Ustaše 1.dio
- Detalji
- Kategorija: Dragan Hazler
- Objavljeno: Nedjelja, 16 Ožujak 2014 17:08
Za hrvatsku javnost objavljuje se ovaj članak iz Wikipedije:
Ustaše (Vidi odjek iza ovog članka, kojeg valja pročitati i prosuditi. D.H.)
Izvor: Wikipedija (Objavljuje se u znak 10. obljetnice Wikipedije poglavito za one, koji nemaju pristup ovom izvoru. D.H.)
Nepristrana točka gledišta ovog članka je osporena.
(Rasprava) Vidi dodatnu raspravu iza članka, glede osporavanja ili objektivnosti. D.H.
Ne postavljajte ovaj predložak ako niste pokušali ispraviti sporne dijelove teksta! Pokušat će se ispraviti neke sporne dijelove (na pr. netočnost o predaji Dalmacije D.H.)
Ovaj članak ili dio članka zahtijeva stilsku doradu. (Rasprava) (U to ne diram. D.H.)
Članci na wikipediji moraju biti pisani enciklopedijskim stilom. (Pokušat ću! D.H.)
Izvorno, riječ Ustaše označava "ustanike" općenito.
Danas se ta riječ koristi isključivo (vidi članak zauzeto značenje!) kao naziv za pripadnike organizacije koju je 1929. u Italiji osnovao Ante Pavelić, te općenito za pripadnike ustaškog pokreta, organizirane nositelje ustaške strukture vlasti u NDH te pripadnike Ustaške vojnice. Pokret je nastao kao rezultat velikosrpske tiranije nad Hrvatima u diktatorskom režimu kralja Aleksandra, pa i prije.
Prvo ime organizacije bilo je Ustaša - Hrvatska revolucionarna organizacija (UHRO), a od 1933. Ustaša - Hrvatski revolucionarni pokret. Nastankom Nezavisne Države Hrvatske 1941. naziv organizacije je promjenjen u Ustaša - Hrvatski oslobodilački pokret.
Sadržaj
1 Nastanak ustaškog pokreta
o 1.1 Stvaranje Hrvatskog Domobrana
o 1.2 Stvaranje revolucionarne organizacije - "Ustaša" i atentat na kralja Aleksandra
o 1.3 Ilegala i širenje utjecaja
• 2 Komentar o ustaškom pokretu u 2. svjetskom ratu
• 3 Ocjena
o 3.1 Razlozi nastanka
o 3.2 Ovisnost o drugim državama
o 3.3 Djelatnost pokreta
o 3.4 Zločini
o 3.5 Promišljanja o sudbini ustaškoga pokreta
o 3.6 Dosadašnji historiografski pristup
o 3.7 Ustaški pokret nakon 2. svjetskog rata
o 3.8 Značenje pojma "ustaša" i njegova demonizacija
• 4 Zaključak
• 5 Literatura
• 6 Vanjske poveznice
Nastanak ustaškog pokreta
Atentat u beogradskoj Narodnoj skupštini 20. lipnja 1928. na Stjepana Radića te skora smrt 8. kolovoza iste godine stvorili su novu političku i psihološku situaciju u hrvatskom narodu unutar Kraljevine SHS. Posljedica toga bilo je revolucionarno gibanje među hrvatskom mladeži raznih političkih usmjerenja. Hrvatska ujedinjena omladina održala je veliku skupštinu u Zagrebu 30. rujna 1928. i u skupštinskoj rezoluciji iznijela da "neustrašivo stoji na braniku samostalne hrvatske države".
