Ustaše 2.dio
- Detalji
- Kategorija: Dragan Hazler
- Objavljeno: Nedjelja, 16 Ožujak 2014 18:08
Dosadašnji historiografski pristup...Za dosta opsežan korpus hrvatske historiografije o ustaškom pokretu i ustašama se može reći da je parcijalno uspio, vjerodostojan u mnogim detaljima, no, u konačnici-neadekvatan. U doba komunističke Jugoslavije, standardni radovi posvećeni toj temi (studije Bogdana Krizmana i Fikrete Jelić-Butić) navodili su ustaške zločine, marionetsku narav same vlasti NDH, prodaju Dalmacije, nacionalne i rasne progone i sl. Očito- radilo se o crno-bijeloj slici.
Vjerojatno jedino područje u kojem praktički svi hrvatski povjesničari nisu dopustili potpuno klišeiziranje je odbijanje srpskih ideologiziranih historičara da za ustaški pokret «okrive» osnivača stranke prava i oca hrvatske moderne ideologije Antu Starčevića. U tome je, po svemu sudeći, presudan bio utjecaj Miroslava Krleže. No, iako je u teoriji bilo spriječeno demoniziranje pravaštva kao takvog, nije došlo do obrane ideje hrvatske državnosti. Hrvatski povjesničari su se faktički ponašali kao da je ustaški pokret definitivan dokaz o nemogućnosti samostalne i suverene hrvatske države. I u ostalim elementima hrvatska historiografija uglavnom je ponavljala jugokomunističke dogme, od napuhanoga jasenovačkog mita (komu se odupro jedino Franjo Tuđman) do potpunoga prešućivanja Bleiburga. Iz današnje perspektive većina je jednostranosti hrvatskih povjesničara oprostiva jer jednostavno nisu imali manevarskoga prostora- no, nije oprostivo ignorantsko ponašanje u doba suverene Hrvatske, kada domaći historičari uglavnom, uz jasenovačko-beleiburšku korekciju, prežvakavaju dogme iz doba propale Jugoslavije.
1. Iako je formalno navedena i opisana represija u doba Kraljevine Jugoslavije, ona je ocrtana u tako mlakim crtama da se ne vidi da se doista radilo o monarhofašističkoj diktaturi koja je nužno rađala radikalne ideologije poput ustaške. Dobar korektiv ovakvom ignorantizmu je knjiga Rudolfa Horvata «Hrvatska na mučilištu» koja, kao ni slične studije, nije integrirana u dominantni korpus hrvatske povjesnice kada je riječ o ustaškom pokretu. Često se u tom simplifikatorskom prikazu stječe dojam da su ustaše pale s Marsa, skoro bez motiva osim urođene antisrpske krvožednosti.
2. Skoro u cijelosti su prešućivani zločini srpskih ekstremista uoči i u prvim danima proglašenja NDH-čak i prije nego što su počele šire ustaške represalije. Iako to ne bi bitno promijenilo sliku događaja-ustaše su svijesno progonile i ubijale civile koji nisu imali nikakve veze s bilo kakvim kaznenim djelima, ipak bi narušilo crno-bijelu sliku događaja koju je gradila jugounitaristička povjesnica i dalo, bar na psihološkoj razini, određenu težinu Pavelićevoj sintagmi «ljuta trava na ljutu ranu».
3. Sav je srpski ustanički pokret prikazivan kao samoobrambeni i »antifašistički«, dok se u velikom broju slučajeva radilo o četničkim i genocidnim pokoljima Hrvata i Bošnjaka muslimana koji nisu imali veze s pojedinim ustaškim zlodjelima.
