Andrija Jamometić 1.dio
- Detalji
- Kategorija: Dragan Hazler
- Objavljeno: Nedjelja, 12 Prosinac 2010 07:19
UZ 520. OBLJETNICU TRAGIČNE SMRTI 1484. - 2004. Svrha ove rasprave je objaviti hrvatskoj javnosti dio dokumentarne i druge građe o hrvatskome intelektualcu, nadbiskupu od Krajine Andriji Jamometiću radi pokretanja zahtjeva za njegovu rehabilitaciju.
Iako nisam teolog, nego farmeceut i bikemičar ovo pitanje me zaokuplja od 1967. godine naovamo, kad mi je Prof. Dr. Max Burchkardt, kustos za ostavštinu starijih autora u Baselskoj sveučilišnoj biblioteci skrenuo pozornost na pohranjena djela od desetak istaknutih Hrvata iz 15. i 16. stoljeća, među kojima mi je posebice skrenuo pažnju na Andriju Jamometića, kojim se je s puno istraživačkog zanosa bavio njegov otac Jakob Burckhardt i napravio disertaciju pod naslovom: “Erzbishof Andreas von Krain und der letzte Konzilsversuch in Basel, Basel 1852”
Obrirom na svrhu rasprave iznosit ću u njoj raspoložive i manje poznate podatke o odnosima Andrije Jamometića s papom Sikstom IV. onakove, kakovi oni jesu bez ikakovog zaobilaženja povijesne istine i bez ikakvog uljepšavanja ili drugčije. Podatci u prvom dijelu rasprave svode se uglavnom na teološka, crkvenohijerarhijska i koncilska pitanja, a u nastavcima će se dati punija i jasnija sliku intelektualne i znanstvene veličine Andrije Jamometića. Naime, osim što se sigurno znade, da je Jamometić osnovao jedan od prvih europskih znanstvenih instituta u Udinama, da je govorio nekoliko jezika i da je bio vrstan diplomat međunarodnih razina, predpostavlja se da je također bio jedan od pokretača Akademije u Firenzi. U prilog tome govori prijeteljstvo i suradnja Jamometića s velikaškom obitelji Medići, koji su već 1456. osnovali Akademiju u Firenzi jednu od prvih u Europi, nakon što je car Justinijan još 529. godine ukinuo sve akademije Platonovog oblika.
Sve drugo sa znanstvenog polja Andrije Jamometića, ako nije uništeno, prekriveno je netaknutim slojem povijesne prašine, pod koju treba zaviriti istraživačkom lupom. Da bi se tome projektu moglo nesmetano i slobodno pristupiti, prvi korak bi trebao biti rehabilitacija Andrije Jamometića od inkvizicijske kazne, koja je zaista bila najstroža: osuda na doživotni zatvor uz svakodnevno smanjivanje kruha i vode. Suprot tome, brojni povijesni podatci o njemu i njegovom djelovanju, napose na brizi za čast i čistoću Kristove baštine ukazuju na njegovu nevinost. Zato ga treba službeno rehabilitirati i tek rehabilitirani Andrija Jamometić može postati predmetom sveopćih istraživanja na korist kulturne historiografije Hrvatske i Europe. Rasprave, koje slijede u ovom dijelu i u nastavcima mogu poslužiti kao prilozi zahtjevu za službenu rehabilitaciju Andrije Jamometića, hrvatskog nadbiskupa, istaknutog diplomata i pokretača znanstvenog djelovanja europskih razmjera.
Proširit ću ovaj uvod mojim odgovorom na pismo prof. povijesti MLADENU MORIĆU iz Šibenika, koji me je zamolio za povijesne podatke o Hrvatu, anti-papi umorenom u Baselu. Pismo je u neku ruku sažetak životne sudbine Andrije Jamometića i njegovog naroda pa ga dajem ovdje u cjelosti.
