sve zapisano lijepim rukopisom, kako se tada govorilo, krasopisom.
̶ Bože dragi! Bože dragi, koja li je to zvijer mogla naškoditi nekome takvom? Pa, nije napunila ni šesnaest godina!!!
A jadna moja mama, još se uvijek nada njezinom povratku.
̶ Bit će, valjda, bolje! Znam i osjećam da postoji negdje neko svjetlo koje će nas jedanput, sigurna sam, obasjati. Na pravom putu. Ne na ovom na kojem koračamo, već na onom, koji tražimo –tješila bi se često moja mama.
I opet je, eto, po tko zna koji put, moja jadna mama našla snage. Za produžetak. I vodi me za ruku, na moju prvu i pravu kazališnu predstavu.
A na montažnoj pozornici, napravljenoj od debelih dasaka, na mjestu gdje će kasnije niknuti đački dom, najprije su se morali redom izredati svi govornici i sve partijske glavonje. I svi su, jedan za drugim, držali duga predavanja o veličanstvenim partizanskim pobjedama, o partiji, o voljenom i velikom drugu Staljinu, pa o vječnom, neuništivom i velikom vođi, drugu Titu. Pričali su priče i o sedam ofanziva, i o njihovim teškim borbama i patnjama po šumama i gorama.
I, naravno, o njihovim junačkim podvizima.
Ispirali su narodu mozak, obećavali i brda i doline, i pričali bajke o budućem raju u kojemu ćemo, sretni i zadovoljni, zajedno živjeti…
A nakon svake izgovorene rečenice, pod dirigentskom palicom jednog od nazočnih drugova, nagrađivani su svi, od prvog do posljednjeg, pljeskom i dugim ovacijama.
U prvim su redovima, po starom običaju, uvijek sjedili samo oni privilegirani i odabrani: komandiri, pukovnici, politički komesari i gradski odbornici. Važni i dotjerani. I svi okićeni s mnoštvom ordena. Uvijek u dubokoumnoj pozi, s oštrim i prodornim pogledom, uvijek oprezni i „budni“, dok su okom sokolovim nadgledali pridošlu masu ljudi, koju su preko krugovala, navodno pozivali a stvarno im naređivali, obvezatan dolazak na mitinge i na upriličene programe.
I baš su ti najgrlatiji i najveći sinovi naših naroda i narodnosti, uvijek prvi i počinjali pljeskati. A na taj njihov znak za početak, pridružila bi se i ostala masa ljudi. Dok bi se oni, važni i puni sebe, okretali, ne bi li vidjeli ima li i jedan jedini koji se usuđuje ne slijediti njihov primjer.
I ne daj , Bože, da je netko, makar i slučajno, zaboravio pljeskati. Slijedio bi mu, i to po kratkom postupku, zatvorski komfor. Od Ćelovine, Lepoglave, Gradiške do Golog otoka.
Na kraju bi, kao i uvijek dotad, sve završavalo skandiranjem: "Živio drug Staljin", "Živio drug Tito", "Živjela Komunistička partija Jugoslavije”, „Živjela FNRJ", „Živjelo bratstvo i jedinstvo“ … I tako sve dok ne bi ispucali imena svih znanih i neznanih. I onih živih i onih mrtvih. I redom svih onih zaslužnih kojima su željeli dug i sretan život.
– Kad će više početi balet? ̶ mrmljala sam stalno u sebi.
Jer, sve mi je ovo skupa bila gnjavaža. Počela sam se od nestrpljenja već i vrpoljiti na klupi. Ustajala sam pa sjedala, onda prelazila u mamino krilo, pa opet odlazila na klupu. Nisam se mogla smiriti više ni jednu jedinu minutu. Dosadili su mi i svi ovi njihovi silni govornici i sve njihove govorancije, od kojih nisam razumjela, ama baš ništa. Ustvari, niti su me interesirali oni, niti njihova herojska djela i podvizi, niti njihove priče. Bez kraja i konca…
̶ Mama, kad će više sve ovo… ̶ šapnula sam bojažljivo, mami na uho. I samo što sam počela govoriti, a još nisam niti dovršila započeto, moja mi mama stavi ruku na usta i tiho promrsi:“Šuti i ne miči se!“
̶ Ali, zašto!? ̶ upitam i ja tiho, promatrajući ju s čuđenjem i s nerazumijevanjem. Zašto???
