Zašto je u Hrvatskoj pod svojevrsnom zatajom Grgur Ninski?!
- Detalji
- Kategorija: Dragan Hazler
- Objavljeno: Ponedjeljak, 09 Lipanj 2014 17:05
Pristup Bogu na materinjem jeziku...Svi narodi ovog svijeta vole pripisivati sebi neki primat, a mi Hrvati smo iznimka. Primjerice Hrvat Sveti Jeronim (Stridon u Hrvatskoj, 345-420) je prvi znani prevoditelj svetih knjiga iz židovskog i grčkog u latinski jezik, koji je tada u prvim stoljećima iza Krista bio najrašireniji službeni jezik u Europi.
Hrvati su u doba Jeronima, (Eusebius Sophronius Hieronymus) i puno stoljeća iza njega rabili službeno latinski jezik i pismo, a u svakodnevici za sve potrebe govorili su međusobno hrvatskim jezikom. Ali, za hrvatsku historiografiju Sveti Jeronim nije bio Hrvat, nego Latin, a za suvremenu genetičku znanost žitelji na hrvatskome tlu, suvremenici Svetog Jeronima i tisuće godina prije njega su Hrvati.
Ali, mi ne bismo bili Hrvati, ako bismo tako poimali svoju povijest, sebe u njoj i svoj govor.
Ako ništa drugo, mi nismo u tom dijelu povijesti Hrvati pa niti starohrvati, nego staroslaveni i služili smo se staroslavenskim jezikom i staroslavenskim pismom.
Prema (ne-)hrvatskoj povijesti, mi smo doselili u stoljeću sedmom, bili smo nekrsti i govorili smo staroslavenski, a ne (staro-)hrvatski. Ništa od ovoga nije točno:
Evo nekih istina:
Genetičari tvrde genetičkom, malne matematičkom istinom, da Hrvati žive na ovome prostoru najmanje 6-7 tisuća godina prije Krista (Vidi Jurić: Genetsko podrijetlo Hrvata), služili su se u svojim međusobnostima hrvatskim (ako već treba još neki prefiks, onda je to starohrvatski, a ne staroslavenski jezik).
Prema dokumentarnom znanju iz više izvora bili smo kršteni već u prvom, Kristovom stoljeću i nadalje (Pavlov učenik Tit u Dalmaciji već u Kristovom stoljeću, prvi mučenici za vjeru Kristovu diljem Jadrana - Salona...), u Sisku, Mitrovici..., Hrvat Sveti Jeronim (prva reformacija kršćanstva u Europi!), dokumentarni dokaz münchenskog biskupa Severina iz 5. stoljeća o pokrštenim Slavenima, Višeslavova krstionica u Hrvatskoj oko 780. godine...).
Jesu li takvom narodu, onovremenim kršćanima - Hrvatima (nikakvim staroslavenima!!!) trebala grčko-makedonska braća Konstantin-Ćiril i Method (druga polovica 9. stoljeća) da nas pokrštavaju u staroslavenskom jeziku, koji je već tisućama godina ranije (ako je i tada bio jedinstven?!) poprimio obilježja raznih narodnih jezika pa tako i hrvatski bez ili s prefiksom (staro-hrvatski.)
Nije li se Grgur Ninski za vrijeme Hrvatske kraljevine zajedno s kraljem Tomislavom borio za uporabu hrvatskog jezika u bogoslavlju ili bogoslužju?! To se je službeno odvijalo napose na Splitskim crkvenim saborima 925. i 928. godine.
Bila je to borba za obraćanje Bogu na materinjem jeziku - hrvatskome jeziku u Kraljevini, koja se zove Hrvatska, a ranije hrvatske državne tvorevine su se zvale hrvatske kneževine.
Dakle, mi Hrvati, ako treba stari Hrvati (nikakvi staroslaveni!!! ) smo se već u prvome tisućljeću borili za pravo obraćanja Bogu u svome jeziku hrvatskome.