4. svi su pripadnici ustaškog pokreta, kako vodstva (npr. Mile Budak), ili inteligencije koja je ušla u birokratsko-činovnički aparat NDH (pisac Vinko Nikolić), a pogotovo članovi ustaških vojnih postrojbi, koje su brojale veći dio rata oko 45.000 ljudi mehanički proglašavani za »zločince«. Ta nebuloza još je daleko od ispravljanja, a najbanalniji primjer je lijepljenje zločinačke etikete na ustaške vojnike koji su se borili za hrvatsku državu. Sama ideja da su bar 100.000 ljudi koji su prošli kroz ustaške i slične formacije «zločinci» proziran je pokušaj kriminalizacije cijeloga hrvatskoga naroda i ideje hrvatske državnosti. Glede zločina koje su mnogi pojedinačni ustaše, pa i dijelovi postrojbi, nedvojbeno počinili- partizanski egzekutori su sigurno krivi za osjetno veći broj zala. Ukratko, stvar se da sažeti na jednu jedinu tezu: fašistički pokret i njihovi suputnici (poput ustaša) u svjetskoj je javnosti jednostrano prikazivan kao najdemonskija stvar koja je ikada postojala. Glavna globalna posljedica je minoriziranje komunističkih zločina, kao i idealizacija toga pokreta kojemu su simpatizeri bili, i još jesu, razni lijevo-liberalni krugovi u Europi i Sjevernoj Americi. Činjenica da je komunizam bio daleko malignija pojava od fašizma, te da je kriv za nasilnu smrt bar 5-7 puta više ljudi u svijetu- nema veze s vrijednosnom procjenom relativnih «grijehova» obaju pokreta. Doda li se tomu još veća sljepoća za genocide i zločine liberalnih imperijalnih demokracija, kao i suradnju tih istih i komunističkoga režima u SSSR-u tijekom 2. svjetskoga rata- situacija postaje još jasnijom. Glavni emocionalni razlog za histeriziranje nad zločinima desnih ekstremističkih sustava je jednostavan: jedino su oni «pustili krv» i podvrgli teškom nasilju privilegirane narode zapadne Europe-dok je komunizam svoje zločine počinio najviše na istoku Europe i u Aziji, a liberalni imperijalizam svugdje u svijetu protiv «obojenih» naroda, od obje Amerike, preko Afrike do Azije. S tim u vezi je i paradoks da azijski i afrički narodi, koji bi trebali biti najveći neprijatelji nacifašizma (zbog izričite rasističke politike tih režima)- u cjelini ne haju za te sustave, dok svojim povijesnim neprijateljima smatraju baš liberalno-imperijalne demokracije. No, budući da svijetom medijski dominira europski i sjevernoamerički civilizacijski krug- desni ekstremisti i njihovi prirepci kao što su ustaše, u praksi su prikazivani skoro kao utjelovljenja Sotone, dok se veći povijesni grijesi liberalnoga imperijalizma i komunizma umanjuju i, u praksi- pokušavaju zaboraviti. Ovdje, kao "olakotnu okolnost" jednostrane optike valja napomenuti verbalni (i ne samo verbalni) radikalizam fašističkih i sličnih pokreta: oni su proklamirali kao cilj gradbu društva utemeljenoga na ljudskoj nejednakosti i cementiranju te nejednakosti u oživljenom robovlasničkom društvu. Time su išli usuprot svemu onom što se smatra-a, realno, i jest- pozitivnim tečevinama zapadne civilizacije, te je stoga desni radikalizam doživio oštriju osudu od ubilačkijih lijevih režima jer je, i svjetonazorski, bio negiranjem glavnoga tijeka zapadne kulture i slijepom ulicom za čovječanstvo. Ta javno objelodanjena antihumanistička orijentacija fašizma ga je stoga snažno prikovala na stup srama- daleko snažnije od komunizma, koji je počinio osjetno više zlodjela, no umotanih u celofan humanističkih fraza.
Ustaški pokret nakon 2. svjetskog rata
• Vidi: Križari (proustaška grupa)
Nakon poraza u 2. svjetskom ratu, u kojem je stradala većina ustaškoga vodstva, i vojnog i političkog, dio je ustaških dužnosnika našao utočište u više zemalja-poglavito Latinske Amerike, no i u SAD, arapskim zemljama i sl. Može se realno smatrati da su ustaše nestali s uspostavom komunističke Jugoslavije (nakon neuspjeloga pokušaja organizairanja otpora «križara»). No, ta konstatacija traži dodatna razjašnjenja.
