Kupujmo samo hrvatsko
- Detalji
- Kategorija: Dragan Hazler
- Objavljeno: Ponedjeljak, 02 Lipanj 2014 16:04
Hrvatski narode i hrvatski građani, nakom viđenog i odslušanog HTV-Foruma od 13. siječnja ove godine svima nam mora biti jasno da iza enormno visokog uvoza stranih roba u Hrvatsku stoji država Hrvatska, koja je u tom pogledu neprijatelj svoga vlastitog naroda i domaće proizvodnje. Iz usta najviših hrvatskih ekonomista i resornih ministara (bivšega i sadašnjeg) čuli smo da država Hrvatska ubire u Proračunsku blagajnu 75% prihoda na granici tj. od PDV-a i drugih graničnih pristojba na uvoz strane robe.
Dakle, svi govori i izborna obećanja o podizanju domaće proizvodnje i izvozu na strano tržište su bajke za malu djecu, a za nas odresle su najobičnija i vrlo prozirna laž, koja se mora spriječiti.
Pođimo redom. Banke u Hrvatskoj su strane sa stranim i nešto hrvatskim kapitalom. Te banke kupuju/kreditiraju uvoz raznih proizvoda iz svojih matičnih država ili bilo odkuda s najeftinijih tržišta po nižim cijenama i uvoze u Hrvatsku te proizvode djelomice lege artis, a djelomice, kako se tko snađe. Time strane banke, kupljene u bezcjenje od hrvatskih političkih praznoglavaca stimuliraju proizvodnju u svojim državama ili na svome interesnom tržištu i guše proizvodnju u Hrvatskoj. Rezultat toga je porast nezaposlenosti i bezperspektivnost hrvatskog gospodarstva. Pri uvozu lege artis na uvoznu robu, bilo to talijanska tjestenina, austrijsko voće, mlijeko, sirevi ili kineski Molotov-kokteli za kupljeno ranjavanje djece „Božićna radost“, država Hrvatska dobiva od uvoznika na robu 22% PDV-a. Ona je pritom DOBITNIK (ali na kratke staze) i suradik je uvoznika, a ne zaštitnik hrvatskog proizvođača.
Nastavimo li tako naše gospodarstvo će spasti nepovratno na prosjački štap, mladi svijet će otići u tuđinu i nikakvom stimulacijom iz problematičnog PDV-a ne ćemo popraviti demografiju. To su zavaravanja samog sebe. Tko misli da nije tako, neka me uvjeri u suprotno, ali realno; ne retorikom predizborne demagogije, nego djelima.
Uzmimo, konkretni primjer. „Rade Končar“ može proizvesti hladnjaka za 10 hrvatskih tržišta, ali kako će ih plasirati na tržište i prodati, kad monopol drži slovensko Gorenje, koje u njih montira jeftine kineske ili ne znam čije dijelove i jeftinije od „Končara“ ih plasira na hrvatsko tržište. Država Hrvatska ne štiti „Končara“, nego slovensko Gorenje jer joj je pri uvozu zajamčeno 22% PDV-a. „Končar“ ne može proizvoditi jeftinije jer je orjentiran na domaće sirovine, koje su isto opterećene s 22% PDV-a. I tako, linijom manjeg otpora, puni se uvozom državni proračun, hrvatsko tržište je prezasićeno stranim robama, trgovci trljaju ruke, a naš proizvođač, pun volje da radi i proizvodi postaje siromah jer ne može prodati svoje proizvode. Kroz to ne može niti unapređivati proizvodnju i sve se svodi na siromašenje hrvatskog proizvođača i siromašenje države Hrvatske, koja u stanju poremećenog domaćeg gospodarstva prodaje u bezcjenje hrvatsko nacionalno blago svake vrste pa čak i zemlju (Zlatni Hvar i dijelove Jadranske obale, na kojoj se već viju mađarske zastave), koju smo zemlju i more naslijedili i trebali bismo to predati u nasljeđe svojim potomcima, a ne tuđincima.
„Nešto je trulo u zemlji Hrvatskoj!“ Osobno vidim samo jedan izlaz. Sav Hrvatski narod i građani trebali bismo odmah i trajno prestati kupovati strane proizvode pa makar bili dvostruko jeftiniji i kupovati samo hrvatsko. Izuzetak su one robe, koje mi ne proizvodimo.
Ima uz gore kritizirano još jedna zagonetna pojava.
Naime, država Hrvatska ima hiperprodukciju raznih sindikata i raznih inspekcija, a zašto nemamo Sindikat, koji će štititi domaće proizvođače i inspekcije, koje će zabranjivati sav nepotrebni uvoz. Na taj način će se srediti, ojačati i unaprediti hrvatska proizvodnja i hrvatski proizvodi će sami od sebe postati jeftiniji. Kakvim načinom se uvoze u Hrvatsku tuđa sjemenja nepoznate genetike i kvalitete, a „Žitnjak“ i domaći sjemenjari ne mogu prodati naše kvalitetno sjemenje. Hrvatska uvozi čak vrtnu zemlju iz Njemačke, a mogli bismo kvalitetnom zemljom ispod naših šumskih stabala pretvoriti dio Sahare u plodno tlo. Što radi Uvozna inspekcija ako postoji!? Vjerojatno broji da li koji privatni ugostitelj ima u blagajni 3 i pol kune više novaca, da mu zatvori lokal na pola godine i udari još kaznu. Ponašanje naših inspektora i inspektorica mi sliči na Švejka, kojemu su doktori davali kaznene kinine i klistire, a on im je zahvalno odgovorio: „Pokorno javljam, gospodine doktore, da mi jako prijaju kinini i klistiri jer na njima počiva snaga Austrougarske monarhije“. Ne daj Bože, da snaga Hrvatske spane na prihod iz kazna, koje ubiru razne inspekcije. Ako je država dobronamjerna, u što još uvijek vjerujem, onda neke uvede više instruktora pa će trebati manje inspektora.
To je sramota od inspekcijskog ponašanja, a ne od ugostitelja, koji je vjerojatno nemajući sitnog novca posudio 3 i pol kune iz svoga džepa ili je dobivenu napojnicu stavio u blagajni umjesto u svoj džep. Osobno sam gledao kao neutralan promatrač dva vrlo problematična ponašanja inspektorica u Slunju.
Nešto se mora učiniti na polju hrvatskog gospodarstva da spasimo i unapredimo sebe i državu Hrvatsku jer dosadašnje ponašanje vodi nas u sigurno propadanje, a ne u napredak.
Dragan Hazler, Slunj
Basel/Slunj, 14. siječnja 2004.
