Jezičak na vagi
- Detalji
- Kategorija: Vera
- Objavljeno: Četvrtak, 28 Rujan 2017 19:04
Ali ćemo, uskoro, i sve mic po mic, uvesti i verbalni delikt. I kažnjavati sve one koji nisu s nama. Jer, ako nisu s nama, to znači da su protiv nas. Pa ćemo se, onda, budite uvereni, sigurno pobrinut i za sve simbole četništva i komunizma. A onda ćemo se, kao i dosad, okitit zvezdom petokrakom i dvoglavim orlom. I zadenuti za pojas četničku šubaru i lepu (kako je rekao jedan naš dični drug), trorogu partizansku kapu.
„Tko od sebe učini crva,
kasnije se ne može tužiti
što ga gaze“
Imali smo mi Hrvati, ne tako davno, na čelu države pravog i velikog državnika, dr. Franju Tuđmana. Imali smo državnika koji je, sve što je radio, podređivao interesima hrvatske države i hrvatskog naroda. Te je, zahvaljujući upravo takvoj njegovoj mudroj politici, unatoč svim pritiscima izvana, i svim ucjenama izvana, unatoč stavu međunarodne zajednice o nužnosti očuvanja Jugoslavije, Hrvatska 1992. postigla međunarodno priznanje. I postala samostalna i priznata država. U što je malo tko vjerovao.
A dao je naš pokojni predsjednik Tuđman „sve za Hrvatsku, a Hrvatsku nizašto“. Te ušao u povijest hrvatskog naroda, kao najveći među velikima. Za sva vremena.
Imali smo, tako mi, nekada davno, za predsjednika i bivšeg komunističkog vođu J.B.Tita koji je rekao:„Prije će Sava poteći uzvodno, nego što će Hrvati dobiti državu“.
„Prije će Sava poteći uzvodno, nego što će Hrvati dobiti državu“, prijetio je on tada.
I svaku je nacionalnu ideju i svaki nacionalni pokret gušio u krvi… masovnim progonima i masovnim ubojstvima.
I proganjao svakoga tko je disao hrvatski.
Ali, Hrvati su, unatoč svemu, dobili svoju državu. Sava nije potekla uzvodno. A, naš je bivši komunistički vođa i državnik, zbog zla kojega nam je učinio, konačno na putu da zauvijek završi tamo, gdje mu je i mjesto.
U ropotarnici povijesti.
–A danas!? Gdje smo danas, moja Lucija?
–Pa danas, na neke likove, s naše političke scene, ne bi trebalo ni trošiti previše riječi. Njih bi trebalo, najčešće, samo ignorirati.
Jer , takvi ne vrijede, niti su ikada bili vrijedni spomena. Takve bi, da smo pametni koliko nismo, trebalo samo otpuhnuti. I to, što prije. I maknuti s mjesta na kojemu su se ustoličili. Previše su se, brate moj dragi, razbahatili. Previše ohrabrili… Previše izjavljuju i najavljuju. Trabunjaju i blebetaju…
A, sve mi se čini, kako oni misle (a misle da misle), da za njih ne vrijedi ona…“šutnja je zlato“ , a ni ona narodna: „Pametniji si kad šutiš!“
Pa, iako nama nije važno što netko kaže, nego tko što kaže, ipak, što je previše…previše je. A previše se toga i izgovorilo, i uradilo, i nakupilo.
Previše nekontroliranog.
Previše neprimjerenog.
–Ma, pusti, moja Lucija! Nisu vrijedni pažnje.
Neka samo trkeljaju! Ja na takve, da ti pravo kažem, samo odmahnem rukom.
–E, draga moja, pustila bih i ja takve da trkeljaju do mile volje, ali ne puštaju takvi nas.