Nemali broj sudionika ustaškoga pokreta (članova ustaške vojnice, raznih činovnika, intelektualaca i sl.) je ustrojio hrvatske nacionalne udruge, političke stranke i organizirao kulturno-znanstvenu djelatnost u Amerikama i Europi, kao i drugdje u svijetu. Te su organizacije od strane jugokomunističkoga režima najčešće proglašavane za «ustaške»- no, to je bio samo sastavni dio protuhrvatske promičbe koja je izjednačavala propali desni radikalni pokret, nastao u neponovljivim povijesnim okolnostima, sa svim očitovanjima želje za hrvatskom državnom samostalnošću i neprijateljstvom prema Jugoslaviji kao «hrvatskoj tamnici». U praksi, to se svodilo na demoniziranje i politička ubojstva hrvatskih političkih emigranata, ili ekonomskih emigranata koji su se, nakon vala emigracije kasnih šezdesetih, politizirali u inozemstvu (Njemačka, Švedska, Kanada, Australija,..). To je postalo još vidljivije nakon sloma hrvatskoga proljeća 1971. Tako su «ustašama» pribrojeni Bruno Bušić, Miro Barešić, Stjepan Đureković,..Oznaka ustaštva je prišivana praktički bilo kojem Hrvatu, kako u SFRJ, tako i bilo gdje drugdje, koji nije pristajao na trenutnu realnost državnosti SFRJ i koji je svojom političkom djelatnošću radio na razbijanju SFRJ i stvaranju neovisne Hrvatske.
Nakon propasti SFRJ i nastanka samostalne Hrvatske, pitanje smisla ustaškog pokreta je izgubilo na svojoj vrijednosti. Danas je moguće postaviti pitanje: kakvo je uopće stanje s ustaštvom ? Ima li uopće razloga za daljnjim postojanjem pokreta i smisla za njegovo postojanje? Cilj je ostvaren, Hrvatska je slobodna i nezavisna, medjunarodno priznata država. Jedino ostaje san o Velikoj Hrvatskoj do rijeke Drine, koji nema naboj za daljnji pokret, jer glavni cilj je ostvaren - srušena je Jugoslavija.
Značenje pojma "ustaša" i njegova demonizacija
Pozornije proučavanje skoro nužno dovodi do zaključka da je pojam «ustaša» postao besmislen i prazan. Kao što je Orwell rekao u poznatom eseju o politici i engleskom jeziku za riječ «fašizam» da je potpuno izgubila značenje i da tek neodređeno znači «nešto nepoželjno», tako se i za pojam "ustaša/ustaše" može reći da označava «nepoćudne Hrvate nacionaliste», te je također pogrdan naziv za pripadnike hrvatskog naroda ili sve što je hrvatsko ili hrvatskog porijekla. U Srbiji riječ ustaša se koristi kao epitet za stigmatizaciju političkih protivnika: tako je Slobodan Milošević, u doba poraza od srpskih nacionalista proglašavan za «ustašu». Isto tako riječ ustaša rabi se, često, u psovkama i uvredama kao oznaka za inkarnaciju bilo čega neprijateljskog ili protusrpskoga.
Demonizacija ustaša nije slučajna i bila je sistematski provođena u Socijalističkoj Jugoslaviji preko filmova, literature, povijesnih studija (inflacijom žrtava i neprestanim apostrofiranjem počinjenih zločina) u cilju naglašivanja odgovornosti za zločine (stvarne i fiktivne), te za uništavanje osjećaja narodne pripadnosti Hrvata kroz stvaranje mitova o krvožednosti i hrvatskoj urođenoj genocidnosti. Isto tako demonizacija ustaša je također stvarala stereotipe o Hrvatima kod drugih naroda: Hrvati = ustaše = urođena genocidnost. Ova formula odigrala je nezanemarivu ulogu za vrijeme Domovinskog rata kada su strane medijske agencije nerijetko rabile ustaljene stereotipe o "ustašoidnim" Hrvatima, te uspostavljale imaginarne sveze i paralele između nove Hrvatske i NDH. Ovi stereotipovi još su i sada (2005) živi u dijelu stranih medija i u pojedinim akademskim krugovima.
