Sanjin Baković: Povjerenstva kao instrumenti u rukama vladajućih
- Detalji
- Objavljeno: Nedjelja, 09 Prosinac 2018 13:00
Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa nije se u fokusu javnosti nalazilo od trenutka iznuđene neopozive ostavke Tomislava Karamarka na stranačke dužnosti te dužnosti u Vladi RH osim kada se za novu predsjednicu Povjerenstva birala Nataša Novaković u Hrvatskom saboru. Pojednostavljeno rečeno zadaća Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa trebala bi biti utvrđivanje sukoba interesa.
U slučaju da se dužnosnik nalazi u sukobu interesa proglašava ga se krivim i određuje mu se financijska kazna ovisno o težini povrede. U suprotnom se donosi oslobađajuća presuda. Sve ostale odluke dovode do raznih sumnji i preispitivanja donesenih odluka u javnosti.
Ako povučemo paralelu između slučaja Tomislava Karamarka kojem je presudila bivša predsjednica Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa Dalija Orešković i slučaja Zdravka Marića i Martine Dalić o kojima je odlučivala aktualna predsjednica Nataša Novaković dolazimo do zaključka da su obje odluke prilagođene momentu i saborskoj većini koja ih je izabrala na navedenu dužnost. Nitko nije proglašen krivim za sukob interesa, ali Tomislav Karamarko morao je odstupiti pod pritiskom javnosti radi termina “potencijalni”.
Naime, Tomislav Karamarko stradao je radi “potencijalnog” sukoba interesa od Povjerenstva koje je saborskom većinom imenovao Zoran Milanović. Termin potencijalnog možemo tumačiti na razne načine, a zaključak je uvijek isti jer svatko tko popije u javnosti čašu vina može biti potencijalni alkoholičar u bliskoj budućnosti, svatko tko podigne intonaciju u Hrvatskom saboru može biti potencijalni nasilnik u najvišem domu ili svatko tko sjedne u automobil za upravljač može biti potencijalni ubojica budući da nikada ne znamo kada i zašto možemo skriviti prometnu nesreću.
Stoga, teza o “potencijalnom” sukobu interesa neuvjerljiva je za svakoga tko razumije odluku Povjerenstva, a kamo li za nekoga poput Tomislava Karamarka kojeg nisu uspjeli uvjeriti da se nalazi u sukobu interesa jer ga nisu proglasili krivim. S obzirom na hajku koja traje i danas kada je riječ o Tomislavu Karamarku da su imali elemenata presuda bi zasigurno bila donesena u smjeru da je Tomislav Karamarko kriv, a ne mu se nametnula potencijalna krivnja koju nije nitko dokazao niti realizirao.
U suštini članovi Povjerenstva obračunali su se sa neistomišljenikom koji je i danas kriv za sve hrvatskom političkom establismentu iako nikada nije samostalno vodio Republiku Hrvatsku i donosio odluke. U konačnici nije bila usvojena odluka niti u slučaju INA - MOL, a da je kojim slučajem i bila realizirana ustanovilo bi se ono što je Tomislav Karamarko uporno tvrdio “štitio sam nacionalne interese” što je naposljetku potvrdila i izgubljena arbitraža u slučaju INA - MOL čime je oštećen državni proračun.
Kada je riječ o Zdravku Mariću i Martini Dalić odluka Povjerenstva donesena je u skladu sa saborskim Povjerenstvom koje je usvojila Plenkovićeva većina, a koja nije barem za sada dovela do krajnjih potresa koji su proizašli iz afere Hotmail iako bi u zakonski uređenijim državama padale Vlade kao voćke poslije kiše jer nakon ostavke bivše potpredsjednice Vlade RH Martine Dalić i dovođenjem pred zid Zdravka Marića koji je prokazan u Dalićkinim iskazima DORH-u idući na redu bio bi Andrej Plenković.
Prema tome postavlja se retoričko pitanje kakva je to kvalifikacija povrijedili su načela obnašanja javne dužnosti, a utvrđuje se je li dužnosnik u sukobu interesa ili ne? Može li se uopće vjerovati dužnosnicima koji skrivaju od javnosti na koliko su sastanaka bili ili tko je pisao Zakon?
Logika stvari nalaže da osobe snose političku odgovornost neovisno o kome je riječ ako su povrijedile načela obnašanja javne dužnosti jer ne može netko povrijediti načela obnašanja javne dužnosti, a pritom ostatiti nevin dok se pojedincima u prošlosti skidalo glavu na temelju nedokazanog sukoba interesa.
Uostalom, prema riječima Dalije Orešković slučaj grupe Borg mnogo je gori od Karamarkovog slučaja jer u njegovom slučaju radilo se o potencijalnom sukobu interesa, dok je u ovom slučaju taj potencijal realiziran i to za 100 milijuna eura savjetničkih usluga od Agrokora. Nadalje, Dalija Orešković prozvala je i Uskok kojem nije sporno to što je grupa Borg osmišljavala zakon, a potom od tog zakona korist su imali ljudi koji su ga osmislili.
Ako se iz riječi Dalije Orešković može zaključiti da je riječ o najblažoj kvalifikaciji jer je slučaj grupe Borg mnogo gori i iziskuje ostavku cijele Vlade RH zašto se onda ne ispriča bivšem lideru HDZ-a i potpredsjedniku Vlade RH za štetu koju mu je prouzročila skidanjem glave u političkom smislu?
Za pretpostaviti je da bi im Jelačićev trg bio premalen kada bi se okupilo pozamašno društvo iz vlasti i opozicije koje je likovalo nad ostavkom Tomislava Karamarka, a pitanje je ako bi im i hrvatski ban okrenuo leđa s obzirom da su u javnosti osudili nevinog čovjeka i objesili ga na stup srama.
Donijeti odluku o potencijalnom sukobu interesa, a pritom zatvoriti oči ispred argumenta da je Ana Karamarko raskinula marketinški ugovor sa tvrtkom Peritus savjetovanje prije nego li je Tomislav Karamarko ušao u Vladu RH ne razlikuje se bitno od zatvaranja očiju ispred odluke u slučaju grupe Borg što je istaknula Dalija Orešković kojoj je trebalo više od dvije godine kako bi shvatila da se Tomislavu Karamarku treba ispričati ne razmišljajući koga je uopće dovela na vlast i da je zapravo ona ta koja je proizvela krizu institucija u koje sada sama upire prstom.
Sanjin Baković dipl.ing.