Nego nas, uporno i bez prestanka, gnjave i maltretiraju. Pa, onda, nameću probleme i problematične teme. Nakon kojih nam serviraju, uvijek iznova, te nemir te umjetno stvoren i isforsiran kaos. Previše, previše se toga nakupilo, moja Monika. Previše opasnog i štetnog. Po hrvatski narod i po hrvatsku državu. A toliko su, u tim svim svojim zlim nakanama, uporni i nametljivi, da više ni ne biraju sredstva. Nameću, uvjetuju, ucjenjuju. Naređuju… Pa i jadikuju. Samo što ne nariču. Kao, oni su jadni i ugroženi. Oni od Hrvata i njihovog zuluma, ne mogu ni disati. Pa kad im ni to ne upali, onda se rastrče po susjedstvu i bijelome svijetu…S pritužbama, tužbama i optužnicama.
Ma, sve će to srediti i urediti, draga moja Monika, naš Milorad, zvani Pupi!!!
–Ma, ženo božja, ti stvarno ponekad bubneš nešto, bez ikakve veze! K'o Martin po diviziji. Pa, odakle ti, moja Lucija, sada Pupovac? Zašto ga sada, uopće, spominješ?
–E, draga moja, spominjem ga s razlogom. I to debelim…Jer, to ti je lik koji stalno nešto muti. To ti je onaj Pupovac, draga moja, koji je, zbog navodne ugroze (jer mu najvjerojatnije tadašnje ucjene nisu uspjele), nosio žutu vrpcu u Saboru i najavio sa Saborske govornice da će uskoro biti i fizičkih napada. To je onaj isti Pupovac koji je davao bezbrojne javne izjave blateći i optužujući Hrvatsku, zbog tobožnje ugroženosti Srba, i tobožnjeg širenja ustaštva u Hrvatskoj. To je onaj isti Pupovac za kojega je i Etičko sudište, još davnih dana, donijelo osuđujuću presudu, zbog svega zla kojega je dotični, svojim protudržavnim djelovanjem, nanio Hrvatskoj i hrvatskom narodu.
To je onaj isti Pupovac koji je javno osudio Oluju. To je onaj isti Pupovac koji je, svojom izjavom, uvrijedio našega legendarnog generala Janka Bobetka, čovjeka koji će zauvijek ostati upisan u hrvatsku povijest. Kao čovjek koji je planirao i koji je sudjelovao u svim ključnim borbama za hrvatsku opstojnost i samostalnost.
To je i onaj Pupovac, koji je u najnovije vrijeme, a uz snažno medijsko praćenje, ucijenio Plenkovića, smijenio Hasanbegovića, postavio na rukovodeća mjesta, sam Bog zna gdje i koliko svojih sljedbenika… Od svojih poslušnika…do svoje djece.
To je onaj Pupovac koji je tražio da se spomen- ploča poginulim braniteljima, zbog znakovlja, makne iz Jasenovca.
To je onaj isti Pupovac, zvani etnobiznismen, protiv kojega u ladicama DORH-a leži snop optužnica za kriminal…
To je i onaj Pupovac o kojemu se u njegovoj voljenoj otadžbini pjeva:
„Pupovac nas vesla,
Preko banke Tesla!“
Pjeva se, tako, pjeva u Srbiji…
Ali, pošast zvana „veslanje“ širi se i po Hrvatskoj.
Eto, je li ti sad jasno, zbog čega spominjem Pupovca?
Zato se i pitam: Dokle će trajati ova tiranija manjine nad nama, nad većinom?
Dokle će nam pojedinci kojima je mjesto daleko, daleko od vlasti, sudjelovati u vlasti?
Dokle će nas ti isti, iz dana u dan, tiranizirati?
–Možda se nadaju, moja Lucija, da ćemo mi uskoro presvisnuti od muke, zbog svega što nam rade i što nam se događa, te da će, onda, nastati sveopći kaos, kojega oni i priželjkuju. Možda misle i kako će nas uhvatiti strah, apatija, nemoć ili tuga. Pa ćemo tada, tako se bar oni nadaju, odustati od svega. A, onda će se oni i njihova bratija, bez ikakvih problema, ovdje instalirati…
Pa, onda ovdje, stolovati i carevati.
