Kud plovi njihov brod 1.dio
- Detalji
- Kategorija: Vera
- Objavljeno: Nedjelja, 09 Srpanj 2017 19:00
Lijepe partizanske kape, zastave bivših republika, slike Tita, pionirske marame oko vrata, zastave bivšeg Sovjetskog saveza, pjesme, kola, kotlovina, vino i rakija…
Dok se borba protiv fantomskih fašista, ustaša i ustaških zmija nastavila i nastavlja. A ako treba, mogu se i novi štancati…
“Nitko nema moralno pravo
nazivati se antifašistom,
tko istodobno nije i antikomunist“.
„Bila je godina 1941. kada je Ante Pavelić, šef Nezavisne države Hrvatske, naci sastavnice Hitlerove osovine, izišao u susret fašističkoj Italiji pa joj galantno predao Dalmaciju, otoke, Istru i slovensko primorje.
Onda su 45. Titovi partizani oslobodili tu raspadnutu i rasprodanu državu, uspostavili Jugoslaviju i vratili oduzete teritorije. Desetljećima je potom Jadran bio zajednički, Crna Gora uživala je u svom moru, Bosna je dobila izlaz na Jadran, Hrvati i Slovenci nesmetano su lovili „tuđe“ ribe, a brojne tvornice sardina niknule su duž čitave obale, od Crne Gore do Piranskog zaljeva“, piše drugarica Heni Erceg.
Ima pravo ova naša vrla novinarka. Bili smo oslobođeni. I svoji na svom. Ali, ne baš svi. Neki su bili oslobođeni od svega što su imali, a neki bome i od života. Dok su neki bili svoji na tuđem…
E, baš nam je bilo lijepo! Divota jedna. Sloboda, bratstvo i jedinstvo na djelu. Od Vardara pa do Triglava. I pravi mali raj na zemlji.
Drugovi su se bućkali u „srpskom“ moru; drugarice su uživale u ograđenim viletinama. Sagrađenim i izgrađenim baš za njih. Da se ljudski odmore, nakon što su provele godine i godine, na borbenim položajima. Po šumama i gorama. Dok su se neki „odmarali“ na Golom otoku i „plivali“ u znoju lica svoga. A obična „raja“ kupala se u lavoru ili, ako su mogli doći na red, u sindikalnim radničkim odmaralištima
Samo su se partijske glavonje, na čelu s velikim vođom, vozikale i plovile „Galebom“ po egzotičnim morima. Od jedne do druge nesvrstane zemljice.
„Pa što vi hoćete? Čovjek je to i zaslužio. Oslobodio nas i vratio sve što nam je bilo oteto ili poklonjeno“, viču drugovi i drugarice.
E, ne će biti baš tako! Ne znam gdje je dotična novinarka sve to naučila i koju je povijest proučavala, ali bih joj toplo preporučila da malo proširi svoje vidike i utvrdi znanje, pa prouči tko se i kada dogovarao i “ galantno predao Italiji Dalmaciju, otoke, Istru i slovensko primorje“:
Pa, ljudi moji dragi, Wikipedia i povijesni dokumenti su svima dostupni!!!
A najbolje joj je da počne od tajnog Londonskog sporazuma. Onda pređe na Rappalski ugovor. I sve to zaokruži Rimskim ugovorom. U čijim su kreiranjima svoje prste imali i Englezi, i Francuzi, i Talijani.
I naravno Srbi.
I na kraju neka prouči i onaj vremenski period od 9. rujna 1943. kada je Italija kapitulirala, do 10. rujna 1943. kada su Rimski ugovori poništeni i proglašeni ništavnim. Pa, na kraju, neka sve zaokruži i 1947. godinom. Jer, ta je godina jako, jako interesantna za proučavanje i uspoređivanje ISTINE i „istine“.
„Bila je godina 1941.“, kaže naša Heni, „kada je Ante Pavelić, šef Nezavisne države Hrvatske, naci sastavnice Hitlerove osovine, izišao u susret fašističkoj Italiji pa joj galantno predao Dalmaciju, otoke, Istru i slovensko primorje.
Onda su 45. Titovi partizani oslobodili tu raspadnutu i rasprodanu državu, uspostavili Jugoslaviju i vratili oduzete teritorije“.
–Pa, gdje mi to živimo? U kojem smo to mi stoljeću? Prošlo je, ljudi moji dragi, već više od sedamdeset godina, a oni, još uvijek, guslaju iste pjesme i sviraju na istu notu. I izmišljaju i pričaju iste priče i bajke.
