7. Lipanj je najstariji Dan hrvatske državnosti
- Detalji
- Kategorija: Dragan Hazler
- Objavljeno: Petak, 06 Lipanj 2014 16:06
Podsjetka na hrvatske državnosti i "državnosti"...Hrvatski narod ima toliko nadnevaka ili dana državnosti da ih na postavljeno pitanje ne zna nitko sve nabrojiti. Podsjetimo se samo na neke od dana hrvatske državnosti ili "dana državnosti Hrvatske":
Hrvatski sabor na Gosposvetskom polju, kojega svojataju Slovenci i Hrvati...
Hrvatski sabor na Duvanskom polju...
Priznanje države Hrvatske vladaru Branimiru od pape Ivana VIII. 7. lipnja 879.godine. Ovo je prvo poznato i za sva vremena najvrijednije međunarodno priznanje hrvatske državnosti.
Krunidba prvog hrvatskog kralja Tomislava - 925. godine.
Krunidba zadnjeg velikog hrvatskog kralja Zvonimira od pape Grgura VII. 1074.
Pacta conventa 1102.
Šubićeve države Hrvatske na prostoru uže Hrvatske i Bosne
Kraljica Katarina Kosača predaje Svetoj stolici Hrvatsko kraljevstvo Bosne
Nakon turskog osvajanja Bosne godine 1463. kraljica se povukla na Kupres. Tu je okupljala snage za obranu zemlje. U to vrijeme je na Kupresu u mjestu Vrila (danas Otinovci) dala sagraditi crkvu Presvetog Trojstva. Kad se turskim osvajanjima nije moglo odoljeti ni na Kupresu, kraljica se preko Konjica zajedno s kraljevskom pratnjom povukla do Stona a zatim do Dubrovnika. U Dubrovniku je pohranila mač svojeg pokojnog muža Hrvatskog bosanskog kraljevskog roda Kotromanića, Stjepana Tomaša Kotromanića. Taj mač je pohranila "pod zavjetom, da se on dadne njezinu sinu Šimunu, kad se oslobodi turskog ropstva", kako bi se borio za oslobođenje svoje zemlje. I Dubrovnik je bio pod turskom prijetnjom. On je jakom diplomatskom aktivnošću i dobrim diplomatskim vezama sa zapadnim zemljama te velikom otkupninom uspio očuvati svoju nezavisnost i slobodu, a Kraljica Katarina je morala otići iz Dubrovnika i došla je u Rim, gdje je sve do svoje smrti "radila na oslobađanju svoje zemlje i obrani svoje vjere". Oporučno je predala Bosansko kraljevstvo Svetoj stolici u trajno vlasništvo. Iako sljedeće pitanje nije za ovu raspravu postavlja se: Zašto vlada potpuni nemar Svete stolice, za svoju zemlju Bosnu i njeni kršćansko-katolički narod izvrgnut raznim srpskim, u zadnje vrijeme i muslimanskim represalijama. Nota bene!
Cetinski sabor, 1. siječnja 1527. godine
Pragmatička sankcija od 1712. godine, hrvatski zakon, po kojem može na prijestolje doći i ženski član dinastije, što do tada nije bilo moguće; po tom je zakonu zasjela na prijestolje Marija Terezija (1740-1780) jer muških Habsburgovaca nije bilo. To važno pitanje su potakli i sproveli Hrvati za čitavo Austrijsko carstvo, što jako miriši na državnu moć Hrvata.
Hrvatsko-Ugarska nagodba 1868.
Proglašenje države SHS, listopada 1918.
Ujedinjenje u Kraljevinu SHS 1. prosinca 1918. godine ili "Guske u maglu!"
Proglašenje Banovine Hrvatske u jeseni 1939.
Proglašenje Nezavisne Države Hrvatske 10. Travnja 1941. godine - povijesni dan!
Prvo zasjedanje ZAVNOH-a održano je u Otočcu i na Plitvičkim jezerima, 13. i 14. lipnja 1943.
Zasjedanje Avnoja u Jajcu, 29. studenoga 1943. - izdaja i poniženje svih državni ideala hrvatskog naroda
Ustav 1974. po kojemu republike postaju države s pravom odcjepljenja.
Do 2001. godine Dan državnosti se obilježavao 30. svibnja svake godine, u spomen na konstituiranje prvog višestranačkog Hrvatskog državnog sabora 1990. godine.
