Svi putevi vode u Rim
- Detalji
- Kategorija: Vera
- Objavljeno: Nedjelja, 27 Listopad 2019 12:50
Uz 22. listopad, Dan Ivana Pavla II
Na moju veliku žalost i sramotu, nikada nisam bila u Rimu, iako mi je bio, kako se to kod nas često kaže, pod nosom. Ali, uvijek je bilo nešto važnije i preče od toga.
„Ma, ići ću, sigurna sam, jednoga dana“, mislila sam i nadala sam se potajice.
Ali, tadašnji filmovi kao Arrivederci Roma, Praznik u Rimu, Rim otvoren grad, te mnoštvo povijesnih remek djela filmske umjetnosti, još su više budili moju maštu i još više raspirivali moju želju za susretom s tim gradom, s njegovim bogatim povijesnim spomenicima i njegovim kulturnim bogatstvom. Jer su, i ovdje kod nas, i tada kao i sada, svi putevi vodili u taj vječni grad.
I, evo, konačno, i mene u Rimu. Sa mnom su i moje dvije kćerke. Jedna je već neko vrijeme stanovnica ovoga grada-ovo joj je zadnja godina boravka ovdje-dok je druga kao i ja, u Rimu po prvi put.
Jutros smo se probudile malo ranije. A baš nam se toliko nije ni žurilo, jer je pred nama bio rezerviran, samo za nas tri, ovaj cijeli-cjelcati dan. Zato, na miru i s guštom, u jednoj obližnjoj kavani, ispijamo zajedno i naš prvi zajednički jutarnji cappucchino.
A Rim?! Sav blista u suncu iako je tek kraj veljače. Pun šetača, pun ljudi koji sjede vani ispred kafića i odmaraju, plesača, pantomimičara i glumaca koji zabavljaju prolaznike i goste. Reklo bi se pravi mali zemaljski raj i pravo mjesto za odmoriti dušu.
Ali, kada se malo maknemo dalje i prođemo predgrađem (tamo smo i odsjeli), nestaje i svjetlosti i blještavila.
I ukaže se prava i neuljepšana slika vječnoga grada.
Ulice prljave i izrovane, bačeni papiri na sve strane, mnoštvo prosjaka, prolaznici koji su zaboravili na kulturu ponašanja pa te, bez ikakve isprike, guraju u prolazu, ne gledajući ni hoćeš li se zbog njih spotaknuti i pasti ili ćeš se izvrnuti naglavačke.
‒ Idemo u Vatikan! ‒ moja je konačna odluka.
Žurno napuštamo kafić, pa onda, u zadnji tren hvatamo autobus koji nas vozi skoro do samoga našeg konačnog odredišta.
Na Trgu smo Svetog Petra. Mnoštvo je ljudi, poredanih za ulazak u nekoliko dugih kolona. Svi strpljivo čekamo. No, sada nam je najvažnija puna flaša vode, jer nam slijedi dugo čekanje na suncu i dugo iščekivanje ulaska.
„Ovo je prostor“, kaže nam moj susjed u koloni, „unutar Vatikana, a mi smo ispred Bazilike Svetog Petra, jedne od najvećih crkava na svijetu, s neprocjenjivom umjetničkom i arhitektonskom vrijednošću“.
‒ Baš Vam hvala na informacijama! Ali, odakle Vi sve to znate?
‒ Ja sam vam ovdje bio, draga moja gospođo, već nekoliko puta zaredom. I svaki put, nanovo, otkrijem nešto novo, nešto što vrijedi vidjeti. A, sada sam, konačno, doveo i cijelu svoju obitelj.
„Ti si stijena i na toj stijeni, sagradit ću crkvu svoju“, rekao je Krist apostolu Petru.
„I bi crkva i posta jedno od najsvetijih kršćanskih svetišta i najistaknutija građevina u Vatikanu, u čijoj je unutrašnjosti sahranjen i Sveti apostol Petar, naš prvi papa i jedan od Isusovih dvanaest apostola. Tu se nalazi, zaštićen staklom, i kip naše Bogorodice koja drži Isusa. Vidjet ćete, to je nešto predivno!!!“, nastavlja izlaganje naš sugovornik i suputnik.
Uskoro smo pred ulazom u Baziliku. Naš nas susjed nastavlja stručno upoznavati s mjestom na kojemu smo se našli.
„Ovaj ulaz ima petera vrata i svaka imaju svoje ime: Vrata smrti, Brončana vrata, Sveta vrata, Vrata dobra i zla i Vrata Svetih sakramenata.
A ovo iznad glavnog ulaza, to je Loža blagoslova, mjesto s kojega se proglašava novi papa i daje „Urbi et orbi“, blagoslov Rimu i cijelom svijetu“, nastavlja on priču, dok ga pratimo u stopu, jer nemamo svoga vodiča.
Oduševljena jesam svim tim velebnim djelima, ali moram priznati kako nemam mira. Nešto me vuče, nešto jače od mene, do grobnice našega pape, Ivana Pavla II.