Ali, varaju se, varaju! Ništa od toga! Jer, u nama nema niti bijesa niti ljutnje. Niti nas hvata muka. Niti nas mogu isprovocirati. A, na sve njihove provokacije, naš pravi odgovor nije ni ignorancija niti odmahivanje rukom, već … naš odgovor je prezir. Prezir prema svima onima koji su spali na ovakve grane, na kojima su oni sada.
„Ameriku voli ili se iz nje seli“, kažu Amerikanci.
„Hrvatsku voli ili se iz nje seli“, govore konačno i Hrvati.
A nedavno se, zamislite molim vas, neki anonimac ( kako mu drugovi tepaju), sa svojih dvadesetak sljedbenika, usudio zapaliti srpski tjednik „Novosti“, u kojima glavnu riječ vodi naš sveprisutni Pupi.
Zamislite to!!! Zapalio je dva broja srpskih novina!
Pa, tko se usudio uraditi tako nešto? Tko se usudio zapaliti jednu takvu tiskovinu'
Kakav barbarizam!?
Kakva drskostI!?
Kakav neviđen zločin!?
–Ma, što im bi, moja Lucija? Ta, to su samo obične novine srpske manjine koje samo problematiziraju, sve što je vezano za život i rad, prije svega kulturu i tradiciju, srpskih manjinaca.
–Ti, kao da si ovoga trena, moja Monika, pala s Marsa! Čitaš li ti išta? Pratiš li ti išta što se oko tebe zbiva?
Kažeš, „to su obične novine srpske manjine“, ali, dobro bi bilo,kad bi tako bilo. A, tako bi, ustvari, i trebalo biti!!! Kao i u svakoj normalnoj državi. U kojoj vladaju normalni zakoni.
Ali, tu je naš Pupi! On će sve to srediti.
I sredio je tako Pupi, sredio sve… Pa polako i kradomice, priskrbio svima, svojim znanim i neznanim…i povelike povlastice. I ne samo to! Uradio je on i sve što se uraditi trebalo i moglo. Naravno, zajedno sa svim svojim istomišljenicima i sljedbenicima. A i sa svim svojim vjernim sukreatorima zadane im politike.
I, naravno, nešto milom, a nešto, bome, silom i ucjenom.
–Stvarno mi je s njim nešto jako, jako čudno. Ili je to samo njegova taktika. Jer, uvijek kada se nešto dogodi ili kada se nešto zakuha, naš nam vrli Pupi negdje ispari. I nema ga nigdje. Nigdje se ne oglašava. Nigdje ne tužaka niti se jada. Nikoga ne ucjenjuje. Nikoga ne smjenjuje.
Zanijemio čovjek. I postao nevidljiv.
–Pa moja Lucija, vjerojatno je otišao dati svom vrhovnom vođi, tamo daleko, sve potrebite informacije i tražiti od njega nove upute za novo djelovanje.
–Dobivao je i dobiva on tamo… I zadatke, i podatke, i instrukcije. Zato nema ni zbora niti razgovora o paljenju naših barjaka, o ismijavanju naše himne, o četničkom divljanju po Hrvatskoj, niti o tzv. njihovoj satiri: „Lijepa naša, lijepo gori!“ Ni o čemu nema zbora.
A, bome, niti o palikućama.
Jer, „Mi Srbi smo sposobni uvek izazvati rat, pa onda pobeći. Ali zato znamo u miru udvarati se, pretvarati se, ulizivati se, izmišljati i lagati, kako bi za nagradu dobili ono što ratom ne znamo“.
I toga se naš Pupi i sva njegova bratija, drže k'o svetog "Načertanija" Ilije Garašanina.
Pa su se, tako, od srpskih komunista i četnika, pretvorili u antifašiste.