Dan državnosti, 25. lipnja, u Republici Hrvatskoj državni je blagdan kojim se obilježava povijesna odluka Sabora donesena istoga datuma 1991. godine.
Povijesnoj odluci Hrvatskoga sabora o pokretanju postupka razdruživanja od ostalih jugoslavenskih republika donesenoj 25. lipnja 1991. prethodila je takva odluka građana Republike Hrvatske iskazana na referendumu održanom 19. svibnja 1991. godine.
Hrvatski građani su donijeli sljedeće odluke:
"1. Republika Hrvatska, kao suverena i samostalna država, koja jamči kulturnu autonomiju i sva građanska prava Srbima i pripadnicima drugih nacionalnosti u Hrvatskoj, može stupiti u savez suverenih država s drugim republikama. ("za" 93,24% glasača)
2. Republika Hrvatska ne ostaje u Jugoslaviji kao jedinstvenoj saveznoj državi.“ ("za" 92,18% glasača).
Na temelju takvog očitovanja volje građana, a nakon neuspjeha pregovora s ostalim bivšim jugoslavenskim republikama o izlasku iz državnopolitičke krize, Sabor Republike Hrvatske, na zajedničkoj sjednici sva tri saborska vijeća 25. lipnja 1991. godine donosi Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske, kojom se utvrđuje da "ovim činom Republika Hrvatska pokreće postupak razdruživanja od drugih republika i SFRJ. Republika Hrvatska pokreće postupak za međunarodno priznavanje". Na istoj je sjednici Sabor donio i Deklaraciju o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske.
Posredstvom međunarodne zajednice, radi lakših pregovora o razdruživanju među bivšim jugoslavenskim republikama, Brijunskom je deklaracijom utvrđen tromjesečni rok odgode primjene Ustavne odluke od 25. lipnja 1991. godine. No, istekom moratorija na tu povijesnu odluku, 8. listopada 1991. godine Republika Hrvatska raskida državno-pravne sveze sa ostalim republikama i postaje slobodna, samostalna i neovisna država.
Iz ovog Dana državnosti proizlazi "multikulti" u Republici Hrvatskoj; otvorena su vrata za Dan stvaranja Regiona 2000. i regionalca Stjepana Mesića; stvara se zeleno svjetlo za Dan ulaska Hrvatske u NATO, u Eurobsku Uniju i za mogućnost stupanja Republike Hrvatske u savez suverenih država s drugim republikama. ("za" 93,24% glasača).
Je li Republika Hrvatska ustavno zasnovana na tekovinama Zavnoha, multikulturalnošću i mogućnosti stupanja u savez suverenih država s drugim republikama. ("za" 93,24% glasača) ponovila svoje povijesne pogreške, svođenju sebe na dijelenje suverenosti s raznim podređenostima drugima...
Na ova pitanja ne će odgovoriti PISATELJ OVIH REDAKA I kompilator ovih hrvatskih državnosti i "hrvatskih državnosti" nego taj odgovor prepušta nadležnim političarima Republike Hrvatske.
Imperativ obstanka i razvoja Hrvatskog naroda je suverena država Hrvatska!
Osim ovih 18 spomenutih dana držvnosti ili mogućih dana državnosti ima ih Hrvatska u svojoj povijesti još barem toliko kao na primjer: Dan državnosti hrvatske republike Dubrovnika, Dan pobjede na Turcima i oslobođenje Hrvatske, Dan Savske banovine...
Jedan od najmanje vrijednih dana državnosti Zavnoh ušao je u Ustav Republike Hrvatske i po njemu Hrvatska priznaje svoj status u Avnoju, što znači i u Jugoslaviji, koja je 2000. godine prozvana Unija Zapadni Balkan ili Regija - srpski: Regijon, kojim će se vladati iz Beograda, kad Srbija uđe u Europsku Uniju.
Ovaj povratak Beograda kao glavnog grada Regijona trajno ističu svi srbski državnici od †Đinđića do četničkog vožda Tomislava Nikolića i raznih Jeremića i Vučića, a 1. lipnja 2014. potvrdila su Beograd za glavni grad Regiona i dvojica visokih čelnika UN-a.
Dakle, hrvatski političari i hrvatski mediji, ako vam je do izgradnje suverenosti države Republike Hrvatske izbacite iz svoje retorike "Regiju ili Regijon", a ističite i trudite se za jačanje države Hrvatske u njenom imenu i u svima pozitvnim sadržajima.