Ništa nisam shvaćala. Zar nam je sada zabranjeno i govoriti i pitati, kada će se nešto što ti je dosadno i završiti? Zar se ne smije ništa ni naglas reći?
A ja jadna, nisam tada ni znala, da bi samo zbog mog glasnog zapitkivanja i negodovanja, moja mama opet mogla završiti u Ćelovini, odakle je ni kriva ni dužna, tek nedavno i došla. Jer su tamo završavali i za bezazlenije riječi. Čak i za pjevanje. Tako je jedan naš susjed, upravo zbog pjevanja Marjane, Marjane, završio na Golom. Na sreću, nama se, ovaj put, nije ništa dogodilo. Nitko ništa nije niti primijetio niti čuo.
Konačno je predstava počela. Drhtala sam kao prut. Upijala sam svaku riječ, svaki pokret. A od uzbuđenja nisam ni disala niti normalno treptala očima. Od silnoga straha da mi, možda, nešto ne promakne. Sve me je to skupa očaravalo.
Očaravala me je njihova odjeća, graciozni pokreti balerina i baletana, i cijeli taj bajkoviti i tajanstveni svijet teatra.
„Jednoga dana ću i ja biti balerina!“, zaključila sam i već planirala svoju bogatu umjetničku
karijeru, revno po kuću uvježbavajući okrete i skokove, zbog kojih je moja mama, ne jedanput gubila ravnotežu i često palala… koliko je duga i široka.
I, eto, zato se neslavno završila, tek ''započeta'' karijera jedne buduće ''slavne'' balerine.
No, ništa manje nisam uživala ni u predstavi Dundo Maroje, s govorom koji nam je bio i blizak i drag, a na kojemu smo u našoj kući, još samo ponekad komunicirali.
„Zaši mi, gosparu, prkno!“ – dugo je kod nas bila jedna vrsta zabave, na koju mama nije gledala s odobravanjem. Jer su u našoj kući takve riječi bile nepristojne i nisu se smjele čuti.
A onda nam dolazi opet nekakvo oslobađanje. Neko novo. Drugačije. Dosad su nas, sve mi se tako čini, nekako prečesto od nečega oslobađali.
Najprije su nas privremeno oslobodili od moje mame i moga tate. Onda su nas zauvijek oslobodili od moje sestre. Ni za grob joj se, sve do dana današnjeg, ne zna. Neke su oslobodili i od kuća i od imanja, a neke bome, i od života. Zauvijek.
Oslobodili su nas i od naše povijesti.
Jer su pisali drugu.
Oslobodili su nas i od jezika.
Jer su nametnuli neki tuđi.
Oslobodili su nas i od naše vjere.
Jer su tako mislili i tome se nadali.
Od svega su nas i oslobađali i oslobodili…
„Od danas nema Boga!Bog su ti Tito i Partija!“ – reče komesar.
A sada nas, opet, Bogu dragom hvala, od nečega oslobađaju. Samo mi jadni još nismo svjesni od čega. Ipak smo im, ovaj put, zahvalni do samoga neba. Jer, kako kažu, sada su nas oslobodili od druga Staljina i njegove bratije.
Bilo je to, jednog jutra, ljeta Gospodnjeg 1948. godine. Po gradu su, bez ikakvog prethodnog nagovještaja, osvanuli natpisi "Dole Staljin", a ispod toga i "Živio drug Tito". A toga istog dana, uz stalno emitiranje najnovijih vijesti i obavijesti, najavljen je preko krugovala i veliki miting,.
Odjedanput, kao da je sve stalo. U zraku se osjećala neka velika napetost. Kao pred oluju.
Ljudi u nevjerici i u strahu. Zbunjeni i uznemireni.
„Što li nam se to sprema“, pitaju se svi, krišom se pogledavajući.
Ali, nitko ništa ne zna.
Jer, o svemu se šuti.
Čak je prestalo emitiranje i vijesti i obavijesti. Osim one jedne jedine o prekidu svih veza i vezica, s nekad voljenim vođom. Nisi smio ni stati niti porazgovarati s nekim. Odmah si postajao sumnjiv i jedan od mogućih kandidata za Goli otok. Zato, ni oni koji su nešto načuli ili znali, nisu smjeli javno o tome govoriti. Jer, i zidovi imaju uši!
A tko je uopće i znao, što se iza svega toga krije? „Možda je to samo propaganda, a možda i neko udbaško provjeravanje i podmetanje. Da te, tako na prepad, uhvate na djelu, pa te onda strpaju u …, zna se gdje“, mislili su mnogi.