–E, moja Lucija! Ništa ti se od tada promijenilo nije! Pa, evo, kako vidiš iz priloženog, i dalje nam pričaju iste bajke. I dalje nam sipaju iste laži. I dalje su nam drugovi tu gdje su i prije bili. I dalje drmaju državom.
I dalje pune svoje džepove, a naše prazne.
I dalje plove po egzotičnim morima…
I dalje slave rođendane svoga, već davno, upokojenog vođe.
I dalje pjevaju: „Druže Tito, ljubičice bijela, tebe voli omladina cijela“.
I dalje cupkaju, uz Žikino i kozaračko kolo.
„Drage drugarice partizanke i dragi drugovi partizani!“– cvrkuće i dalje umilnim glasom, glazbeno točno intoniranim, i jedan naš bivši i vrli vođa.
Ni od tada se ništa promijenilo nije.
"Zagreb ima trg koji nosi ime čovjeka koji je vodio antifašističku borbu i nadam se da to ime nikada neće biti promijenjeno", govorilo se, ne tako davno, a govori i dandanas, na obilježavanju nekih antifa obljetnica.
Lijepe partizanske kape, zastave bivših republika, slike Tita, pionirske marame oko vrata, zastave bivšeg Sovjetskog saveza, pjesme, kola, kotlovina, vino i rakija…
Dok se borba protiv fantomskih fašista, ustaša i ustaških zmija nastavila i nastavlja. A ako treba, mogu se i novi štancati…
Tako je jedan drug, tzv. antifašista, izjavio: „Mi smo isto koristili ustaše i partizane u predizbornoj kampanji… A da toga nije bilo, nestali bismo možda kao socijaldemokrati.“
Eto, tako nam je to javno obznanio jedan tzv. antifašista. I tako je javno potvrdio da se tema antifašizma, upravo i nametnula, radi očuvanja vlasti i skupljanja poena.
A, onda, da bi drugovi, dugoročno i opstali, trebalo je, pored fašista, proizvoditi i incidente…
Pa protestirati…Pa marširati…
A onda i feštati… I slaviti…
I tako…iz dana u dan.
Zato mi i jest čudno, a i nedostaje mi, moram to priznati, uvijek dežurni i neodvojivi od antifašizma, naš dični Stipica.
Kamo li je nestao, taj počasni predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske?
Kamo li je nestao jedan od vođa Antifašističke lige Hrvatske?
Kamo li je nestao bivši i cijenjeni, drugi po redu, hrvatski predsjednik?
Pa, kamo je, ljudi moji dragi, nestao Stjepan Mesić?
Sve do nedavno Stipica je bio i veliki znalac i veliki mislilac. A u hrvatskim medijima, i sveprisutni lonac i poklopac. No, sada ga, već neko vrijeme, uopće nema u javnosti. Nema mu ni slike ni tona! Ni traga mu ni glasa. Niti od njega niti o njemu. Izgubio se. Ne izliječe ni iz svake paštete, kako je on to, nekada davno, poetski izrekao, o jednoj našoj bivšoj.
Nitko ga nije niti vidio niti čuo. Nije nam se obratio ni jednim umnim niti toplim priopćenjem. Ništa! Kao da je u zemlju propao!
Ali se zato iz „kuće cvijeća“, oglasila (nije valjda u njegovo ime) neka Ana Karabatić. Obučena kako se i pristoji na grobu upokojenog „velikana“. O kome će, tako je bar Karabatička izjavila, načitana k'o kad je načitana. sve proučiti i zapisati.
Baš je ova antifa mladost pametna, vrijedna i radišna. Kaj, ne!?
A tek njena svečana obleka!? Zategnuta bijela bluza, svezana crvena marama oko vrata… i crveni cvijet u kosi.
Dijeli nam, tako, dijeli Karabatička osmjehe i obznanjuje svoje omladinske i partijske planove. Prava pravcata crvena djevočka.
Ali, što se to dogodilo s Mesićem? – pitanje je sad.
Nije ga bilo ni na svečanoj akademiji u povodu Dana pobjede u zagrebačkoj Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog. Ni u Jasenovcu. Ni u Kumrovcu. Ni u Srbu.
Ali, nikad ne reci…nikad. Jer, Stipica nije nestao. Nije se izgubio. I, evo nam ga opet!!!! Evo, opet, našeg vrlog i vječnog Stipice!
Nastavlja se....
Vera Primorac
