U balkanskom loncu 1.dio
- Detalji
- Kategorija: Vera
- Objavljeno: Subota, 04 Studeni 2017 19:03
Iskreno, sve mi je ovo na tragu puzajuće realizacije „regiona“ i bezuvjetne potpore Srbiji za ulazak u EU. Jer je to, kako stalno govore, naše vrle i umne političke perjanice, navodno, u našem interesu. A što je to, navodno, u našem interesu, nitko od njih ne objašnjava. Jer, navodno je njima sve jasno.
„Ne saginjite se NIKADA
pred LAŽNIM duhom vremena!“,
blaženi Alojzije Stepinac
„Jedino Rusi i Hrvati od svih slavenskih naroda imaju neprekidan kontinuitet državotvornosti od ranog srednjeg vijeka do 20. stoljeća“ tvrdi vodeći ruski slavist dr. sc. Denis Jevgenevič Alimov, koji je doktorirao na temi „Hrvatsko društvo u epohi pokrštavanja (VII –IX. stoljeća)“.
–Pa, zar smo dotle došli, moja Lucija? Zar nam je trebao netko drugi istraživati i utvrđivati ono što bi svatko od nas trebao znati?
A, gdje nam je sada nestala, moja Lucija, ta naša državotvornost??? Tko ju je prebrisao? Tko skrio i prekrio maglom i zaboravom?
Što je ovo danas s nama?
–E, moja Monika, moja Monika! Mi stalno govorimo o samostalnosti i stalno govorimo o slobodi, a sa sebe nikako ne uspijevamo skinuti okove. Ni one iz prošlosti, a bome ni ove sadašnje. Pa smo, zato danas, tu gdje i jesmo. A tu jesmo, zahvaljujući upravo našoj šutnji i našem poslovičnom trpljenju.
Ali i velikim igrama…velikih igrača. Kao i malim igricama naših malih i sitnih duša.
A sve su ti to skupa, moja Monika, pripreme za još jedan novi „balkanski lonac“. U koji nas žele prisilno uvaliti.
Jer, sve ono što nas je snalazilo prije, i ovo što nas je snašlo i što nas sada snalazi, sve ti ga je to, draga moja, jedna te ista igra. U kojoj kolo vode veliki igrači, a koji po tradiciji, niti su nam ikada bili skloni niti su nam skloni danas. A u kojoj, opet, sve prljave rabote, za one velike igrače, odrađuju neki mali i sporedni likovi, neke male i prodane duše koje su za one Velike, potpuno nebitni igrači. Ali, korisni su…
“Korisne su to budale“, kažu neki. Korisne su, jer igraju, onako, kako im gazde kažu . Ili kako vjetar puše. Pa, kada dovrše ono što su trebali, brzo će ih gazde i otpuhnuti.
Otpuhnut će ih, jer im takvi donose sa sobom teret laži, izdaje, licemjerja. A, nitko ne voli , moja Monika, niti izdajice, niti muljatore, niti laskavce. Ni u svome a niti u tuđem dvorištu.
”Takvi kao Plenković plaćaju se suhim zlatom“, laskao je jedan takav.
Jer i ovdje, kod nas, korisne budale, kao lutke na koncu, igraju onako kako im gazda naredi i kako im gazda povlači konce.
Dakle, po primljenom naputku i zadanom zadatku, trebale su one tako, i ovdje kod nas. najprije srušiti sve one nacionalno osviještene i istinske domoljube, a onda dovesti one anacionalne, koji se prodaju za Judine škude.
„Dajte nam čvrstu točku i pokrenut ćemo Hrvatsku!“, vape Hrvati.
Ali, čim se takvi pojave, odmah ih proglase klerofašistima, fašistima, ustašama, …. Pa onda svi takvi, ubrzo postanu meta svih tzv. nezavisnih medija, koji ih, onda, orkestrirano počnu napadati i sotonizirati.
"Dajte mi čvrstu točku i pokrenut ću svijet",govorio je mudri Arhimed.
Ali, nažalost, upravo te i takve čvrste uporišne točke, mi Hrvati, još od smrti našega pokojnog predsjednika Tuđmana, više nemamo.
–Pa, pogledaj samo našega milog Milorada, manjinca iliti etnobiznismena, zvanog još i Pupi! Sve mu je onako kako mu narede gazde iz mile mu otadžbine.
A on vrijedan, kakav i jest, sve radi i uradi… Te uspjehe gradi. I sve ispod žita.
Pa onda naređuje, pa ucjenjuje, pa traži …
Jer, on je, nažalost,ovdje u Hrvatskoj, onaj uteg na vagi koji je prevagnuo. Ali, nije jedini! Jer je, nakon svega, pridodan i još jedan takav, umjesto onoga kojega su otpuhnuli. Pa su, onda, s tim novim utegom, odlučili ući i u zajedničku veliku koaliciju.