Stvaranje Hrvatskog Domobrana
Tijekom listopada stvorena je organizacija Hrvatski domobran, koja počinje izdavati istoimene novine 16. listopada 1928. U novinama su surađivale vodeće hrvatske političke ličnosti, od Vlatka Mačeka do Ante Pavelića. Novine su zabranjene oko Božića 1928. Poslije proglašenja diktature kralja Aleksandra 6. siječnja 1929. (tzv. Šestojanuarska diktatura) i promjene naziva države iz Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca u Kraljevina Jugoslavija, iz domovine bježe Branimir Jelić, Gustav Perčec i Ante Pavelić. K njima se u izbjeglištvu postupno pridružuju August Košutić i Juraj Krnjević te desetak hrvatskih sveučilištaraca i radnika. Pavelić i Perčec posjećuju Sofiju i potpisuju 20. travnja 1929. s predstavnicima Makedonskog nacionalnog komiteta Sofijsku deklaraciju, koja naglašava da će koordinirati "svoju legalnu djelatnost za izvojštenje čovječjih i narodnih prava, političke slobode te podpune nezavisnosti i Hrvatske i Makedonije". Zbog ove deklaracije Pavelića i Perčeca Sud za zaštitu države u Beogradu osudio je 17. srpnja 1929. na smrt. Otada Pavelić javno nastupa protiv Kraljevine Jugoslavije i traži uspostavu samostalne hrvatske države. Do ljeta 1931. postoji suradnja između Pavelića te Košutića i Krnjevića. Od kolovoza 1930. počinje organiziranje hrvatskih radnika u Belgiji, a zatim u Južnoj i Sjevernoj Americi. Branimir Jelić osniva prvi ogranak Hrvatskog domobrana u Buenos Airesu 12. svibnja 1931., a u Europi je osnovano Vrhovno starješinstvo Hrvatskog domobrana na čelu s Pavelićem. Hrvatski domobran bio je masovna organizacija koja je izdavala tjednike: "Hrvatski domobran" (1931. - 1944.) u Buenos Airesu i "Nezavisnu hrvatsku državu" (1933. - 1942.) u Pittsburghu.
Stvaranje revolucionarne organizacije - "Ustaša" i atentat na kralja Aleksandra
Ustaša, hrvatska revolucionarna organizacija, počinje u siječnju 1932. izdavati prvi broj mjesečnika "Ustaša". Sredinom 1932. objavljen je ustav Ustaše hrvatske revolucionarne organizacije (UHRO) i razni propisi u vezi s organiziranjem. Rad Ustaše bio je tajan, dočim je rad Hrvatskog domobrana javan. Otada se počinje upotrebljavati naziv domobransko-ustaški pokret.
U rujnu 1932. organiziran je tzv. Lički ustanak. Pred novim valom represije, nastupa nov val bježanja u inozemstvo i osnivanje ustaškog logora u Bovegnu, blizu Brescije u sj. Italiji. Procesi i progoni Hrvata svakodnevni su u domovini od 1929. do ubojstva kralja Aleksandra u Marseillesu 9. listopada 1934; poslije toga diktatura popušta. Pavelić i Eugen Dido Kvaternik, organizator atentata, u talijanskom su zatvoru od listopada 1934. do kraja ožujka 1936.
U to doba postoji određena međusobna simpatija, pa čak i suradnja na robiji, između dvije grupe radikalnih neprijatelja tadašnjeg režima, ustaša i komunista, o čemu svjedoči Zajednica političkih osuđenika: hrvatskih nacionalnih revolucionara, makedonskih nacionalnih revolucionara i komunista, osnovana na robiji u Lepoglavi. Tijekom druge polovice 1930-ih godina KPJ napušta orijentaciju ka razbijanju Kraljevine Jugoslavije (zalažu se za federaciju, kao i tadašnji HSS) te se zalaže za pučki front protiv fašizma, a ustaški pokret posve se veže uz fašistističke sile i usvaja rigidno antikomunističko usmjerenje.