Zaključak
Ustaše su bili radikalna nacionalistička organizacija s glavnim i jedinim ciljem rušenja Jugoslavije i osnivanje samostalne hrvatske države. Poslije 2. svjetskoga rata su, poglavito u Europi i Amerikama, životarile razne manje političke udruge koje su željele srušiti Jugoslaviju- no, bez prave organizacije, vodstva, i programa. Preostala im je jedino ustaška ikonografija. Slomom Jugoslavije i nastankom suverene RH raison d'etre bilo kakvog takvoga pokreta je prestao. No, jesu li time iscrpljene sve značajke ustaštva ? Je li ipak ustaški pokret svijesno desno-radikalan, rasistički, možda i totalitaran ? Odgovor na to je niječan. U hrvatskome društvu se, tu i tamo, kao znak prkosa zbog sluganskoga mentaliteta koji nerijetko pokazuje oficijelna hrvatska politika, te protuhrvatskih makinacija zemalja koje utjelovljuju trenutno vladajuće kvaziliberalne manipulativne, «masonske» mondijalističke države, pojavljuje ostentativno isticanje elemenata ustaške ikonografije. Drugo je pitanje: je li ustaštvo zapravo radikalni antisrpski pokret po centralnom habitusu ? Moglo bi se reći da je u njem antisrpski naboj izuzetno jak-no, kao posljedak kombinacije srpskoga tlačenja i dominacije, potpomaganih od zemalja stare Antante. Ustrajavanje u protuhrvatskoj politici nekih zapadnih zemalja neizostavno rađa iritaciju i potiskivanu agresivnost: no, ne prema Srbima kao takvima, nego prema protivnicima hrvatske samostalnosti, a to je uloga koju je dobar dio hrvatskih Srba odigrao s više entuzijazma nego što se može previdjeti ili oprostiti na kraće i srednje staze. Sve to pokazuje da je pitanje navodnoga «problema ustaštva» u hrvatskome društvu zapravo problem profila i budućnosti društava i zemalja kakve su članice EU i SAD. Često prozivana globalizacija i eksploatatorski potezi vodećih zemalja, pravi su generator nezadovoljstva u društvima koja su se tek riješila komunizma i ne pada im na pamet da se utope u nekakve nove asocijacije u kojima će igrati drugorazrednu i podaničku ulogu. U hrvatskom slučaju, nezadovoljstvo se često iskazuje preko simbola koja su povezana s povijesnim ustaškim pokretom, kao simbolom hrvatskoga nacionalizma. No, sam je suvremeni hrvatski nacionalizam daleko širi od anakronoga ustaštva, pa je, po svim pokazateljima, povremena pojava ustaške ikonografije jedino znak da sadašnji naraštaji još nisu našli načina za primjerenu artikulaciju svoga nezadovoljstva svetim kravama mondijalističkoga baršunastog totalitarizma koji ih gura u položaj ne previše različit od onoga u omrznutoj Jugoslaviji.
Literatura
Najznačajnije znanstvene monografije posvećene ustaškm pokretu i NDH su dolje navedne knjige fikrete Jelić-Butići Bogdana Krizmana. Noviji konczian pregled dat je u knjigama Hrvoja Matkovića. Knjiga Maria Jareba, izašla krajem 2006, prva je monografija koja detaljno prikazuje povijest ustaškog pokreta do uspostave NDH.