Ovo ističem iz dva glavna i mnogo sporednih razloga:
1. Hrvat Grgur Ninski (Hrvatska starokatolička crkva ga s pravom naziva Sveti Grgur Ninski) je predstavnik među prvim narodima zapadnog kršćanstva isticao i prakticirao obraćanje Bogu na svome hrvatskom jeziku.
2. Hrvatski biskup Grgur Ninski bi trebao biti službeni zaštitnik hrvatskog jezika, kao što su to na primjer: Primož Trubar zaštitnik slovenskog jezika i Martin Luther - zaštitnik njemačkog jezika (obadvojica 16. stoljeće).
Od "sporednih" fakata, navest ću također samo dva:
1. Bez ikakvog dokaza pripisuje se tvorstvo hrvatskog pisma glagoljice "svetoj braći" - zapravo bizantskim rebelima Ćirilu i Methodu.
2. Zašto je izostala svaka pohvala i eventuano ustoličenje Grgura Ninskoga na Drugom vatikanskom saboru, koji je tek 1960. proglasio slobodnu uporabu materinjih jezika u bogoslužju ili bogoslavlju.
Ako bi Grgur Ninski, kojim slučajem bio Talijan - borac za uporabu talijanskog jezika u crkvenoj službi u prvome tisućljeću naše ere, proglasio bi ga Drugi vatikanski sabor barem svetcem, ako ne i apostolom.
Suprot tome, Hrvata Grgura Ninskog, preteču u uporabi narodnog (hrvatskog!) jezika u crkvenoj službi nitko nije niti spomenuo na Drugom vatikanskom saboru. Zašto?! Jesu li tu zakazali savjest vatikanska ili hrvatski rimokatolički dostojanstvenici?!
Ovih dana, uz obljetničko slavlje reformacije ističe se da je Martin Luther 31. listopada 1517. prvi istakao da se narod treba obraćati Bogu u svome jeziku.
Ponavljam, Hrvat - hrvatski biskup Grgur Ninski borio se je za bogoslavlje na hrvatskome jeziku oko 600 godina prije Nijemca Martina Luthera i Slovenca Primoža Trubara za svoje jezike.
Hrvatski biskup Grgur Ninski je slučajno dobio tri spomenika
Hrvatski biskup i kancelar kralja Tomislava Grgur Ninski je istaknuti velikan hrvatske sakralne i opće povijesti, koji zaslužuje mnogo veću pažnju, nego mu se posvećuje.
Da, kojim slučajem nije Ivan Meštrović prešao iz Rimokatoličke crkve u Starokatoličku crkvu ne bismo imali niti ova tri spomenika od hrvatskog biskupa Grgura Ninskoga: u Splitu, u Ninu i u Varaždinu. Ivan Meštrović ih je izradio radi zahvalnosti Hrvatskoj starokatoličkoj crkvi.
Nažalost, nemamo Grgura u Zagrebu, u glavnom gradu svih Hrvata, iako bi spomenik Grguru Ninskome trebao stajati barem pred najvišom hrvatskom jezikoslovnom institucijom i pred prvostolnicom na Kaptolu.
Hrvatski biskup Grgur Ninski je prvi poznati branitelj hrvatskog jezika, jednog narodnog jezika u bogoslavlju jer su u ono vrijeme bila dozvoljena samo tri jezika dostojna slave Boga (abecedno): grčki, latinski i židovski.
Uz hrvatskog biskupa Grgura Ninskoga vezan je prvi spomen hrvatskog jezika, na što trebamo biti vrlo ponosni i isticati u svima jezikoslovnim crkvenim i povijesnim publikacijama.
Institut za hrvatski jezik bi trebao nositi ime Grgura Ninskoga. S ponosom bi se trebali hvaliti imenom, naslovima (hrvatski biskup i hrvatski kancelar), hrabrim ponašanjem i djelom, a mi držimo Grgura Ninskoga u svojevrsnoj zataji.