Jednostavno osjećam da je On tu, s nama. Gleda nas, moli se s nama i za nas.
Mnoštvo je ljudi tu oko nas. Gužva na sve strane i dugi redovi posjetitelja. Kćerke mi odlaze dalje u razgledavanja, ali ja ostajem i obraćam se jednom od nekoliko nazočnih vodiča:
„Molim Vas, kako mogu doći do groba Svetog Ivana Pavla?“
Odmah me odvode do mjesta pokopa, koji je u neposrednoj blizini groba Svetog Petra, gdje u njenom prizemlju počiva i svih 20 dosadašnjih papa.
Ispred grobnice gdje je pokopan naš papa Ivan Pavao II, poredane stolice za one koji se dođu pomoliti. I nema baš puno posjetitelja. Tek nekoliko vjernika koji mole u tišini. A to mi i odgovara. Jer se i ja želim u miru moliti.
Želim s našim dragim Papom u tišini razgovarati. Želim mu se povjeriti i izjadati…
„Bože, Bože dragi, koliko je ceduljica ostavljeno, ovdje?“, gledam prostor ispred grobnice, začuđeno mrmljajući sebi u njedra.
„Da mi je samo znati, koliko se vapaja, s ceduljicama i bez ceduljica, uzdiglo dosad k Njemu? Koliko molbi za zagovor upućeno? Koliko molitvi izmolilo šaptom? “
Sjedam u prvi red jer ne želim da me netko vidi kako plačem. I ne mogu prestati. Bol se ne može kontrolirati.
I prije dolaska ovamo, nešto mi se bilo skupilo u grlu. Steglo me. A ne mogu i ne smijem sada, ni glasno zaplakati ni glasno zajecati. Zato mi suze same kapaju.
Jer, oduvijek je, od prvog trena, od samog izbora našega Ivana Pavla za novoga Papu, kod mene postojao taj neki poseban osjećaj povezanosti. I puno prije nego što je proglašen blaženim, a onda i svetim. Možda zato što me je malo podsjećao na moga pokojnoga oca, možda zbog njegove topline, blagosti i dobrote, koja je iz njega zračila.
A, možda i zbog naših sličnih sudbina.
Kao i meni, i njemu je umrla majka kada je imao nepunih 8 godina. Kao i ja, i on gubi starijeg brata i sestru koju nikad nije upoznao, a do 25. godine( ja nešto kasnije) ostaje i bez oca.
Sjećam se svega.
Sjećam se i svakog njegovog dolaska u Hrvatsku.
Svakog njegovog puta po svijetu.
Svake njegove poruke i govora.
Sjećam se, tako, i 2005. godine, kada je za vrijeme Angelusa, htio doći na prozor njegove radne sobe, ali je bez jedne jedine riječi, iznemogao i izmučen bolešću, samo mahnuo maslinovom grančicom.
I bila je to njegova posljednja poruka za sve nas.
Poruka Mira… Za Mir.
I u nama i oko nas.
Pa, zar čovjek, na nešto takvo, može ostati ravnodušan? Zar može ne pustiti suzu za našim Svetim Ocem? Zar može ne slijediti ga?
Osjećam nešto nestvarno. Neki potpuni mir. Neki spokoj. I neku uzajamnu povezanost. Kao da razgovaram s Ivanom Pavlom. Kao da je ovdje pored mene. Živ i potpuno zdrav.
Vidim ga onako toplog, pristupačnog, s osmijehom na licu. Vidim one njegove tople i nasmiješene oči. Slušam njegov glas i njegove riječi. Naše, hrvatske.
Poljak-a iz Bijele Hrvatske.
Poljak-a voli Hrvatsku.
Poljak- a voli i hrvatski narod…
Svim svojim srcem. Iskreno i ljudski.
Čujem ga i sada kako s nama pjeva „Zdravo Djevo“. Ne drhtavim, staračkim glasom, nego glasom koji krijepi i snaži.
I osjećam njegov pogled, njegovu toplinu i očinsku blagost.
Osjećam i neku ogromnu snagu i sigurnost.
Nestaje mi i strah i strepnja. Pa se više ne bojim ni za našu neizvjesnu budućnost.
I suze mi prestaju kapati. Brišu se.
Kao da mi se neki teški teret skinuo s leđa.
Ali, nedostaje nam svima naš Papa. Sada još i više. Nedostaje nam ona njegova mudrost, njegova plemenitost i njegova dobrota.
I njegova očinska briga i potpora. Za sve nas.
Za njegov hrvatski narod kojega je neizmjerno volio i cijenio.
Sjećam se, tako, i blagdana Male Gospe, 8. rujna 91. godine kada je taj dan proglasio Svjetskim danom molitve za mir u Hrvatskoj.
I kada su, tog istog dana, katolici diljem cijeloga svijeta, molili za našu Hrvatsku.