Jer, nitko živ nije mogao ni pomisliti, a kamoli vjerovati, da se prekidaju svi odnosi sa SSSR-om i Staljinom. Pa sve do jučer se klelo u njegovo ime. I ginulo za njega. I u njegovo ime.
Ali, nakon kraće šutnje, uskoro su se, opet, počele emitirati vijesti i obavijesti o skupovima na unaprijed određenom mjestu, a po običaju uvijek ispred postavljenih tribina, gdje bi se okupila masa ljudi. A na tribini, kao i uvijek dotad, bio je cijeli jedan red, onih već odavno poznatih faca. Jednih u vojnim uniformama, a drugih u civilu. I svi su opet držali govore. I svi su se bacali drvljem i kamenjem na njihovu dojučerašnju svetinju. A najžešći među njima, bio je upravo onaj nekadašnji, onaj isti najglasniji i najveći pobornik, sadašnjeg zakletog neprijatelja. Zapamtila sam ga, još otprije, po mnoštvu na reveru zakačenih ordena- spomenica (kako se to u to vrijeme nazivalo), koji su mu se, ovaj put, sveli na samo dva.
I govorio je, govorio… Dugo, dugo. A, dok je govorio, znoj mu je kapao potokom niz lice. Sam Bog zna zbog čega.
–Jadan čovjek! Eno mu i trbuh natek'o i izgleda k'o napuhana krpena lopta! –mislim si u sebi.
– Mora da je bolestan. Baš mi ga je žao! Ali, sigurna sam, nije se on mogao udebljati od hrane!!! Pa nitko od nas nema dovoljno ni kruha! Jer smo i kruh i brašno dobivali na „točkice“, kako smo zvali kartice u koje su se, nakon svakog „sledovanja“, stavljali neki crveni točkasti znakovi.
Valjda, za svaki slučaj. Da se netko ne bi, ne daj Bože, prošvercovao, te dva puta uzelo jedno te isto. Iako nije nikada nikome nešto takvo palo na pamet. Zna se radi čega.
Ali, naš se govornik, mislio ipak nekako prošvercovati i izvući iz svega onoga, što bi ga moglo snaći.
Dugo je, tako, stajao na pozornici. Dugo je i govorio…I dugo se i znojio… Pa, kada je na kraju svoga govora, sav mokar od znoja, posljednjom snagom počeo vikati "Dole Staljin", mislila sam da će se na pozornici srušiti pred svima.
Nešto mi je tu, ipak, bilo čudno. Čudili su se i svi nazočni. Jer je sve do tada, upravo on bio taj, koji je Staljina i SSSR okivao u zvijezde. I uvijek prvi davao znak za pljesak i uzvikivanje parola.
Nakon svega što se u zadnje vrijeme dogodilo, među ljude se, opet, uvukao strah. Uz svaki šum ili bat nepoznatih koraka. Strah da se nešto ne uradi i ne izgovori pogrješno. Strah da netko ne čuje. Da te ne otkuca. Strah da ti UDBA ne postane sudba.
Nekako mi se, ipak, činilo, kako su se od straha najviše tresle gaće, baš ovim bivšim drugovima. Onim najgrlatijim. Onima koji su brzopotezno i završavali na Golom otoku.
Zato su počele uskoro treštati i neke nove i drugačije vijesti. Najprije one o najnovijim unutrašnjim neprijateljima, pa onda o Staljinu koji nije više bio, ni drag ni mio, a ni tovariš. I svi su se sada počeli bacaliti drvljem i kamenjem na dojučerašnju svetinju, s čijim su imenom, u borbenom zanosu, mnogi i ginuli. Pa, unatoč zaklinjanju u Partiju i Tita, preko noći ih je gutao mrak.
Jer, počeli su drugovi sve redom likvidirati. I prave i potencijalne neprijatelje. A često i izmišljene protivnike.
Kasnije sam saznala i neke pojedinosti o njihovom ''preodgoju'', kako su drugovi suptilno zvali mučenje svojih dojučerašnjih drugova. Izgleda da su bivšim ''drugovima'' svi grijesi došli na naplatu. I naplatiše im,upravo oni, od kojih su to najmanje i očekivali.
A nama, i oko nas, ostaviše puno boli i zla. Ostaviše tugu, prazninu i jad u srcima. Svih nas znanih. A još više onih neznanih. Onih, u dugoj koloni patnika...
Na dugoj i mračnoj stazi naših stradanja.
Vera Primorac