Ilegala i širenje utjecaja
Ubrzo poslje atentata na kralja Aleksandra, sve su domobransko-ustaške organizacije u Europi zabranjene, a sve publikacije prestaju izlaziti. Središta domobransko-ustaške aktivnosti poslije listopada 1934. nalaze se u domovini, Argentini i Sjedinjenim Američkim Državama. Sveučilišna mladež u domovini postaje središte domovinske aktivnosti. Demonstracije, eksplozije, izdavanje letaka i povremenih novina glavne su djelatnosti domovinskog sektora. Almanah hrvatskih sveučilištaraca (1938) najbolje pokazuje politički stav te hrvatske mladeži. U Italiji su ustaše od jeseni 1934. zatočeni u logoru na Liparima, a od ožujka 1937. kada je potpisan ugovor o prijateljstvu između Italije i Jugoslavije, raspršeni po južnoj Italiji, Liparima i Sardiniji. Posljedica talijansko-srpskog prijateljstva bila je da su ustaše u Italiji, osim Pavelića, došle pod kontrolu srpskog redarstva. U takvoj situaciji oko polovica ustaša vraća se u domovinu od jeseni 1937. do kraja 1938. Među povratnicima je i Mile Budak. Milan Stojadinović, predsjednik jugoslavenske vlade, mislio je time uništiti, ili barem onemogućiti ustaški pokret, ali to je zapravo bio početak značajne domovinske aktivnosti, jer su se gotovo svi povratnici uključili u domovinsku organizaciju. U veljači 1939. počinje izlaziti tjednik Hrvatski narod s glavnim urednikom Milom Budakom i političkim urednikom Ivanom Oršanićem, koji je postao okosnica ustaške domovinske organizacije. Gotovo u svakom kotaru postojao je ustaški povjerenik, koji u slučaju prevrata treba preuzeti vlast. Opće raspoloženje hrvatskog naroda bilo je za obnovu samostalne hrvatske države. Pavelić i domobransko-ustaški pokret nisu mogli birati prijatelje među stranim silama. Svaka država ili velika sila, koja nije bezuvjetno prihvaćala Jugoslaviju i srpsku političku hegemoniju u njoj, bila je mogući hrvatski saveznik. Mađarska je bila jedina država koja je bezuvjetno pomagala hrvatsku političku emigraciju. Italija je bila jedina od velikih sila, koja je imala interesa u rušenju Jugoslavije i obnovi hrvatske države, ali je i ona u vanjskoj politici balansirala između prosrpske ili prohrvatske orijentacije. Zapadne velike demokracije Engleska i Francuska bile su za održanje Jugoslavije i pomagale su srpsku hegemonističku politiku.
Komentar o ustaškom pokretu u 2. svjetskom ratu
Ustaše i ustaški pokret su poniknuli i rasli na represiji i teroru, koji je nad Hrvatima, provodio velikosrpski režim. Uspostava NDH bila je najprije s nadom prihvaćena, no ubrzo nakon uspostave hrvatski narod, političke stranke, napose velika većina HSS-a nisu mogli prihvatiti ustaško vodstvo države. Vezivanje ustaša za fašizam, provođenjem rasni i vjerskih progona i zločina nad pojedinim slojevima stanovništva, te predaja Dalmacije Italiji do kraja su kompromitirali sam ustaški pokret i uništili ideju da se bilo kakva hrvatska država može trajnije temeljiti na načelima ustaškoga pokreta.
Za položaj ustaša u 2. svjetskom ratu, pogledati stranicu o NDH.
Ocjena
Tek je u posljednje vrijeme, nakon sloma Jugoslavije i komunizma, moguća objektivnija ocjena ustaškoga pokreta iako ni sada u cijelosti, jer pokrovitelji Jugoslavije, stare imperijalne demokracije poput britanske i francuske, još podupiru klišeizirana i jednostrana tumačenja da bi se ekskulpirali za sudjelovanje u zločinima jugoslavenskih država, ili da bi ih bitno umanjili. Stoga se i za realističnije ocijenjeni ustaški pokret može reći da je i dalje demoniziran i prikazivan u crno-bijeloj tehnici povijesnih prosudbi.
Razlozi nastanka
Ustaše su nastali kao hrvatska radikalno nacionalistička revolucionarna organizacija - nešto poput hrvatske IRA-e ili PLO-a onoga doba. Pridjevak revolucionarna se može shvatiti samo uvjetno, jer implicira nasilno rušenje jugoslavenske države. I, u tome je sadržana definicija ustaškog pokreta: to je nacionalni hrvatski pokret, po svojoj biti nužno usmjeren na rušenje bilo kakve Jugoslavije. Prije slizavanja s fašističkim i nacističkim režimima nije postojala nikakva ustaška ideologija - a može se reći ni poslije, jer je ustaško vodstvo samo kopiralo talijanske i njemačke uzore. Taj se pokret često proglašava fašističkim, za što nema potkrjepe u stvarnosti, jer su socijalna dinamika koja je hranila razvijenu ideologiju desne revolucije i antikomunistički radikalizam bili nazočni u ustaškom pokretu koji je po svom habitusu pripadao nacionalno-revolucionarnim organizacijama 19. stoljeća.