Pa su, onda, uspjeli abolirati sve njihove „časne“ borce iz 91.
Pa su ih od agresora, nakon toga, pretvorili u „časne i uvažene građane“.
Pa su, onda, hrvatske branitelje, najprije marginalizirali, a onda pokušali pretvoriti u fašiste.
Pa su,onda, svakoga tko im se pokušavao suprotstavljati, proglašavali rasistom.
Pa su svakoga onoga koji je zastupao, bilo što moralno, racionalno, domoljubno ili slobodoumno, odmah etiketirali i svrstavali u “desne ekstremiste”, tj. fašiste.
I, eto, tako su uradili skoro sve zadano i zacrtano po točkama SANU II.
„Ali ćemo, uskoro, i sve mic po mic, uvesti i verbalni delikt. I kažnjavati sve one koji nisu s nama. Jer, ako nisu s nama, to znači da su protiv nas. Pa ćemo se, onda, budite uvereni, sigurno pobrinut i za sve simbole četništva i komunizma. A onda ćemo se, kao i dosad, okitit zvezdom petokrakom i dvoglavim orlom. I zadenuti za pojas četničku šubaru i lepu (kako je rekao jedan naš dični drug), trorogu partizansku kapu. Pa, onda ponosno zavijoriti i zastavu SFRJ i zastavu naše otadžbine Srbije, te zadenuti 4C na junačka prsa... I široka nam Velika Srbija…
Pa, kada još i zapevamo Spremte se, spremte četnici, pa Slobodane, šalji nam salate, pa Sred pušaka, bajoneta , pa Što se ono na Dinari sjaji, ima da se trese cela Juga. Od Vardara pa do Triglava“, planiraju naša braća Srbi, tj. naši manjinci a njihovi Srbi.
Ali, o ugrozi ne prestaju kukati. A kuka samo jedna jedina manjina. I to ona, koja je, na našu veliku sramotu, u odnosu na sve ostale manjine, jedina i privilegirana.
I cijela politička pozornica, i tiskovine i mediji, njihova su prćija. I pripada samo njima.
Jer pušu u isti rog.
Jer su plaćeni iz iste vreće.
I kamere su uvijek uz njih. Uvijek spremne i pripremljene. Dok su njihovi novinarski poslušnici i pobornici, uvijek naoštrenog i pera i jezika. Pa, tako naoštreni, i s naoštrenim perom i jezikom, spremno kreću u boj.
Za džep svoj…
Pa ih bodre… Pa ih podržavaju…
Pa ih glorificiraju…
I to je sredio naš Pupi!!!
A gdje su one ostale manjine? Gdje su Mađari, Česi, Slovaci, Makedonci, Crnogorci, Nijemci, Rumunji? Gdje su Bošnjaci, Albanci, Slovenci?
I nitko od njih ne traži više nego što im po zakonu i pripada. I svi oni dijele, s nama Hrvatima, istu sudbinu. Jer su se i oni, zajedno s nama, i u Domovinskom ratu, rame uz rame, borili protiv agresora. I četnika, i srpskih dobrovoljaca, i JNA.
A, borili su se oni, rame uz rame zajedno sa Hrvatima, jer je Hrvatska i njihova Domovina. I velik je broj takvih. Ali i onih, koji su dali svoje živote, za slobodnu nam domovinu Hrvatsku.
I svi su oni manjinci. I svi časni i veliki domoljubi.
Pa, gdje su oni sada?
–A gdje su? Nigdje, moja Lucija, nigdje!!!
I oni su, isto kao i svi naši branitelji, na marginama.
Ali, ništa ne traže. I ništa ne uvjetuju.
Ne ucjenjuju. Ne lažu. Ne tužakaju.
Ne kradu. I ne varaju…
Jer, pravi domoljubi to ne rade!!!
„Ne vjerujem da će se izdajice spasiti bijegom od politike. Jer kada jednom prodaš dušu vragu, nema ti povratka“.
Vera Primorac