• Horvat, Rudolf: Hrvatska na mučilištu (pretisak), ŠK, Zagreb 1992
• Bosiljka Janjatović: Politički teror u Hrvatskoj 1918-1935, Dom i svijet, Zagreb 2002
• Jareb, Mario: Ustaško-domobrasnki pokret. Od nastanak do travnja 1941., Zagreb: Školska knjiga, 2006.
• Jelić-Butić, Fikreta: Ustaše i NDH, Globus, Zagreb 1977
• Krizman, Bogdan: Ante Pavelić i ustaše, Globus, Zagreb 1986
• Krizman Bogdan: Pavelić između Hitlera i Mussolinija, Globus, Zagreb 1983
• Krizman, Bogdan: Ustaše i 3. Reich, 1-2, Globus, Zagreb 1983
• Matković, Hrvoje: Povijest Jugoslavije, P.I.P., Zagreb 1998
• Matković, Hrvoje: Povijest Nezavisne Države Hrvatske, Zagreb: Naklada P.I.P. Pavičić, 2002
Odjek na članak iz Wikipedije i dopune
Objektivnost, pravednost, demokracija, ideali i srodni pojmovi u oliku želja su, kako kaže Vladimir Nazor "Voće na grani, koje nikada neće dohvatiti ruka čovječja".
Osobno sam bio dragovoljni pitomac Doknadne dočastničke škole Hrvatske ustaške mladeži i iza "oslobođenja) redovni učenik i student u režimu komunističke Jugoslavije.
U ustaškoj školi nas je (i mene) učio ustaški bojnik Stipe Šaravanja, da ne smijemo ubiti neprijateljskog vojnika, nego ga zarobiti, a ako nam prijeti opasnot onda pucamo neprijateljskom vojniku u donji dio tijela i ranjenoga predajemo našem sanitetu.
U srednjoj školi na predvojničkoj obuci, učio nas je nakakav komunistički oficir Ivica Jurica mržnji na neprijateljskog vojnika i morali smo s noževima na puški bosti maskotu čovjeka. Komanda je bila: "Kratkim sa istupom bodi (kolji)!" ili "Dugim s iskorakom bodi (kolji)!"
U predgovoru fakultetske diplomske radnje "Insekticidi s posebnim osvrtom na DDT" nisam napisao "Smrt fašizmu! - Sloboda narodu!" pa mi je već ukoričena radnja bila vraćena. Spasio me je Prof. Dr. Eugen Cerkovnikov, koji mi je rekao da napišem jednu Izjavu o diplomskoj radnji i da završim s pozdravom Smrt fašizmu - Sloboda narodu! Bilo je to u Zagrebu, mjeseca travnja 1957.
Dakle, u svima zlima potvorenom ustaškom režimu Nezavisne Države Hrvatske, učilo se je mladež: Ne mrziti! i Ne ubijati neprijateljskog vojnika!
U mirnodobskoj Jugoslaviji, u "humanitarnom komunističkom režimu s ljudskim licem" učilo se je mladež u školama i fakultetima: mrziti pritivnika, klati ga i sve to pozdravljati znakom smrti!
O ustašama enciklopadijski
Ustaše su bili hrabra, domoljubna, pretežno dragovoljačka Hrvatska vojska, koja se je borila samo za slobodnu i samostalnu državu Hrvatsku, a ne za nikakvu tuđinsku ideologiju.
Ustaška vojska nije bila zločinačka vojska, ali je među ustašama, kao i među svakom vojskom u ratu bilo zločinaca svih stupnjeva.
Ustaše su se osvećivale hrvatskim Srbima za sva zločinstva, koja su kao petokolonaši Srbije u Hrvatskoj činili na Hrvatima za trajanja velikosbske Jugoslavije od 1918. do 1941. i nastavali dalje ubijanjem Hrvata tijekom rata od 1941. do 1945. i u poraću.
Već 12. travnja 1941. bataljun elitnih srbskih četnika s pridruženim četnicima iz srbskih sela javno govore da idu poklati Slunjane, koji su se na sreću jedva obranili.