Štovani! Zahvaljujem na Vašem pismu od 15. lipnja o.g. s vrlo zanimljivim pitanjem o anti-papi, za kojeg Vam rekoše da je bio Hrvat, a umoren u Baselu - Švicarska.
Vaše pitanje je na svom mjestu osim ovoga "anti-papa", koje se može, a ne mora takvim tretirati jer se dotični Hrvat imenom Andrija Jamometić nije nigdje sam tako predstavljao, a ni drugi, koji su se obilno njime bavili nisu Jamometića nigdje (bar koliko je meni poznato) nazivali anti-papom. Baselski anti-papa je bio Felix V, inače princ od Savoye.
Na Vaše pitanje odgovorit ću Vam u najkraćem obliku i ujedno preporučiti da se kao hrvatski profesor povijesti pozabavite povijesnim studijem HRVATA U BASELU s posebnim osvrtom na Andriju Jamometića. To bi bila izvrsna građa za neiscrpni broj diplomskih, magistarskih i doktorskih radnja.
Može se dakako iz čitavog komleksa izdvojiti nadbiskupa od Krajine Andriju Jamometića i baviti se samo njime. I to za sebe je neiscrpna povijesna tema vrlo zanimljiva za iskusnog povjesničara da na zreo način predstavi Hrvatima jednog zatajenog hrvatskog inetlektualca ili jednako tako zanimljiva tema za mlađeg povjesničara, koji bi na Andriji Jamometiću mogao napraviti magisterij ili (i) doktorat.
Rekoh već naprijed da bi se trebalo pozabaviti povijesnim studijem HRVATA U BASELU i među njima s nadbiskupom od Krajine Andrijom Jamometićem. U ovom gradu djelovalo ih je nekoliko, a isto tako navraćalo je ovamo dosta stranaca, koji su se bavili pojedinim od Hrvata u Baselu, a u zadnje vrijeme počeli su se i Hrvati baviti s HRVATIMA U BASELU, ali NITKO od njih ne s Anrijom Jamometićem.
Naime, B. Duda je napario pred četrdesetak godina doktorat na Ivanu Stojkoviću; dominikanac Petar Radelja iz Dubrovnika je 1998. obranio magisterij na Ivanu Stojkoviću, a Krešimir Čvrljak iz Skradina je napravio (ne znam je li već obranio) doktorat na Pavlu Skaliću, etc. Od naših ljudi Jamometića je ozbiljnije dirnuo (ako je to ozbiljnije?!) samo jedan student teologije, prezimenom Soldo u Freiburgu u svojoj diplomskoj radnji. Malo više sreće imao je Matija Vlačić Ilirik, kojeg je podobro, ali ni izadaleka podpuno obradio sveuč. profesor Mijo Mirković (Mate Balota). Dakako, u kraćim osvrtima, ponegdje stručnije, a ponegdje amaterskije pisali su o Hrvatima u Švicarskoj, uključujući i Basel brojni Hrvati, primjerice (abecedno): Vladimir Bazala, Milivoj Barbarić, Zvonimir Čičić, Krešimir Čvrljak, Žarko Dolinar, Bonaventura Duda, Dragan Hazler, Nada Klaić, Vjekoslav Klaić, Juraj Kolarić, Mijo Mirković, Željko Puratić, Franjo Šanjek... i (da ne nabrajam dalje) skoro svi hrvatski povjesničari te neki književnici i pjesnici (Vlado Franjević, Ilija Šikić. Zlatko Tomičić...) su se osvrtali na Hrvate u Švicarskoj od Svetog Jeronima do današnjih dana.
Najmanje je od strane hrvatskih autora pisano o Andriji Jamometiću. Vrijedan je stručni rad Nade Klaić, Franje Šanjeka i dominikanca Ivice Tomljenovića. O njemu su pisali već spomenuti povijesni nestručnjaci, među koje spadam i ja osobno. Naime, ja nsam povjesničar, kako me mnogi smatraju jer se javljam u hrvatskim medijima s povijesnim prilozima, nego sam po struci dipl. farmaceut i biokemičar s četvrt stoljeća rada u znanstveno-istraživačkoj farmaciji, a s povijesnim temama se bavim jer se njima ne će baviti povjesničari u Hrvatskoj, a ovdje ih i nema.