Pa svih onih njegovih dolazaka kod nas u Hrvatsku…
Prvi put posjetio je Hrvatsku 10. i 11. rujna 1994. godine. A, prilikom drugog posjeta, od 2. do 4. listopada1998. godine, na Svetoj misi u Mariji Bistrici proglasio je, pred velikim brojem vjernika, njih oko 500.000, blaženim kardinala Alojzija Stepinca.
Molio se i na Stepinčevom grobu koji je za njega bio „najsvjetliji lik i istinski čovjek Crkve“.
Svetima je proglasio, za vrijeme svog pontifikata, 16. listopada 1983. i Svetoga Leopolda Mandića, i Sv. Marka Križevčanina u Košicama u Slovačkoj, 2. srpnja 1995.
A blaženima proglasio, pored Alojzija Stepinca, i Ivana Merza te Mariju od Propetog Isusa Petković, kojom je prigodom, na Misi u Gružu, citirao riječi upisane na tvrđavi Lovrijenac:
"Sloboda se ne prodaje ni za sve blago svijeta".
Dok je njegov treći posjet, od 5. lipnja do 9. lipnja 2003. godine, bilo 100. i njegovo posljednje putovanje izvan Italije i Vatikana.
A volio je naš Papa i sve ljude svijeta. I svi su voljeli Njega. Posebice mladi.
"Mi smo Papini, Papa je naš! Ivane Pavle! Ivane Pavle! Ivane Pavle!", klicali su i naši mladi.
A Papa im je uzvraćao: "Hvala i tebi, mladeži hrvatska!"
Bili smo za njega, mi Hrvati, i „narod nade“.
Jesmo li to još uvijek? Ili nam nada kopni. Jer, toliko nam se lošeg sada događa. Toliko nas toga ružnog okružuje i pritišće.
Sa svih strana.
A mi samo želimo, mi samo tražimo mir!
„Hrvati su dobri ljudi. Samo ih treba netko malo pogurati i trgnuti“, zaključio je tada naš Papa.
„O, dragi naš Ivane Pavle, pomozi Ti nama! Poguraj nas i trgni iz letargije i učmalosti!
Pomozi nam da ostanemo jaki! Jaki i u ljubavi prema našoj domovini Hrvatskoj, jaki u našoj vjeri u Boga, u Isusa Krista i u Majku Božju-Kraljicu nas Hrvata.
Pomozi nam i budi na Nebu naš zagovornik!
Molimo Te!“
‒Pa, moja mama, ti skoro ništa nisi vidjela!‒prigovaraju mi kćerke čim su došle po mene.
‒ Vidjela sam, vidjela. Vidjela sam sve što sam danas i trebala vidjeti. Ali, vratit ću se ja, opet sutra, vidjet ćete!
Ispred Bazilike vreva. Dovikivanja i razgovori na stotine različitih jezika. Sve puno ljudi koji su izašli vani nakon obilaska. Svi osnaženi i ujedinjeni u zajedničkoj vjeri u Dobro.
Gledam oko sebe. Osjećam se neobično. Čudno. Kao da sam se probudila iz nekog dubokog sna. Ali, buđenje iz snova, uskoro i vratilo, u našu otužnu stvarnost. Jer, puno je i ovdje ispred Bazilike, kao i u predgrađu, prosjaka i beskućnika. Puno bijede i beznađa.
Kako im pomoći!?
Kako im vratiti dostojanstvo?
Što učiniti?
Prilazi nam, tako, jedna postarija žena. I ona prosi. Gledam ju pomno i diskretno proučavam. Puno, puno je ovdje takvih… s razlogom ili bez razloga.
Čini mi se, ipak, da je ona stvarno potrebita. Dajemo joj svi ponešto. Vidi se da joj nije, baš, ugodno što radi to što radi, ali… treba preživjeti.
Prilazi nam i jedan prodavač suvenira. Prodaje male replike Bazilike. U ruci ih drži pet istih, ali različite veličine. Uzimam jednu i pitam ga za cijenu.
„Pet eura“, kaže on .
Pa, pet eura i nije baš puno. Dajem mu novac i uzimam tu jednu jedinu figuricu.
„Ne, ne!“, viče prodavač. „Pet eura je cijena za sve“.
Začuđeno ga gledam i ne mogu vjerovati da još uvijek postoje, ovdje među nama, i takvi ljudi.
Ali, na našu sreću, dobro i nada uvijek postoje. Pa, iako sva treperim od nekakvog iščekivanja, osjećam, baš zbog takvih ljudi, i nekakvu sigurnost. I ne bojim se! Jer, sigurni smo, Bog je tu! Tu s nama. I među nama. Među svim ovim ljudima. I skrbi se za nas. I bdije nad nama. Zajedno s Majkom Božjom, Isusom i našim dragim Ivanom Pavlom, našim zagovornikom, koji nam je, još davno, davno, jednim našim citatom poručio:
"Zaboravite vlastite probitke i skrbite se za zajedničko dobro".
„Zaboravimo naše vlastite probitke
i skrbimo se za naše zajedničko dobro“,
kažem i ja.
.
Vera Primorac
