Istine i laži 2.dio
- Detalji
- Kategorija: Vera
- Objavljeno: Nedjelja, 12 Svibanj 2019 17:07
„Ako je pogubljenje širokobrijeških fratara bio častan čin, u što Ivo Josipović želi uvjeriti javnost, ostao je dužan reći barem nešto o tomu gdje je fratrima suđeno i tko im je sudio, jesu li osuđeni na smrt vješanjem ili strijeljanjem, gdje su pogubljeni i tko ih je pogubio, zašto su njihova tijela polijevana benzinom, zapaljena, ubačena u protuavionsko sklonište i zatrpana?“ Eto, to je ta „pravda i pravednost“ u koju se kunu drugovi antife i naš drug Josipović.
Tako su u Mostarskom Gracu 6. veljače 1945. strijeljali fra Augustina Leopolda Zubca, fra Krešimira Pandžića, fra Rolanda Zlopašu, fra Zvonka Grubišića, fra Radu Jurića i fra Kornelija Sušca; – zatečenih u župnoj kući;
7. veljače 1945., nakon upada u samostan u Širokom Brijegu, ubili su 12 franjevaca zatečenih u podrumskom skloništu samostana: fra Stanka Kraljevića, fra Ivu Sliškovića, fra Krstu Kraljevića, fra Arkanđela Nuića, fra Borislava Pandžića, fra Tadiju Kožula, fra Dobroslava Šimovića, fra Marka Barbarića, fra Žarka Leventića, fra Miljenka Ivankovića, fra Viktora Kosira i fra Stjepana Majića.
Najprije su ih ubili metkom u potiljak, potom zapalili i zatrpali svih 12, uključujući i 80-njeg fra Marka Barbarića, koji je ležao nepokretan u bolesničkoj postelji.
A u okolici Širokog Brijega, smakli su još devetoricu,
pa je ukupno, samo iz Hercegovačke franjevačke Provincije, ubijeno 66 franjevaca.
Za većinu pogubljenih, ni dandanas se ne zna za grob.
Tako su i 14. veljače 1945. godine, pripadnici 8. dalmatinskog korpusa, iz mostarskoga franjevačkog samostana odveli i provincijala dr. fra Leona Petrovića, i još šestoro zatečenih fratara. Žicama su im povezali ruke, pješice ih odveli do Čekrka (dio mostarskog prigradskog naselja Rodoč), neke strijeljali, a neke usmrtili noževima, te im tijela bacili u rijeku Neretvu.
A fra Leon je bio prvi doktor znanosti među hercegovačkim franjevcima, koji je prije više od jednog stoljeća, još davne 1908. godine, na švicarskomu sveučilištu u Freibourgu promaknut u doktora znanosti, postavši tako prvi hercegovački fratar s tom titulom.
Partizani su ga, baš zato, i ubili. Jer, bio je franjevački provincijal, dugogodišnji glavni vikar i mostarsko-duvanjski biskup, a kao osoba, i u Mostaru i u Hercegovini, omiljen među pukom. Zato im je i smetao.
Smetao im je jer je i uživao veliki ugled ne samo među katolicima.
Smetao im je jer je od ustaškoga progona (postoje dokumenti) spašavao, ne samo pripadnike svojega, nego i drugih naroda, a posebice Židove i Srbe.
Smetao im je jer je bio svećenik i Hrvat.
Smetao im je jer je pronosio i prenosio „riječ Božju“.
No, oni nisu bili jedini!
Među sve te mnogobrojne nevine žrtve, spada i još jedan veliki intelektualac, fra Bruno Adamčik, svećenik koji je(1844.–1944.) smaknut pred sam kraj rata, rođeni Mostarac, profesor glazbe i umjetnički fotograf , koji je iza sebe ostavio neprocjenjivo dokumentarno blago, fotografije i negative, za koje se mislilo da su nepovratno izgubljeni i uništeni pred partizanskom najezdom, tijekom uništenja gotovo cijele hercegovačke crkvene matice, a s jednim jedinim ciljem… da se uništi i sva dotadašnja memorija hrvatskoga naroda.
Provincijala su ubili u Mostaru, a fra Bruno, posljednji put viđen svibnja 1945. u Celju, nestaje na Križnomu putu, zajedno s tisućama i tisućama Hrvata. I tek 2008. godine, tijekom obnove Franjevačke knjižnice mostarskog samostana, pronađeni su čak i negativi-iako nagriženi zubom vremena-kojima je fra Bruno bilježio sve članove provincijalne zajednice, sva sakralna zdanja, portrete, pučku svakodnevnicu i tijek svih priprema za obilježavanje stote obljetnice Provincije.