Tako nam je, kako kažu (takva je bila jedna kombinacija), trebao opet doći i Čedomir Višnjić. Bit će Čedo, tako su govorili, pomoćnik naše nove ministrice. Onako iz sjene. A onda bi i oni, i mi svi zajedno, od Vardara pa do Triglava, sretni i veseli, zacupkati Žikino kolo. I Čedovali… No, na veliku žalost našega Pupija, najvećeg majstora među majstorima muljanja, kombiniranja i političkog žongliranja, a na našu radost, u javnost procurili podatci o Čedinoj “saradnji” s agresorom, tijekom Domovinskog rata, pa se od toga moralo odustati.
Ali,opet je, kao i uvijek dosad, Pupi sve to sredio i nekako, nakon svega, smanjio nastalu štetu.
“Nije lako biti Srbin u Hrvatskoj u takvim okolnostima, ali činimo sve da se te okolnosti promijene“, kaže Pupi.
(…) Problemi su se gomilali, nisu se rješavali a u Hrvatskoj se mislilo da će kao članica Europske unije moći što god želi”, kazao je Pupi, ovih dana, i u Banja Luci.
„Nije lako biti Srbin u Hrvatskoj“, kaže on, koji je kao manjinac, s minimalnim brojem glasova, postao i član hrvatske Vlade.
Zaista, nije lako biti Srbin u Hrvatskoj.
–Pa, kakav je to čovjek, moja Lucija? Stvarno ga žalim. Jer, živjeti u državi koju mrziš i među ljudima koje ne voliš, prava je pokora. Ne bi mu bila u koži, vjeruj ti meni!
–A, stvarno su ugroženi!!! Ne bih nešto takvo poželjela ni svome smrtnom neprijatelju. Toliko su ugroženi, moja Monika, da se Pupi i Stanimirović, kako nedavno čitam, uz materijalnu pomoć svojih nalogodavaca, spremaju otvoriti nekakav kulturni centar, u centru Vukovara.
Ma, kakav kulturni centar, moja Monika !? To će ti biti velikosrpski centar iliti velikosrpska utvrda. Ista onakva, kakve su im i Novosti. Ispraznili su Baranju, što etničkim čišćenjem što iseljavanjem, pa će onda uspostaviti i vlast.
I sve će biti kako su zamislili kreatori Velike Srbije u Memorandumu II. Na veliku radost naših antifa i naših dičnih, Pupijevih pupičića.
„Ne znam na koju bih se stranu okrenuo.
Današnje društvo je „raskorijenilo” ljude, a ukorijenjenost je po svoj prilici najvažnija, a ujedno najobescjenjenija potreba čovjekove duše“.
–Iskreno, sve mi je ovo na tragu puzajuće realizacije „regiona“ i bezuvjetne potpore Srbiji za ulazak u EU. Jer je to, kako stalno govore, naše vrle i umne političke perjanice, navodno, u našem interesu. A što je to, navodno, u našem interesu, nitko od njih ne objašnjava. Jer, navodno je njima sve jasno.
Pa, ljudi moji dragi, tako gazde kažu!!!
Doduše, u zadnje vrijeme,valjda pred one zadnje izbore ili zbog dugoga jezika i „brzopletih izjava“ srpskih lidera, malo su se, ovi naši na vlasti utišali.
A za to vrijeme, dok naši umni političari, šalju prijateljske signale, našoj prijateljskoj zemljici Srbiji, predsjednik Vučić kaže:
„ Želim da kao predsednik Srbije uvek budem uz naš narod koji živi u našem okruženju, da uvek budem uz Republiku Srpsku, ali i Srbe u Crnoj Gori, Hrvatskoj, Makedoniji, Sloveniji i Rumuniji. Da pomognem očuvanje hramova i manastira srpske crkve u svim tim zemljama, jer samo tamo gde je Srpska pravoslavna crkva snažna, na prostoru bivše Jugoslavije, naš narod uspeo je i mogao da sačuva svoja ognjišta“.
–Pa, što je ovo, moja Lucija? Vučić se već ustoličio. Već je, kako on misli, na čelu Srba (i ne samo Srba, nego cijelog tzv. njihovog regiona), jer bi „da uvek budem uz Republiku Srpsku, ali i Srbe u Crnoj Gori, Hrvatskoj, Makedoniji, Sloveniji i Rumuniji.
(…) Samo tamo gde je Srpska pravoslavna crkva snažna, na prostoru bivše Jugoslavije, naš narod uspeo je i mogao da sačuva svoja ognjišta“, kaže Vučić.
–Jer, misli Vučić, gdje je i jedan srpski pop, tu je i Srbija. A svi Srbi moraju biti u jednoj državi!