Čovjek, koji Vas zanima kao "anti-papa" umoren u Baselu je inače vrlo istaknuti hrvatski intelektualac bio je Andrija Jamometć, ali se nije nikada i nigdje predstavljao protupapom. Rođen u Ninu oko 1415. godine, a umro mučeničkom smrću u Baselu - noću 12/13. studenoga 1484. godine. Neki autori, primjerice, Prof. Franjo Šanjek i dominikanac Ivica Tomljenović drže da je rođen 1420/30. u što je teško vjerovati pa začuđuje da tako pišu ovi vrlo solidni autori. Naime, Jamometić je suvremenik pape Sixta IV. rođenoga 1414. godine, papom postaje 1471. i umire 1484. i dobar je prijatelj s njim još iz studentskih dana u Padovi i nadalje sve do 1481. godine. Tada je između njih dvojice došlo do sukoba, vjerojatno osobne naravi, ali je Jamometić istupio protiv Sixta javno, što je ovog iritiralo i kao jači strapao je našeg Andriju u zatvor, u Anđeosku tvrđavu. Iz zatvora je izašao na intervenciju njemačkog cara Friedricha III i uputio se u Basel, gdje je na Dan Bezgrješnog začeća BDM, dakle 25. ožujka 1482. svečano i službeno otvorio protupapinski Koncil u Baselu. Dakako na početku je imao mnogo pristalica u antipapinski nastrojenom višem kleru i u Baselskom gradskom vijeću, donekle i u redovima profesora Baselskog univerziteta. Taj smjer je ubrzo snagom papinske diplomacije, prijetnjom interdiktom i odgovarajućih služba narušen i prekinut, a nadbiskup Andrija Jamometić kindapiran, bačen u baselski zatvor "Unter Schwiebogen" i inkvizicijski osuđen "na što dulji život u patnji uz dnevno dobivanje komadić kruha i čašu vode". Uz takove mučeničke uvjete sa slomljenom ključnom kosti, kad su ga inkvizicijski stražari bacili u podromski zatvor, Andrija Jamometić je umro ili je navodno bio umoren već rečene noći 12. studenoga 1484.
Njegov glavni inkvizitor papa Sixto IV bio je u kolovozu mrtav, a vladao je već novi papa Inocent II. Ovaj nije vjerovao u smrt Andrije Jamometića pa ga je dao sasjeći, staviti u bačvu, zaliti smolom i baciti u rijeku Rajnu. To je obavljeno tek početkom 1485.
Tako je završio svoj život istaknuti hrvatski ntelektualac, koji je uz ostalo poznat kao izvrsni diplomat u službi Rimske kurije na dvoru njemačkog cara Friedricha III. Prije toga bio je zadužen za bogoslovsku mladež na Padovskom sveučilištu kao odgojitelj, profesor? ili general? dominikanskog reda. Poznato je njegovo prijateljevanje s fiorentinskim velikašima Medici, iz kojeg gnijezda je najvjerojatnije i potaknut protupapinski koncil, a Basel je izabran, da bi Jamometićev KONCIL bio zapravo obnovljeni produžetak (navodno do danas nezavršenog Baselskog koncila, kojeg je organizirao i službeno - svečano otvorio 23. srpnja 1431. hrvatski nadbiskup iz Dubrovnika Ivan Stojković.
Znade se sigurno da je Andrija Jamometić utemeljitelj i vodietlj jednog znanstvenog instituta u Udinama. Ne zanam kako bi najispravnije naslovio taj znanstveni filološki institut, koji se je bavio europskim jezicima, dakako u prvom redu za teološke i diplomatske svrhe.