17. travnja 1941. noću porušili su lokalni srbski četnici telegrafske stupove između Slunja i Primišlja - pravac Ogulin.
Noću 5. svibnja srbski četnici iz Veljuna i okolnih sela poklali su mirnu 8-članu hrvatsku obitelj mlinara na Korani Jose Mravunca.
Pokretni sud od NDH iz Zagreba je s odgovarajućim službama pohapsio i identificirao srbske četničke zločince (27) i uz njih 8 komunista i "nagradio" ih strijeljanjem. "Na ljutu ranu ljutu travu!" Pavelić im je trebao dati odličja
Ustaška borba protiv Srba je bila u prvom redu obrana Hrvata i Bošnjaka od srbskih zločinstava masovnim klanjem i progonom Hrvata od srbskih fašističkih četnika i komunista.
Radi uspješnijeg obračuna sa zločinačkim Srbima, ustaše su ih progonili u Srbiju, a u dosta slučajeva obračunavali su s njima osvetom na srbski način - ubijanjem prema narodnoj poslovici, koju je rabio poglavnik Dr. Ante Pavelić: "Na ljutu ranu ljutu travu!"
Velikosrbski zločini na Hrvatima od strane Srba obadviju ideologija (fašističke i komunističke) su bili 5-7 puta veći od ustaških zločina na Srbima.
Za svaku osudu je i za žaljenje, što je dio ustaša sprovodio nacističku rasnu doktrinu protiv nedužnih Židova i Cigana-Roma.
Nije točno. da je Dr. Ante Pavelić dao Talijanima Dalmaciju i otoke, nego Pavelić nije mogao spriječiti tu talijansku okupaciju. Talijani su temeljili svoje pravo na Dalmaciju po Londonskom ugovoru 1915. kojim su je dobili kao zahvalnost za svoj pristup na stranu država Antante.
Dodajem radi jasnoće: Tko je dao Talijanima pola Slovenije, Crnu Goru, Albaniju...?
Nezavisna Država Hrvatska nije mogla birati saveznika, nego joj je Osovina Berlin - Rim nametnula savezništvo, kao i većini europskih država
Kritizira se Dr. Antu Pavelića radi preuzimanja odgovornosti za ratnu Nezavisnu Državu Hrvatsku, a oprašta se Dr. Vladku Mačeku za nepreuzimanje te odgovornosti
Ovdje valja postaviti nekoliko pitanja, koja se prešućuju:
Zašto nije preuzeo odgovornost za Hrvatsku njeni ban Dr. Ivan Šubašić, nego je pobjegao?!
Zašto nije preuzeo odgovornost za Hrvatsku komunist Andrija Hebrang i komunist Josip Broz. U vrijeme uspostave Nezavisne Države Hrvatske Hitler i Staljin (nacifašisti i komunisti) su bili najvjerniji saveznici. Dakle. staljinist Josip Broz mogao je uz svestranu podržku Hitlera i Staljina preuzeti odgovornost za Nezavisnu Državu Hrvatsku.
Komunisti Hebrang i Broz nisu bili za Hrvatsku, nego za Jugoslaviju.
Nisu Hebrang i Broz prvi Hrvati protiv Hrvatske. Hrvatska povijest je prepuna takovima Hrvatima počev od Pacte convente do današnjeg dana.
Zar nemamo i danas u ostvarenoj državi Hrvatskoj u njenim vrhovima ljude, koji guraju Hrvatsku pod tuđine, bila to Srbija kroz Balkansku regiju ili Europska Unija kroz Den Haag i Brüssel.
Preuzeo iz Wikipedije jer je sadržaj relativno objektivan, uz završne stranice Dragana Hazlera
Basel, 8. kolovoza, na dan smrti Stjepana Radića, 8. kolovoza 1928. kao posljedice teškog ranjavanje u beogradskoj "Narodnoj skupštini", 20. lipnja 1928.