No, ubojstva, pogromi i progoni su se nastavljali i nakon završetka rata. Još godinama i godinama.
Jedan od mnogobrojnih poslijeratnih žrtava bio je i „mons. Petar Čule(Kruševo, 18. veljače1898. - Mostar, 29. srpnja 1985.) mostarsko-duvanjski biskup od 1942. do 1980. A imenovao ga je, nakon smrti biskupa Alojza Mišića papa Pio XII., 15. travnja 1942.
No, novoj komunističkoj vlasti bio je „trn u oku“. Tri je pune godine bio meta njihovih stalnih provociranja, jer je svjedočio o etničkom čišćenju istočne Hercegovine od katolika- Hrvata i selektivnog progona isključivo katoličkog svećenstva.
Ali, tek nakon što je digao glas protiv pokolja fratara na Širokom Brijegu, u glasovitom Pastirskom pismu s biskupskog zasjedanja u Zagrebu 22. rujna 1945., u travnju 1948. komunistička ga vlast pritvara, i na montiranom procesu koji je trajao tri dana, osuđuje na 11 godina i 6 mjeseci zatvora, te na kaznu gubitka svih građanskih prava u trajanju od 3 godine.
„Kaznu je služio u zatvoru u Zenici, a prilikom prevoženja s ostalim zatvorenicima u zatvor u Srijemskoj Mitrovici,, teško je ozlijeđen. Pušten je na uvjetnu slobodu tek 1955., a od 1958. je nastavio sa službom biskupa“
Ali, nisu stradali samo svećenici diljem Hercegovine, nego svugdje gdje su djelovali duhovno, prosvjetiteljski i kulturno. Zato, ne mogu a da ne spomenem i svećenika Petra Pericu, rođenom godine 1881. u jednom selu kraj Makarske, koji je kao redovnik bio na službama u Zagrebu, Travniku, Splitu, Šibeniku i Dubrovniku.
Bio je, uz ostalo,i duhovnik katoličke mladeži u katoličkim pokretima, bavio se brigom za najugroženije slojeve društva, a široj javnosti je poznat kao autor pjesama „Do nebesa nek' se ori" i „Rajska Djevo, Kraljice Hrvata ". Pjesmu “Do nebesa nek’ se ori” napisao je, uz još mnoge druge, kao sjemeništarac na školovanju u Travniku. I danas su te obje pjesme omiljene među katoličkim vjernicima i smatraju se jednim od najljepših hrvatskih duhovnih pjesmama.
Partizani su ga uhitili 22. listopada 1944. godine u dubrovačkom sjemeništu, a nakon kratkog boravka u
zatvoru, zajedno s još 53 uglednika iz Dubrovnika, a 24. listopada 1944. mučki smaknuli na otoku Daksi.
Bez ikakve krivice i bez suđenja. Među pogubljenima bilo je, pored Petra Perice, još šest svećenika.
A dan nakon njihovog smaknuća, Dubrovnik je osvanuo oblijepljen plakatima, u kojima se izriče smrtna presuda onima koji su već bili dan ranije smaknuti. Na plakatima je čak bilo, i istaknuto i ispisano, koje su i kakve bile optužbe, te koju je odluku donio sud.
Partizanski sud, partizanska sudska odluka, partizanska sudska presuda…
I SVE TO NAKON POGUBLJENJA.
Vlasti tadašnje FNRJ, vojne i redarstvene, ubili su tada 511 osoba iz redova Katoličke crkve u Hrvata (184 ubijene osobe su iz BiH, od čega je u Hercegovini, pored mnoštva civila, ubijeno i ovih 66 svećenika), što potvrđuje da ubijani nisu tek samo pojedinci, nego je sustavno i planski „čupana duša iz zdravoga tijela jednoga cijelog naroda“ …
A Josipović žrtvi, to jest širokobriješkim fratrima, pripisuje izmišljeni zločin, a pri kažnjavanju toga izmišljenog zločina, njihovim ubojicama partizanima, daje notu humanosti i ljudskosti. Da bi, na taj način, svojoj otrovnoj priči priskrbio kakvu-takvu uvjerljivost, a pogubljenje fratara smjestio u izmišljene okolnosti i okvire. Zato i preuzima izmišljene partizanske priče da su fratri pucali iz samostana i sa zvonika gdje su imali mitraljesko gnijezdo, pa su, po njemu, kao zvijeri po borcima prolijevali vrelo ulje.