Primjećujete u ovom osvrtu dosta upitnika i izražavanje u smislu "navodno". To je zato jer su protivnici Andrije Jamometića poznatijeg na Zapadu kao Andreas Zamometic i drugim imenima, koja ovdje ne ću nabrajati (ima ih petnaestak) napravili povijesnu zbrku o tom čovjeku. Prijatelji i oni za koje je radio dižu ga do zvijezda, a protivnici u svom stilu ga prikazuju u njima svojstvenom negativnom smislu ili još gore u zbrkanom smislu. Tako primjerice, ističu ga mjestimice kao najboljeg poznavatelja latinskog i ostalih europskih jezika, uključujući slavenske jezike, a na drugom mjestu, gdje drugčije pišu o njemu navode, kako je bio vrlo slab "u svome primitivnom latinskome", čime zapravo bacaju lošu sliku na inače vrlo kvalitetno Padovsko sveučilište, na kojem je naš Andrija ne samo studirao, nego je i obnašao visoke uloge. Evo još samo jedan kontradiktorni primjer. Naime spominje ga se kao izvrsnog diplomatu, a kakav bi to odličnik mogao biti s "primitivnim latinskim jezikom". etc.
Protestantska crkva pripisuje Jamometiću izvjesno pretečanstvo Lutherovoj reformaciji , što on po svojim anti-sixtovskim nastupima samo donekle i jest jer i Lutherov protestantizam nije bio tada ništa drugo, nego protest protiv raznih papinskih nastranosti (indulgencija, nepotizam, simonija, idolopoklonstvo...).
Međutim, ne bi se moglo Jamometića u pravom smislu svrstavati u pretečanstvo Martinu Lutheru, Calvinu, Zwingli-u, Vrgariću, Flatiusu...jer je Jamometić do krajnosti isticao svoju vjernost Kristu kroz čistoću Svete crkve katoličke. Jamometić je protiv svih izopačenosti u Rimskoj kuriji, koje su izopačenosti vezane uz osobu pape Sixta IV, u što ja ne ću ovdje ulaziti, nego to prepuštam povjesničarima i sačuvanim dokumentima.
Jamometić je sljedbenik koncilijarizma, kojeg je uveo Ivan Stojković na službeno priznatom Baselskom koncilu od 1431... Neki teolozi ga smatraju NI DANAS nezaključenim. No, to nije za pismo, nego za duge teološke i jurističke rasprave.
Također nisu za ovo pismo rasprave u detalje o Andriji Jamometiću. Tek da spomenem, da je o Jamometiću napravljeno na Zapadu oko 18-20 disertacija, a raznim raspravama ove ili one naravi, u kojima je on središnja ili doticana ličnost teško je reći i približan broj. Lik pobijeđenog Jamometića (Zamometica) naslikao je Botticelli u Sixtinskoj kapeli za sva vremena, a navodno postoji i jedna njegova slika u Udinama.
Kod nas u Hrvatskoj je Jamometić donedavno bio 100 postotni tabu. Tako Joseph Schlecht (napravio je disetraciju u središtu koje je Andreas Zamometic) je pitao Luku Jelića o Jamometiću, a ovaj mu je odgovorio u smislu, da takav nije postojao u Hrvatskoj.
Mi, Hrvati u Baselu smo dali skromni prilog za odkrivanje zavjese s Jamometića i upoznavanje hrvatske i europske javnosti s tim našim zatajenim velikanom. Ne kažem da smo mi to PRVI učinili, ali smo bili "najglasniji". Krleža spominje Andriju Jamometića u ZASTAVAMA (knjiga II, negdje oko 180 stranice) u svezi Hrvatskog studentskog kluba u Budim Pešti još iz vremena Austrougarske države. Dakle, ne pripisujemo si mi odkriće Andrije Jamometića, ali si pripisujemo najveći publicitet o Jamometiću s hrvatske strane. Održali smo o Andriji Jamometiću međunarodni simpozij, za kojega ne tvrdim da je bio na nekom vrlo visokom znanstvenom stupnju, ali je prezentirao ANDRIJU JAMOMETIĆA u pravoj slici i prilici sa sudbinom kakova često prati čuvene Hrvate.