Sedmoga lipnja 879. papa Ivan VIII. blagoslovio hrvatskog kneza i njegov vjerni narod
U trenutcima sjećanja na tisuću sto trideset i dvije godine vjernosti Hrvata Bogu i Katoličkoj Crkvi znamo, da je to spomen događaja „Branimirova godina“. Ta godina Gospodnja 879. znakovita je hrvatska godina, a nadnevak 7. lipnja trebao bi biti ne samo popraćen crkvenim, već i državnim slavljem u Ninu, u kojemu su stvarni korijeni i tragovi hrvatske državnosti i crkvenosti.
Vladavinu kneza Branimira označava, pa i višestoljetne hrvatske politike, diplomatski dobro vođenu politiku nezavisnosti i od franačke i od bizantske prevlasti. Bilo je to doba, koje kao da tijek povijesti do dana današnjih nije jako promijenio. Vrijeme je to nastojanja, da se tadašnjem području pod kneževom upravom priključe primorski gradovi, uspostavi trajni otpor mletačkim pokušajima da se dokopaju što više hrvatskoga ozemlja i da se učvrste na jadranskoj obali.
Branimir je, da bi ojačao svoju vezu sa Zapadnom Crkvom zatražio zaštitu pape Ivana VIII., kako bi se sasvim udaljio od Bizanta i njegove crkve, te tako onemogućio one koji su težili probizantskoj orijentaciji. Branimir je zbog crkvenih i unutarnjih problema, jer splitski biskup nije priznavao Rim, zatražio potvrdu od pape da ninski biskup bude biskup hrvatski, a kasnije da Teodozije bude nadbiskup u Splitu.
Pristupanjem Zapadnoj Crkvi knez Branimir je učvrstio i osnažio državnu nezavisnost. Bila je to uz državnu potvrdu, nova i velika politička pobjeda tog hrvatskoga kneza, kojom je postao prvi nezavisni knez, kojega je rimski Papa priznao za kneza. Izrazivši svoju radost zbog povratka kneza i naroda pod okrilje rimske stolice, prijeteći izopćenjem biskupima, koji bi odbili primiti njegov blagoslov, papa Ivan VIII. blagoslovio je hrvatskog kneza i njegov vjerni narod, te predao Branimiru svu vlast u Hrvatskoj. Ugled i položaj koji je imala Hrvatska kao važan politički čimbenik u to vrijeme, dokazuje pismo pape Ivana VIII. knezu Branimiru, kojim se priznaje Branimir kao zakoniti vladar, a Hrvatska kao zakonita država. Papa ga naziva “uzvišenim mužem” i “slavnim knezom” u pismu od 7. lipnja 879.:
“Dragom sinu Branimiru. Čitajući pismo tvojega gospodstva, što si nam ga po časnom svećeniku Ivanu, uzdaniku našem, poslao razabrah jasnije od sunca, koliku vjeru i iskreno štovanje gojiš prema crkvi svetih apostola Petra i Pavla i prema nama. Kad smo naime na dan Uzašašća Gospodinova služili misu na žrtveniku sv. Petra, digosmo ruke uvis i blagoslovismo tebe i cio narod tvoj i cijelu zemlju tvoju, da možeš ovdje uvijek spašen tijelom i dušom sretno i sigurno vladati zemaljskom kneževinom, a poslije smrti, da se na nebesima veseliš s Bogom i da vječno vladaš...”
Radenko Milošević - Samo registrirani korisnici mogu dodavati komentare.
Hrvatska država u punini državnosti svoga vremena postojala je 223 godine
Pisatelj ove rasprave i kompilator povijestnih dokumenata nije registrirani korisnik prednjeg dokumenta, ali ima pravo polazeći od njegove dokumentarne državničke vrijednosti postaviti pitanje prvorazrednog Nadnevka hrvatske državnosti 7. lipnja, obljetničkog dana kad je Hrvatska pod vladarom Branimirom prviput u svojoj povijesti međunarodno priznata kao država.
Najvrijedniji Dan hrvatske državnosti je 7. Lipanj
Kao takova država Hrvatska je postojala i uspješno se branila, svestrano razvijala i jačala od 879. godine do 1102. godine, dakle punih 223 godine. To je najuzorniji dio našeg hrvatskog državnog postojanja.
Prema tome trebali bismo 7.Lipanj slaviti kao Dan hrvatske državnosti, a sve druge dane, koji na neki način obnavljaju državljanstvo i slično trebamo im davati značaj spomen dana na taj događaj.
