Bitka za Verdun: rat u ratu
- Detalji
- Kategorija: Dragan Hazler
- Objavljeno: Subota, 04 Lipanj 2016 17:02
Toga dana vidjeli smo i čuli predsjednicu RH Kolindu Grabar Kitarović, koja se je za ljubav četničkom predsjedniku Srbije Tomislavu Nikoliću čak dvaput okomila na Ustaše, ali nijedanput na četnike, koji su uz Titove komunističke partizane bili najgenocidniji prema Hrvatima i Bošnacima u Drugom svjetskom ratu, dodajem i u Srbskom genocidnom i okupacijskom rata 1991. do 1995. odnosno do 1997. godine
POUKA ZA SVE NARODE I DRŽAVE NAPOSE ZA SRBE I SRBIJU
Članak, koji slijedi je preuzet iz Wikipedije i radi svoje pouke treba ga objavljivati. D.H.
Bitka za Verdun je pojam jednog posebnog rata. Njemačka kancelarka Merkel i francuski predsjednik Hollande ove nedjelje podsjećaju na 100. godišnjicu tog besmislenog pokolja bez pobjednika koji je trajao 300 dana.
Francuski vojnici za vrijeme borbi oko Verduna
Rano je jutro, počinje paljba artiljerije. Iz stotina cijevi svih kalibara pucaju Nijemci. Beskonačnih devet sati. Takvo što svijet još nije doživio. Još 200 kilometara udaljeno ih se može čuti, topove iz Verduna. "Čelično nevrijeme", tako je taj užas nazvao pisac Ernst Jünger. 21. veljače 1916., početak njemačke "Operacije sud", nije normalan ratni dan. Već godinu i pol dana se u tom trenutku ratuje na Starom kontinentu, ali tek bitka za Verdun postaje simbol za Prvi svjetski rat.
Samo u Verdunu je poginulo 162.000 Francuza i 143.000 Nijemaca. 500 mrtvih dnevno na njemačkoj strani, na francuskoj još više. Pali borci su tu, u klasičnom vojnom smislu, samo rijetki. Vojnici su zbog sile oružja koje se koristilo u Prvom svjetskom ratu razneseni, rastrgani, pulverizirani. O smislu njemačke ofenzive se i danas još nagađa. Jedno objašnjenje daje Erich von Falkenhayn, tadašnji njemački vrhovni zapovjednik. Verdun je bio "pumpa za krv", kazao je on, pumpa koja je trebala uzrokovati krvarenje Francuza.
Brojni križevi podsjećaju na vojnike koji su dali svoj život 1916. oko Verduna
Zašto Verdun?
Debata oko toga zašto se vodila bitka upravo u tom brdovitom području uzduž rijeke Meuse do danas nije okončana. Vojni stručnjaci i povjesničari su se velikim dijelom usuglasili oko toga da Verdun prilikom osvajanja Nijemaca nije bio pogodna početna točka za napredovanja u smjeru Pariza koji se nalazi oko 250 kilometara udaljeno. Doista, general Erich von Falkenhayn kod Verduna nije htio postići vojni iskorak ili sveobuhvatnu bitku. Htio je da Francuzi doslovno iskrvare.
Cinična kalkulacija, jer za Francuze je Verdun značio više od pukog vojno-strateškog čvorišta. Taj grad u Loreni (ili: Lotaringija, njem. Lothringen, franc. Lorraine) je bio "simbol za njemačko-francusku suprotnost", pojašnjava povjesničar Herfried Münkler. Tu je Karolinško carstvo u 9. stoljeću prvo podijeljeno na tri dijela, prije nego što je krajem Srednjeg vijeka nastalo Zapadno i Istočno Franačko carstvo. Mjesto s velikim psihološkim značenjem za Francuze. Verdun ni pod koju cijenu nije smio pasti u ruke neprijatelja.
Veliki pokolj bez osvajanja teritorija
No, Philippe Petain, branitelj Verduna, proniknuo je von Falkenhaynove namjere. Francuski general je na njemačke krvave namjere odgovorio spretnom taktikom. On je doslovno upleo čitavu naciju u bitku na istoku Francuske. Više od 70 posto francuskih vojnika je poslano na najmanje osam do deset dana u rovove pred Verdun. Tim rotacijskim principom je Petain uspio napraviti psihološki potez s posljedicama: gotovo svaka obitelj u Francuskoj je imala veze s Verdunom. Prije svega između veljače i lipnja 1916. su se tu koncentrirali znatni dijelovi francuske vojske.
Topnička snaga tog rata i u pogledu unazad je još uvijek nepojmljiva. Na manje od 30 četvornih kilometara je ispaljeno oko deset milijuna metaka s ukupnom težinom od 1,35 milijuna tona, kako su izračunali vojni stručnjaci. Zbog neopisive buke su mnogi oglušili. Patnje vojnika je povećao i također neopisivi smrad. Verdun je bio ekstremno komprimirano nasilje na najužem prostoru. Dugoročni ožiljci jedne bitke materijalima i ljudima koja ni u jednom trenutku nijednoj od dvije vojske nije donijela više od četiri kilometra osvojenog teritorija.