Hrvatska akademija u Baselu je djelovala nekoliko godina pod naslovom ANDRIJE JAMOMETIĆA, što ukazuje da smo i na taj način upoznavali svijet s našim velikanom uma, pera i djela. Hrvatska (staro-)katolička crkva ga je proglasila mučenikom.
Pisali smo dominikancima u Hrvatsku, da zatraže kod sadašnjeg pape rehabilitaciju Jamometića. Odgovor nismo dobili i ne znam jesu li braća dominikanci nešto poduzeli.
Kao nepovjesničar (naprijed sam se zvanjem i strukom predstavio) zamjeram više hrvatskim povjesničarima i književnicima radi pasivnosti prema Andriji Jamometiću, nego teolozima. Teolozi su sluge Vatikana s vrlo ograničenim suverenitetom i jasno je da im nije lako ploviti "uzvodno Tiberom", ali me smeta "povijesni drijemež" naših povjesničara, koji zanemaruju istaknute hrvatske povijesne osobe kao što je bio Andrija Jamometić. Slični su i književnici. Naši teolozi su uvijek bili nečim ograničeni i sputavani. Primjerice, rabili su jer su tako morali BIBLIJU na latinskome jeziku. Zato i nismo imali sve do vremena iza II. vatikanskog koncila BIBLIJU na hrvatskome jeziku. Katančićev i drugi prijevodi biblije na hrvatski ostali su u neobjavljenim rukopisima.
Ta ograničenost je išla tako daleko da je našim teolozima trebao prevesti Vuk Stefanović Karadžić i Đuro Daničić BIBLIJU za svakodnevnu upotrebu, a za ovu suvremenu je možda jedan od najzaslužnijih komunist Jure Kaštelan kao suinicijator podhvata i u drugim ulogama.
Ovo nije predmet pisma, a primjerice sam nastupio samo zato, da prikažem, kako je našim teolozima teško ili čak nemoguće nastupiti u smislu rehabilitacije i štovanja Andrije Jamometića. "Trasu" bi trebali postaviti povjesničari i na nju povesti teologe.
Dakle, to što ne mogu teolozi, odnosno braća dominikanci trebali bi učiniti hrvatski povjesničari i književnici sa svojevrsnom rehabilitacijom Andrije Jamometića kao što je komunist MIJO MIRKOVIĆ učinio znanstveno s Matijom Vlačićem Ilirikom.
Polazeći od iznešenoga u ovom pismu, što su jedva natuknice o Jamometiću, predlažem Vam kolega Moriću, da se primite jedne disertacije o Andriji Jamometiću kao što Krešo Čvrljak radi o PAVLU SKALIĆU - Hrvatu, koji je prvi u povijesti ljudske kulture upotrijebio naziv ENCIKLOPEDIJA za zbirno djelo svih znanja i uveo index u knjige.
Ja ću Vam osobno i ispred Akademije dati nešto građe od Jamometića, nešto ću Vam posuditi, a na neke izvore ću Vam skrenuti pozornost pa se trudite, da si sam pribavite ono što trebate. Uostalom, pronalaženje i pribavljanje građe je posao, koji je sastavni dio disertacije.
Naprijed sam naslovno spomenuo HRVATE U BASELU. Povijesno gledano, mi smo u ovom gradu nazočni i od ILIRO-HRVATA Svetog Jeronima (kroz njegova djela ovdje sačuvana) preko najistaknutijeg IVANA STOJKOVIĆA i zatim ih slijede (primjerice): Andrija Jamometić, Petar Pavao Vrgarić, Ignatius Kotoranin, Pavao Skalić, Matija Vlačić, Juraj Drašković, Andrija Dudić..., Rudolf Steiner i hrvatski studenti kroz sva stoljeća do danas. Dakako, tu valja dodati i današnje Hrvatske stručnjake svih struka i znanstvenike, koji djeluju u ovom gradu.