–Pa, to je lako riješiti! Zar ne, Lucija!? Neka se svi Srbi iz bijeloga svijeta, lijepo vrate u svoju otadžbinu. I svi će Srbi biti u jednoj državi. I svi sretni i zadovoljni! Ali, ne!!! Oni bi htjeli Srbiju od Milvokija do Tokija…
–Moja Monika, što se čudiš,!? Srbi su nebeski, odabrani narod. A svi njihovi susjedi „iako su svi u etničkom pogledu Srbi, često nazivaju po imenu teritorije na kojoj žive“. Tako su Srbi i Crnogorci. Pa su Srbi i Bošnjaci, i Banaćani, i Slavonci. Srbi su, zamislite,molim vas, i Dalmatinci tj. Dubrovčani. Jer su Srbi trgovali s Dubrovačkom republikom. Pa su tako, po njima, i glavnina Slavena na jugoistoku Europe, koji su pravoslavne, katoličke i muslimanske vjeroispovijesti, srbijanskog podrijetla.
–Eto, to ti uče, moja Monika, srpski gimnazijalci već desetak godina!
–A što rade ovi naši?
–To je "propaganda koja nema uporište", kažu naši.
–Naravno da nema uporište. Pa, to znaju i ptice na grani! A znamo i svi mi, moja Lucija.
–Znamo, znamo…Ali što poduzimamo? Što poduzimaju ove naše umne glave, protiv te i takve propagande? Uče li i naša djeca pravu ili uče neku friziranu istinu o našoj prošlosti? Poučava li se i proučava li se u hrvatskim školama prava povijest i povijesna istina? Pišu li naše udžbenike povjesničari neopterećeni politikom i politikanstvom? Jesu li izvori kojima se povjesničari služe objektivni?
Ili ćemo, i ubuduće, NAŠE udžbenike slati na uvid u Srbiju. Da nam se ne bi potkrala kakva grješka i promakla kakva, ne daj Bože, nenamjerna istina.
A znaš li ti, moja Monika, da još uvijek, ovdje kod nas, srpska djeca ne uče pravu istinu o Domovinskom ratu? To je u svojoj izjavi potvrdio i Stanimirović koji se zdušno brine o obrazovanju mladih Srba, ovdje u Hrvatskoj.
A zbog čega rade to što rade, nije teško pogoditi.
„Naša deca uče prema hrvatskim nastavnim programima, ali mi imamo svoje udžbenike i izučavamo noviju povest na naš način, drugačije nego u hrvatskim knjigama. Izostavili smo poglavlje Domovinskog rata, jer i dalje smatramo da je to bio građanski rat“, kaže Stanimirović.
–A naši, po svom starom običaju, ništa ne rade!
–Tako je, moja Lucija! Naši rade da ništa ne urade. Prave se i slijepi i gluhi. Gledala sam, neki dan, prijenos sa zasjedanja Sabora. I, vjeruj ti meni, moja Lucija, pao mi je mrak na oči.
Izašla za govornicu nekakva predstavnica SDSS. Ja ju gledam i slušam, a ne vjerujem sama sebi ni svojim ušima. Jesam li ja normalna ili je ovdje netko lud? Ili se netko pravi lud.
Pa, gdje sam to ja!? Jesam li ja, ljudi moji dragi, u Hrvatskoj? Jesam li u Hrvatskoj Hrvata?
Jesam li u Hrvatskoj u kojoj je službeni jezik hrvatski i u kojoj je hrvatski jezik i ustavna kategorija?
Trljam oči, čitam natpise, gledam po Sabornici… Ali, sve su mi tu poznate face!
Znači, ovo nije bio prijenos s nekog srpskog zasjedanja!!!
Pa, što je onda ovo, pobogu ljudi!? Čije je ovo maslo?
Zamisli ti, moja Lucija, te hrabrosti! Ona će meni, ona će nama, usred našega Hrvatskog Državnog Sabora, u samom srcu Hrvatske, u našoj slobodnoj i neovisnoj Republici Hrvatskoj, ta nama potpuno nepoznata saborska zastupnica, ni manje ni više, nego govoriti čistim srpskim jezikom!?
I nitko ni riječ ne prozbori. Zanijemili. Šute k,o ovce.
Kako ih samo nije sramota!????????
Pa, zar oni ne znaju, a trebali bi znati, da je 23.10. 1847. Ivan Kukuljević Sakcinski na posljednjem staleškome zasjedanju Hrvatskoga sabora upozorio narodne zastupnike na potrebu uvođenja službenog jezika u javne službe; da je Sabor razmotrio taj prijedlog i na kraju proglasio hrvatski jezik službenim u javnoj uporabi; da je tada Ivan Kukuljević Sakcinski prvi progovorio na hrvatskom jeziku; da je na Kukuljevićev prijedlog Hrvatski Sabor 1847. donio zaključak o uvođenju hrvatskog jezika kao službenog jezika?
Zar oni ne znaju da je i dandanas, hrvatski jezik službeni jezik R Hrvatske?
Zar oni ne znaju da je hrvatski jezik obvezatan u uporabi i u svim službenim institucijama, pa i u Hrvatskom Državnom Saboru?
–Posebice, moja Monika, u Saboru. Posebice u Saboru.
–I što učini, reci ti meni, potpredsjednik Sabora ?
–Ništa, moja Lucija. Ništa!!!
–Ma, kako ništa!?
–Ništa, kažem ti! Šuti ko zaliven.
Nastavlja se....
Vera Primorac