Ovisnost o drugim državama
Sam je pokret (inače malobrojan - do početka 2. svjetskog rata nije brojao više od nekoliko stotina ljudi) tijekom formativnoga razdoblja od autohtonoga gibanja postao prirepkom stranih sila, a posebno Musolinijeve Italije. Paradoks položaja ustaša nije ležao u tom što su legitimna hrvatska prava pokušali ostvariti nasiljem (jer, nasiljem su nastajale praktički sve državne tvorevine novoga doba), nego što su za svoju djelatnost ovisili o potpori zemalja kao što su Horthyjeva Mađarska i Mussolinijeva Italija - a te su same imale teritorijalne pretenzije na hrvatska nacionalna područja. Stupanj presizanja, posebno Italije, bio je takav da je ustaška pozicija u kasnim 30-ima bila shizofrena: nacionalni pokret koji je potpuno ovisio o drugim nacionalnim državama koje su gojile neskrivene i veoma ambiciozne ekspanzionističke planove u odnosu na zemlju koju je taj pokret smjerao osnovati. U samom početku ustaške djelatnosti teško da je bilo većeg manevarskog prostora za ostvarenje autentičnih nacionalnih aspiracija, uzme li se u obzir marionetska uloga u koju ih je ugurao sam njihov cilj, a koji se može ukratko prikazati kao rušenje Jugoslavije pod svaku cijenu, bez obzira na okolnosti i posljedice po hrvatski narod. U novijoj hrvatskoj povijesti, uza sve poteze koji se mogu dovesti u pitanje, nije moguće naći političku opciju tolikog stupnja kratkovidnosti.
Djelatnost pokreta
Djelatnost ustaša u desetljeću uoči 2. svjetskoga rata može se svesti na terorističko-prevratničku i promidžbeno-ideološku.
U prvoj je najveći neuspjeh bio loše pripremljen tzv. Lički ustanak, dok bi se atentat u kojem je ubijen jugoslavenski monarh Aleksandar Karađorđević, organiziran u suradnji sa makedonskom VMRO, mogao okarakterizirati kao djelomični uspjeh: u neku ruku, "osveta" za ubojstvo Stjepana Radića. No, pogleda li se cijela njihova aktivnost u tom razdoblju, razvidno je da se ustaše nisu uspjeli ustrojiti kao učinkovita teroristička organizacija koja bi auru ubojitoga tajnoga društva eventualno kapitalizirala u političkim pregovorima.
Na polju propagande njihov je učinak isto bio ograničen: nacionalni radikalizam ne bijaše njihovim ekskluzivnim vlasništvom, a specifično ustaške crte (npr. kult Pavelića kao vođe, pojava je koja se počela razvijati u emigrantskim vojnim logorima) nisu imale šireg odjeka.
Zločini
Vidi Ustaški koncentracijski logori
Promišljanja o sudbini ustaškoga pokreta
Nakon poraza Kraljevine Jugoslavije u kratkom ratu i uspostave hrvatske države, oko 200 ustaša iz inozemstva, zajedno s onima koji su se prije vratili, zauzelo je kormilo novouspostavljene države jer se vodstvo HSS-a i Maček nisu htjeli privoljeti da upravljaju zemljom za koju nisu vjerovali da ima budućnost zbog okolnosti njena nastanka. Naime, poznato je da je Maček bio uvjeren u poraz sila Osovine, te da je ta činjenica, povezana s averzijom prema totalitarnim režimima uopće, bila presudnom zaprjekom u njegovu potencijalnom "proglašenju" za predsjednika hrvatske države. Tako su Nijemci i Talijani bili prisiljeni prihvatiti Pavelića kao jedinu političku opciju u koju su se mogli pouzdati. U ovom kontekstu ostaje nekoliko zanimljivih hipotetskih pitanja:
• Bi li hrvatska država, nastala na razvalinama Kraljevine Jugoslavije, opstala poslije rata da je imala drugačije političko vodstvo?