Nažalost, svi smo nekako slabiji na peru, nego na djelu, što vrijedi za Hrvate u Baselu i u cijeloj Švicarskoj. Tako, primjerice ŠVICARSKA je jedina zemlja u svijetu, gdje su kroz svoje znanstvene domete dvojica Hrvata dobili Nobelove nagrade. Pored Nobelovaca ovdje ima na svim poljima Hrvata, koji su se djelima popeli na najviše stručne i znanstvene razine. O tome bi trebalo pisati radi UZORA za druge Hrvate u DOMOVINI, a ne radi nekakvih samohvalnih kultova.
Spomenuste u Vašem pismu i tzv. "Hercegovački slučaj" u svezi sukoba franjevaca i dijecezanskog svećenstva. Žalosna je to i zabrinjavajuća pojava svojstvena Hrvatima u svima strukturama. Mi Hrvati nemamo većeg neprijatelja u ničemu, nego smo to mi sami sebi u svačemu. Ako dođe do nekog sukoba, što je skoro normalno, onda razuman svijet (narod) traži kompromisan put, pomirenje i zajedništvo određenih interesa, a mi Hrvati upravo obratno: SPORIMO SE DO SAMOUNIŠTENJA. Ne branimo se, gdje bi nam zajedništvo u obrani trebalo. Udružuje nas samo najveće zlo kao što smo imali u novijoj povijesti 1941. i 1991. Za 1941. smo ne samo dozvolili da nam je staljinisti obezvrijeđuju i kaljaju, nego to činimo mi sami od 1941 do danas. Reprizu "1941" doživljavamo i za 1991. To je zato jer nismo svoji na svome i svoji u sebi. Mi smo sami sebi postali tuđini, a tuđini s drugim genima postaju nam nametnuta braća i prijatelji. Tako nešto do te mjere kao u Hrvatskoj nema nigdje.
Nama se u Hercegovini uskraćuje sve pa i pravo na Gospu Međugorsku. Gospa se može prikazati u Fatimi, u Lourdesu..., ali u HRVATSKOJ NE! Hrvate se svodi na razinu bespravne marve s predviđenim jarmovima na šiju i s brnjicama na usta.
Drugima se daju u Hrvatskoj veća prava nego matičnom narodu Hrvatima i na to nas se privikava. Škopi nas se u mozak, u srce i u dušu pa nikakvo čudo da taj narod odlazi u tuđinu i napušta svoju najljepšu i na svoj način potencijalno bogatu domovinu.
Danonoćno razmišljam, što bi se moglo učiniti za spas, za dobro i za perspektivu toga naroda, kojemu pripadam. U tim mislima i djelima doživljavam uglavnom razočaranja.
Strankaško-politički smo krajnje nezreli. Stranke su u Hrvatskoj mediji za svađalaštvo i međusobnu mržnju, umjesto za natjecanje koja će bolje služiti boljitku svih ljudi, solidnom blagostanju kroz rad, sigurnost, mir, slogu, hrvatotvorstvo i državotvorstvo.
Prešao sam okvire odgovora na pismo pa prije završetka evo još samo jedno pojašnjenje. Ja živim uglavnom u Hrvatskoj. Ovdje sam poslovno radi obveza, koje imam kroz ulogu u Hrvatskoj akademiji za dijasporu. Ako Vas nešto iz ove rasprave posvećene Andriji Jamometiću potakne na pismo, pišite ga na DH, Braće Radića 17 - 47240 Slunj jer ja sam već drugi tjedan tamo. Uz izraze štovanja i srdačan pozdrav, preporučam se za dobru suradnju!
Mr.ph. Dragan Hazler