"Debela Berta" je bila njemačka haubica korištena u Prvom svjetskom ratu
U srpnju 1916., nakon neuspjeha manjih njemačkih ofenziva, general von Falkenhayn je naredio "striktnu defenzivu". Tada su odavno već njemačke trupe bile potrebne na drugim frontama. U listopadu te godine su Francuzi napredovali i do prosinca osvojili nazad gotovo sva izgubljena područja. Taj tobožnji francuski uspjeh je u stvarnosti bio vojni pat po cijenu ljudske katastrofe bez premca i početak jednog kulta spomena koji traje do danas.
Kosturnica u Douaumontu
Među nebrojenim spomenicima za 300 kobnih dana bitke za Verdun, nijedan nije tako potresan kao onaj u Douaumontu. Tu, pred najjačom i najsjevernijom utvrdom Verduna, 1927. godine je otvoreno "kosturnica". U glavnom tornju te nadzemne masovne grobnice leže posmrtni ostaci oko 130.000 francuskih i njemačkih vojnika - nepoznatih. Danas se još uvijek dogodi da se slučajni pronalasci kostiju iz vrtova, njiva ili šuma donose u tu kosturnicu.
Kratki komentar i jedna usporedba
Istoga dana 29. svibnja osvrnula se je HTV-1 u svojim emisijama na Bitku u Verdunu i nastup najviših državnika Francuske i Njemačke. Zanimljivo jest, da nije s francuske strane niti s njemačke strane pala nijedna ružna riječ na njemačku vojsku, koja je istini za volju bila agresorska vojska.
Toga dana vidjeli smo i čuli predsjednicu RH Kolindu Grabar Kitarović, koja se je za ljubav četničkom predsjedniku Srbije Tomislavu Nikoliću čak dvaput okomila na Ustaše, ali nijedanput na četnike, koji su uz Titove komunističke partizane bili najgenocidniji prema Hrvatima i Bošnacima u Drugom svjetskom ratu, dodajem i u Srbskom genocidnom i okupacijskom rata 1991. do 1995. odnosno do 1997. godine.
Ovo pitanje trajne mržnje i klevetanja Ustaša, koji su u ratu bili kao i sve vojske u ratu trebalo bi već jednom prestati. Analogno kao njemačka kancelarka Angela Merkel, koja nije upotrijebila nijdnu ružnu riječ protiv njemčkih napadača u Verdunu, što vrijedi i za njenog francuskog kolegu trebalo bi postati i biti uzor srbskim i hrvatskim političarima. Odnos između agresorske Srbije o obranbene Hrvatske konačno bi trebao dobiti drugčiji pristup, kao što je ovaj između Njemačke i Francuske u Verdunu.
Nažalost i na zabrinutost, predsjednik RH ili predsjednica RH kao simbolični otac i majka Hrvatskog naroda govore s istaknutom mržnjom o Ustašama.
Odkuda predsjedniku i predsjednici Republike Hrvatske tolika mržnja na Ustaše, kad se znade da su Ustaše bile jedina hrabra vojska, koja je branila Hrvatski narod i svoju hrvatsku državu i to ponajviše od vjekovnih hrvatskih neprijatelja Srba – u slučaju Drugog svjetskog rata od Srbskih fašističkih četnika.
Svako hrvatsko (jednostrano!!!) ispričavanje srbskim genocidnim zločincima svih ideologija, napose srbskom fašističkom četništvu spada u kroatofobiju i u posebni oblik hrvatskog mazohizma prema svome mučitelju i genocidnim ubojicama – srbskim fašističkim četnicima.
Dodatno evo i najvažnije pitanje: Kako pokoljenje djece Ustaša, dodajem i hrvatskih komunista može živjeti i djelovati složno za Hrvatsku s tolikom dozom mržnje prema svojim genetskim pređima Ustašama?! Odgovor na ovo pitanje prepuštam hrvatskim psiholozima i znanstvenim stručnjacima za ratove – ako Hrvatska ima takove stručnjake.
Razni politički nastupi čak u Hrvatskom državnom saboru nabijeni mržnjom na Hrvatski narod kroz Ustaše postaju danomice sve veći nacionalni problem.
Ide se tako daleko da se zabranjuje starinski najdomoljubniji hrvatski pozdrav: "Za dom spremni!" samo zato jer su ga rabile i Ustaše. Tom bolesnom logikom, zabranit će nam se i disanje zraka jer su ga disale Ustaše.
Politička besmisao i mržnja prelaze granice Hrvatske pa najljepši domoljubni pozdrav "Za dom – spremni!" inicijativom hrvatskih mrzitelja, napose u komunističkoj partiji SDP-u postaje predmmetom međunarodnog pravosuđa.
Tu je zaista teško izreći svaku hrvatsku bol, ali i kritiku komunističkog bezumlja u mržnji hrvatskog domoljublja pa završavam uzvikom hrvatskog pjesnika Vulelića iz pjesme SOLFERINO: "Bože, ako jeisi – gdje si?"
Nadam se i želim da se prepoznaju u ovih nekoliko rečenica bolesni mrzitelji svega hrvatskoga i da se počnu liječiti! Hrvatski narod treba slogu, a ne kopati iz povijesti Ustaše i Partizane i umjesto pomirbe, zlorabiti ih za podkurivanje svađa i mržnje. Učinimo zajednički KRAJ tome!
Dopisao Mr.sc. Dragan Hazler
Ps. Iz šire obitelji ili rodbine Dragana Hazlera 19 mladića su kao Ustaše i kao Domobrani dali svoj život za obranu Hrvatskog naroda i Hrvatske od svih neprijatelja. Nota bene! D.H.