• Je li ustaško vodstvo moglo voditi bitno drugačiju programsku politiku od one koju je provodilo?
• Je li NDH mogla izbjeći krvavi rat?
Pogleda li se situacija post festum, jasno je da sa i bez ustaša, hrvatska država nije mogla preživjeti 2. svjetski rat zbog politike koaliranja zapadnih imperijalnih demokracija i SSSR-a. Išlo se ili na ponovnu uspostavu kvaziversailleskih tvorevina poput Jugoslavije ili Čehoslovačke ili, što je još gore, priznanje fait accompli kojeg je uspostavio sovjetski despotizam-npr. efektivno poništenje državnosti baltičkih zemalja. Stoga nije realna pretpostavka da bi neki drugi režim uspio sačuvati Hrvatsku kao samostalnu državu. Trebalo je čekati bolja vremena. Što se tiče drugoga pitanja, također je očevidno da ustaško vodstvo, vezano pupčanom vrpcom za sile Osovine, nije moglo voditi ikakvu samostalnu politiku (dio je te tematike obrađen u članku o Anti Paveliću). Stoga i toliko često apostrofirani rasni zakoni i progon Cigana-Roma, Srba i Židova. Doduše, ovdje se može napraviti distinkcija: progon Židova je uslijedio kao posljedak Pavelićeve ovisnosti o nacističkom režimu (sličan je slučaj bio i s Romima), dok se u slučaju Srba radilo o toliko željenoj osveti za nasilja monarhističkoga režima: poznata je Pavelićeva sintagma «ljuta trava na ljutu ranu». Sam rat se vjerojatno isto nije mogao izbjeći jer je srpska pobuna počela još u interregnumu, dok se ustaški režim još nije ustoličio- činjenica koju prokomunistička i «antifašistička» promičba najradije prešućuje. No, razvidno je da ustaške masovne represalije nisu došle samo kao ciljano gušenje pobune, nego kao smišljena politika zastrašivanja i terora s nakanom da se srpsko pučanstvo NDH prisili na bježanje u Srbiju.
Ako se pozornije pogleda situacija, i apstrahiraju razlikovni elementi (rat u NDH uklopljen u 2. svjetski rat, marionetska uloga ustaškog vodstva), nameće se velika sličnost srpske politike u Bosni i Hercegovini koju su provodili Slobodan Milošević, Radovan Karadžić, Biljana Plavšić i Ratko Mladić, s onom ustaškog režima: česta zastrašivanja, ubojstva i pokolji civila, praćeni osnivanjem koncentracijskih logora, a sve s glavnim ciljem etničkog čišćenja ili istjerivanja nepoželjnoga dijela stanovništva. Razlike su bile jedino u formalno donešenim rasnim zakonima u NDH. No- ta je razlika ionako formalne naravi, jer je režim Republike Srpske djelovao u drugačijim povijesnopolitičkim okolnostima kada su javna očitovanja rasizma bila nepopularna, a svoju su politiku pokolja i progona provodili bez nepotrebnih opterećenja formalne naravi. Također, potencijalni prigovor da su ustaše smjerali istrijebiti srpsko stanovništvo, dok su Karadžićevi Srbi išli «samo» na protjerivanje- nema potvrde u stvarnosti. Ustaški teror je isto tako bio smišljen poglavito kao sredstvo zastrašivanja i protjerivanja (u prvim mjesecima NDH iseljeno je preko 200.000 Srba u Srbiju). Uzmu li se sve sličnosti u obzir, kao i to da je Republika Srpska nagrađena i međunarodno priznata- što bi, otprilike, odgovaralo priznanju NDH od strane zapadnih saveznika, uz uvjet da se makne Pavelić- teško se suzdržati od ciničnih komentara o tome jesu li Europa i svijet napredovali od 1941., ili su još dublje potonuli u kal koji se može usporediti s Muenchenom.
Dragan Hazler