Vjerojatno je istina, koju govore neki starokatolički dostojanstvenici (Marko Bagarić, Milivoj Barbarić i drugi), da Zagrebačka nadbiskupija nije dozvolila Ivanu Meštroviću postavljanje kipa Grguru Ninskome u Zagrebu. Ta istina se potvrđuje sama sobom, inače bismo od vremena Meštrovića do danas imali u Zagrebu repliku kipa Grguru Ninskome uz spomenik kralju Tomislavu. Očito je da nekome niti danas ne odgovara kult hrvatskome biskupu Grguru Ninskome, što potvrđuje i skriveni Trg Grguru Ninskome iza hotela Esplanade i željezničke pruge u Zagrebu.
Uz tri spomenika hrvatskome biskupu Grguri Ninskome nema nikakva tabla, na kojoj bi za turiste i sve znatiželjnike bio prikazan lik i zasluge Grgura Ninskoga na hrvatskome, engleskom, njemačkom, ruskom i drugim svjetskim jezicima. Zašto to ne učinimo barem radi turističke zarade, ako ne radi drugih plemenitih pobuda?!
Ta sramna podređenost Hrvata svima nadređenima u povijesti pa i Rimu mogla se je donekle razumjeti do Drugog vatikanskog sabora 1960. godine, do kada je je važilo načelo trojezičnosti u bogoslavlju, iako su ga istočne crkve već davno prekršile.
Na tom saboru su proglašeni svi narodni jezici u svijetu dostojnima za slavu Boga u rimokatoličkim crkvama. Prema tome, hrvatski biskup Grgur Ninski, kao prvi poznati branitelj narodnog jezika u bogoslavlju bi trebao dobiti spomenik čak pred odajama rimskog pape u Vatikanu, a mi Hrvati mu ne odajemo spomeničku zahvalnost niti u Zagrebu.
Ostvarili smo, zahvaljujući u prvome redu Dr. Franji Tuđmanu suverenu državu Hrvatsku, ali smo zadržali podanički mentalitet. Čak smo proširili podanički mentalitet prema pokvarenoj Europskoj Uniji, koja nam osporava brojna prava uključujući pravo na Zerp i prema političkom sudu u Den Haagu, koji osporava Hrvatskoj čak pravo na pravo! obrane golih života i obstanka Hrvatske i Hrvata.
Grad Zagreb slavi zločinca Tita, što je s onu stranu svake zdrave pameti, ali ne hrvatskog velikana Grgura Ninskoga, a to se odnosi na svoj način i na zapostavljeni kult prema brojnim hrvatskim velikanima.koji bi trebali jačati nacionalni, kulturni, vjerski i svaki ini segment hrvatskog nacionalnog identiteta
Spopmenut ću i ovdje samo dvojicu hrvatskih velikana, koji nemaju u Zagrebu ni ime trga, ni ime ulice, ni ime parka niti bilo kojeg gradskog toponima.
1. To je hrvatski biskup i europski polyhistor Andrija Jamometić (Nin, oko 1415. - Basel 1484) kojega Europa smatra pretečom reformacije (40 godina prije Martina Luthera). Posvećeno mu je u zapadnoj Europi više od 20 doktorskih disertacija i brojne znanstvene publikacije, a u Hrvatskoj je malne nepoznanica i nema svoje ulice u Zagrebu niti u drugim hrvatskim gradovima.
2. Zagrebački nadbiskup i kardinal, Dr. Alojzije Stepinac nema u Zagrebu ni trg, ni park, ni ulicu, ni bilo koji zagrebački toponim svoga imena.
Kakav smo to narod, mi Hrvati, da ne štujemo svoje velikane, a oni bi trebali biti glavni segmenti u lijepom mozaiku hrvatskog identiteta za naše predstavljanje cijelome svijetu!
Ponavljam i završavam s maćehinstvom prema Grguru Ninskome
Grad Zagreb se sramno odužuje velikom hrvatskom sinu, zaslužnom biskupu i Tomislavovu kanzelaru Grguru Ninskom. Dao mu je jedan prostor iza Esplanade, omeđemim ratnim barakama Crvenog križa i željezničkom prugom. Zašto smo takovi, upitno uzdiše i Silvije Strahimir Kranjčević: "...Uzalud svijet prosim i gutam svoju bol!"
Dragan Hazler - hrvatski djelatnik
Basel, 31. listopada 2013.
