Potraga za istinom, a ona se skriva pod skute jugokomunističkih ideologa
- Detalji
- Kategorija: Ivan Runje
- Objavljeno: Subota, 02 Rujan 2017 19:03
Problemi oko riječi „ZDS“ nastaju zbog svjesno iskrivljenog tumačenja od strane onih koji osuđuju svaku obranu hrvatskog naroda od agresora i pljačkaša Hrvatske i hrvatskog naroda. U Hrvatskoj to su oni koji su bili protiv rušenja Jugoslavije, a tako i protiv osamostaljenja Hrvatske. Danas su okupljeni u “udrugama” SDP-a, HNS-a, HDP-a, IDS-a i ostalim antihrvatskih skupinama kojima je osnovni program u Hrvatskoj „detuđmanizacija“ samostalne Hrvatske i njenog nacionalnog identiteta.
Ako se analitički osvrnemo na proteklih stotinjak godina lako dolazimo do odgovora gdje su problemi. Potrebno je analitički istražiti tko je činio zločine na ovim hrvatskim prostorima, tko su zločinci, a tko se branio i pozivao hrvatski narod na obranu Doma, Domovine i hrvatskog naroda od agresora, izdajnika, pljačkaša i ubojica.
Povijesne činjenice govore da su zlo i zločini, po Hrvatsku i hrvatski narod započeli 5. prosinca 1918. godine, kada je velikosrpska žandarmerija izvršila masakr nad nezadovoljnim građanima i to na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu. Od tada nastupa sveopća tortura, progon Hrvata, masovna ubojstva i pljačka Hrvatske. Takva politika nastavljena je pune 22 godine, do 1941. godine, do raspada prve Jugoslavije.
Slijedeće četiri godine, u Drugom svjetskom ratu, za trajanja NDH, tortura se nastavlja u drugom obliku i proširena s jugokomunistima, do 1945. godine.
Zvjerstva tog razdoblja vidimo po masovnim likvidacijama. Za prikaz zvjerstava režima Prve Jugoslavije mogli bi izdvojiti hrvatski Borićevac gdje je režimska vojska, katoličkog svećenika nabila na kolac i pekli. Ukratko, to je slika politike tog vremena prema hrvatskom narodu.
O ustaškim takozvanim strašnim zločinima od 1941. do 1945. godine, imamo izvješće srpskog general Jefte Šašića koji je, na zahtjev Tita napisao da je u Jasenovcu umrlo 262 zatvorenika, a u Staroj Gradiški 141. Zatvorenik. Dakle, s obzirom da se umiralo zbog bolesti, posebno tifusa, Jefto govori o umiranju, a ne o masovnim ubojstvima. Nitko to izvješće nije demantirao.
Ali, zato imamo bezbrojna uvećavanja broja žrtava Jasenovca, do 700 tisuća, milijun, milijun i pol. A, Vuk Drašković jednom reče: jest milijun i pol, a možda i dva milijuna, pa doda „od vremena Đingis Kana nije bilo takvih zločina kakve su činili ustaše… Danas iznose oko 83.000 žrtava Jasenovca s tim da su istraživači i to demantirali, jer je utvrđeno da veliki broj navedeni žrtava nikad nisu bili u Jasenovcu, a dobar broj je stradao na drugim mjestima…
Do sada nismo dočekali da netko od detuđmanizatora pokuša tražiti istinu jer njima ne treba istina, istina često boli.
Početkom ožujka 1945. Titini velikosrpski generali (Koča Popović, Peko Dapčević, Kosta Nađ i Petar Drapšin), provode reorganizaciju JA, ukidaju Glavni štab i Republičke štabove JA, tako da velikosrbi preuzimaju ponovo svu vlast u novoj Jugoslaviji. Velikosrbin Aleksandar Ranković, komandant je UDB-e i policije, a general Jefto Šašić KOS-a. Tad započinju masovni progoni i likvidacije poznate po zločinima Bleiburga i Križnih putova. Ti oslobodioci kada su krenuli od istoka prema zapadu – Austriji, komandanti dobivaju depešu: „prolaskom kroz hrvatska sela i gradove ne smije biti zarobljenika…
Danas, vidimo rezultate tih oslobodioca, tog zločinačkog režima, u 1750 masovnih stratišta i grobišta. Posebno su zvjerstva pokazali u Hudoj Jami, u koju su natjerali oko 3.000 žena, djece, staraca i ostalih civila, te ih žive zazidali. To svjedoči o obliku zvjerstava i genocida tog režima.
Svi ratovi u povijesti završavali su tako da pobjednik preuzima svu vlast i isključuje poraženu oligarhiju iz političkog života države, a mnoge likvidira, što se nije dogodilo ni 1991. ni 1995. godine, jer to nije bio cilj Tuđmana, a bili su i zaštićeni od strane međunarodnih moćnika – kolonizatora, na čelu s Velikom Britanijom. Za razliku od onih “osloboditelja” iz 1945., koji su protivnike režima nemilosrdno likvidirali, osim onih koji su uspjeli pobjeći u inozemstvo.
Da bi se vidjela razlika između režima NDH i velikosrpsko-jugokomunističkog to ocrtavaju činjenice u omjeru zločina. Danas je istraženo da je za vrijeme NDH učinjeno 0,13 posto zločina u odnosu na 89 posto jugokomunističke vlasti.
Taj režim vladao je do 1990., haračio je i pljačkao po Hrvatskoj da bi 1991. ponovo izvršio agresiju na Hrvatsku, poznatu po ogromnim zločinima, a s ciljem okupacije hrvatskog teritorija do crte Virovitica, Karlovac, Karlobag.
Nakon uspješno provedene operacije Oluje 1995., svi oni koji su bili protiv rušenja Jugoslavije i protiv osamostaljenja Hrvatske, a koje je predvodio Ivica Račan i SDP – HNS, nastavili su provoditi svoj animozitet prema samostalnoj Hrvatskom, svim mogućim oblicima detuđmanizacije.
Danas vidimo da se ti ogromni zločini u Hrvatskoj, nad hrvatskim narodom, žele prikriti optužbama na teret NDH i ustaša. Međutim, kad vidimo omjer zločina onda je njihove zločine nemoguće prikriti. Mogli su ih prikrivati i optuživati NDH i hrvatski narod dok je bilo strogo zabranjeno govori o zločinačkom režimu, a kamoli o njemu nešto istraživati.
Potrebno je da i djeca jugokomunističkih ideologa uvide koga njihovi očevi i djedovi štite, a danas je jasno da štite režim kojeg je cijeli demokratski svijet osudio.
Zagreb, 29. Kolovoz 2017., Ivan Runje