Sve iza toga je nekakvom političko manijaštvo, plod nesloge, unijašenja, zapravo traženje gospodara iznad sebe. Izjavljujem s punom odgovornošcu, predstavljeni Hrvat švicarske geneze Mr.sc.& Ing. biochem. Dragan Hazler da je takova i današnja država Republika Hrvatska. Ona je podrepina NATO-a, Balkanskog Regiona, Europske Unije i moćne Amerike.
Ujedno sprema šiju za novi srpski jaram. Sudbinu države Hrvatske određuje antihrvatica Vesna Pusič i srpski četnik Aleksandar Vučić.
Za srpski jaram nas priprema i naša Sveta crkva katolička. Njeni HTV-mediji se doslovce uvlače u guzicu srpskim protama i patrijarsima, a ovi im govore o Srpskoj krajini, Srpskoj Lici, Srpskom Kordunu, Srpskoj Slavoniji... Još nikad nismo čuli niti najblaži oblik pobijanja tih "srpskih pokrajina u Hrvatskoj"...
Dakle, jedini pravi, najvrijedniji i uzorni Nadnevak hrvatske državnopsti je 7. Lipanj!
Svi drugi nadnevci hrvatske državnosti su produkti spleta političkih okolnosti, raznih slučajnosti, "dobrovoljnih prihvaćanja" i određenih pokušaja na bolje ili želje za promjenu na om na bolje, kao štosu bili: Nadnevak 9. Listopad 1871. - Dan Kvaternikovih ustaša u Rakovici ili 10.Travnaj Dan Pavelićevih ustaša u Zagrebu, koje po stihu od Ivana Mažuranića možemo nazvati: "Džilitnut se // Ne pogodit cilja!"
To isto vrijedi u još užasnijem izdanju za nadnevke partizanskih Avnoja, Zavnoha, komunističke Brezovice i četničkofašističkog Srba...
Pomirba hrvatskih partizana i hrvatskih ustaša!
Najjadnije uz ova dva dobronamjerna nadnevka (Rakovice i Zagreba) puna neostvarenih želja Hrvatskog naroda je to, da smo mi Hrvati kapitulanski i neodgovorno, uz vlastitu samokritiku, poglegli kritici, vrijeđanju, sotoniziranju i klevetanju... od strane najvećih hrvatomrzitelja i neprijatelja Hrvata i Hrvatske - od Srba svih ideologija.
Trebaju li Hrvati Srbe kao tutore, kritičare, voditelje i savjetnike, kad nas čitava povijest uči, kakovi su bili Srbi i što o njima govore ratovi protiv svih susjeda i njihovi memorandumi, ideologije i politike protkane imperativima za osvajanje tuđega.
Drugčije rečeno: Umjesto da sami po svome kritičkom umijeću čistimo fašističko i komunističko smeće ispred svoga praga, hrvatski političari i druge nadležne struke primaju raširenih udova i otvorenog duha srbsko gnjusno smeće ne samo pred hrvatski prag, nego i u duše hrvatske.
Kad će odgovorni hrvatski političari, povijesničari i druge nadležne struke reći i postupiti: Hrvatski ustaše i hrvatski partizani su naše hrvatsko pitanje i naš hrvatski problem i mi ćemo ga sami rješavati. Srbi, Židovi i njima slični, neka čiste smeće ispred svojih pragova.
Nama Hrvatimaa nisu potrebne njihove kritike, njihova vrijeđanja i njihova miješanja u hrvatske interne probleme. Mi ćemo i najbolje i najuspješnije riješiti sami: Pomirbom partizana i ustaša, analizom, selekcijom, gdje treba pokajanjem i odbacivanjem svega onoga što nije valjalo, uz prihvaćanje dobroga od partizana i od ustaša i zajednički ćemo graditi budućnost Hrvata i Hrvatske.
Dakle pomirba hrvatskih partizana i hrvatskih ustaša je alfa i omega ne samo obstanka države Hrvatske, nego i sudbine hrvatskog naroda u svima segmentima njegovog bitka!
Dragan Hazler - hrvatski djelatnik
Preživjeli pitomac Doknadne dočastničke škole Hrvatske ustaške mladeži u Karlovcu - spašen od smrti zahvaljujući požrtvovnosti svoje majke †Franciske Hazler - Pribanić. Tako nisam zavrio život po Boljkovčevoj "milosti" u masovnoj grobnici s mojim su-pitomcima u šumi Kozjači - Karlovačka Švarča, iza 15. svibnja 1945.