-Svašta na ovome svijetu!!! Ma, čovječe božji, o čemu to ti pričaš? U kojem li svijetu ti živiš!? Odakle fratrima ulje, kada ga nisu ni imali? Niti oni niti itko drugi. Jer. u to vrijeme gladi, neimaštine i sveopće bijede, nitko nije imao ništa. Ni kruha, ni masti, ni brašna, a kamoli ulja. Osim, možda obitelji druga Josipovića i njemu sličnih.
„Preuzimajući to, Josipović je tako Široki Brijeg pretvorio u vojnu utvrdu i pobrinuo se da ta utvrda ima i svoju posadu – nju mu čine isključivo stari i nemoćni fratri, ali do zuba naoružani, pa su partizanima pružili vrlo snažan oružani otpor“.
„Druže Ivo, opet krivo!“, reče netko. Jer, Franjevački samostan i franjevačka gimnazija na Širokom Brijegu, bila je samo važno vjersko, prosvjetno i kulturno središte.
A, upravo je on, drug Ivo Josipović to i izjavio, kada je u prosincu 2014., tijekom predsjedničke kampanje, obišao samostan na Širokom Brijegu:
“Čast mi je što sam ponovo u Širokom Brijegu i što mogu uživati u ovom prekrasnom kulturnom blagu. Čuo sam impozantan podatak da je u jednom trenutku petnaest doktora znanosti predavalo u Gimnaziji. To je sjajan standard“.
Zato, Široki Brijeg, crkva, samostan i zvonik imaju svoju, ali sasvim drugu i drugačiju priču.
„Svatko iole upućen u vještinu ratovanja, zna da je zvonik neprihvatljiv kao vojna utvrda. U zvoniku je pogibeljno imati i promatračko mjesto: s njega, istina, puca pogled na sve strane, ali i on je uočljiv sa svih strana, pa mu je u ratu namijenjena sudbina mete koju se ne može promašiti.
Uz nepokretnoga 80-godišnjaka fra Marka Barbarića, bolesnoga fra Krstu Kraljevića i desetoricu ostalih, čija je prosječna starost preko 55 godina. Nije mi poznato da je u novijoj povijesti ratovanja ikome palo na pamet uvojačiti ljude te dobi. Za zahtjevne vojne zadatke, gdje mora biti mjesta i za navodno vojno djelovanje sa zvonika franjevačke crkve na Širokom Brijegu, moralo bi se odabrati vojnike s punom uporabom osjetila, tjelesno izdržljive i s iskustvom u tom osjetljivu i pogibeljnu poslu.
A ima li se na umu da su partizani došli na Brijeg 7. veljače 1945., posada bi u zvoniku morala izdržati i zimsku hladnoću, znatno neugodniju od one u nezagrijanim prostorijama. Fratri, u poodmakloj dobi i bez ikakva iskustva u rukovanju oružjem, nijedan od tih uvjeta nisu mogli ispuniti“.
Pa, što je previše, previše je! Čak i od Ive Josipovića.
„Ako je pogubljenje širokobrijeških fratara bio častan čin, u što Ivo Josipović želi uvjeriti javnost, ostao je dužan reći barem nešto o tomu gdje je fratrima suđeno i tko im je sudio, jesu li osuđeni na smrt vješanjem ili strijeljanjem, gdje su pogubljeni i tko ih je pogubio, zašto su njihova tijela polijevana benzinom, zapaljena, ubačena u protuavionsko sklonište i zatrpana?“
Eto, to je ta „pravda i pravednost“ u koju se kunu drugovi antife i naš drug Josipović.
A pogubljenja na Širokom Brijegu, na Daksi, i na svim stratištima diljem Hrvatske i šire, neka nama budu trajni podsjetnici na sve njihove zločine…
I na sve naše žrtve!
Ali, zašto se istina konačno ne obznani?
Zašto se o svemu šuti?
Zašto nema Lustracije?
ZAŠTO? ZAŠTO???
- Pa, zato jer„šute oni koji bi morali progovoriti, a govore oni koji bi morali šutjeti“.
No, ne šuti Ivo Josipović.
Pa ga, evo, opet! Opet se pojavio, ali ovaj put ne u gospodskom izdanju. Više nije onaj smireni, blagoglagoljivi odmjereni i kulturni gospodin.
Sada reži i ujeda. I hvata se za posljednju slamku, prije konačnog pada.
Izgubio je taj, ljudi moji dragi, mnoge bitke, ali unatoč svemu, još uvijek misli, kako nije i rat.
Jer, vlast je slast.
Ali, i posljednja maska mu je pala. Ostala je samo blijeda i razobličena slika čovjeka, koji će na kraju balade, nakon svih loše odigranih utakmica, izgubiti i ovu zadnju.
I otići zauvijek u ropotarnicu povijesti.
Autogol zadao je sam sebi.
Vera Primorac
