Heroj s ulice
- Detalji
- Kategorija: Jasna
- Objavljeno: Utorak, 06 Rujan 2011 17:21
Tko sam ja i kako se zovem za ovu priču nije važno. Ja nisam netko bitan, nisam se okitio medaljama ni odlikovanjima, moje ime nećete pročitat u novinama niti će o meni snimiti film. Ja sam mali heroj s ulice, jedan od Vas, prevaren i ostavljen na milost i nemilost uzurpatorima povijesti i lažnim svjedocima.
Danas kad pogledam 20 godina iza sebe pitam se kako sam se uopće našao u situaciji da se moram nekome opravdavat samo zbog toga što sam napravio ono što je svakom muškarcu čast, a to je braniti Dom i Domovinu. U to vrijeme ja još i nisam bio muškarac, bio sam tek golobradi mladić kojeg nije zanimalo ništa osim nogometa, cura i dobre zabave. Tek sam došao sa odsluženja vojnog roka u JNA, i za dva života bilo mi je dosta i vojske i oružja. Tek sam se zaposlio i počeo dobivat svoju plaću i mislio sam da je život i uživancija tek počela. Nisam bio nešto nacionalno osviješten niti sam išta znao o Ustašama i Partizanima osim onog s čim su nas gnjavili u školi. Jedini moj nacionalizam bio je na tribinama i oko stadiona dok smo se tukli s milicijom i Delijama.
U mom gradu rata nije bilo i mogao sam ostat doma da me nitko ništa ne pita nakon rata, dapače danas bi bio ugledni građanin a ne prolupala budala kojeg se boje i vlastita djeca a susjedi zatvaraju prozore kad sam vani. Al' bilo je jače od mene i morao sam ići, i bez obzira na sve što se dogodilo i što će se još događati nije mi žao. Da nisam otišao danas svome sinu ne bih mogao pogledat u oči i odgajati ga kao čovjeka. I često se pitam što li svojoj djeci govore dezerteri i kukavice, kakve im moralne vrijednosti usađuju kad su sami izbjegli najveću moralnu dužnost svakog čovjeka.
Ne znam, tko normalan uopće može znati od kud su najednom ispuzali svi ti pametnjakovići, svi ti silni borci za ljudska prava koji mi danas kažu da sam zločinac. Ja sam se borio za ljudska prava, za najveće ljudsko pravo na slobodu i na život. Sakriti se u mišju rupu i ostaviti nemoćne na milost i nemilost Zlu, to je zločin. Gledati nepravdu i nasilje, smrt i mučenje a ne učiniti ništa može samo čovjek bez savjesti. Tek kad je sve prošlo i kad je Zlo otpuzalo u ponor iz kojeg je i izašlo, ispuzali su i borci za neku Pravdu.
Sad su oni pametni i pravedni kad se više ne dimi pod petama, sad će meni reći da sam zločinac, da je rat dogovoren i da je sve to bila šala. Sve te laži i podvale trebaju im valjda da bi mogli nastavit živjet sami sa sobom i da mogu pogledat svojoj djeci u oči kad ih ovi pitaju „Tata a gdje si ti bio?“. Sva se sila novinarčića i piščića digla na noge prikazati nas kao zadnje primitivce, koljače ubojice i palikuće a dali bi si odrezat desno jaje da su samo jedan dan bili kao mi. Ta iskompleksirana bića mrze nas jer je svaki od njih uvjeren kako je baš on heroj ulice i glavni frajer, slikaju se po novinama, pišu mudrosti i plješću jedan drugome ali kad ostanu sami savjest im govori „kukavice“.
Zato su valjda i pohitali slizavati se s našim neprijateljima, zovu ih da se vrate i da nam zajedno sude, da nas zatvore u tamnice i da nas ne gledaju više nikad jer mi smo im živi podsjetnik na njihovu bijedu i kukavičluk. Zato su nas i poslali u mirovine, dali nam neke tobože privilegije i kod ostatka Hrvata, koje su sami doveli na prosjački štap pokušali izazvati zavist i mržnju prema nama.
Izvukli su i najslabije među nama, nakitili ih činovima i ordenima, postavili ih za „legendarne“zapovjednike i predsjednike udruga. Slikaju ih i pokazuju svaki put kad im zatreba političkih bodova.Uspjeli su u to vražje kolo uvući čak i neke časne ljude iz naših redova, iskrene i poštene ljude koji ne vide što je zlo. A sve to rade da sakriju istinu i da se ne sazna koliki su jadnici. Mene i ljude poput mene ne zovu na prijeme, ne snimaju o nama dokumentarce, (ako im se slučajno dogodi da koji i snime taj završi u bunkeru), ne zovu nas na proslave, ne dijele nam stanove ni kuće. Mi smo nepoželjni. U našim brigadama nisu se udostojili pozvati nas na niti jednu obljetnicu (nas koji nismo članovi partije i pripadajućih udruga), nisu nam ni ruku stisnuli na rastanku, samo smo dobili poštom obavijest da smo razvojačeni.
Sad kad je država dovedena na rub propasti svi se vrte u krug i oni koji su nas odbacili ponovo nas zovu, prevareni i iznemogli narod sjetio se svojih heroja. Moji susjedi ponovo mi se smješkaju, ispod glasa me pitaju „pa što čekate?“ Opet se od nas očekuje da vadimo kestenje iz vatre i da stanemo na prvu crtu obrane Domovine od izdajnika i lopova.
Ja sam opet spreman, iako nisam više ni mlad ni zdrav, spremni su i moji suborci, samo recite gdje i kad. Opet ćemo branit slabe i nemoćne od Zla. Al ovog puta po našim pravilima.
Gledam neki dan onu koja je napravila političku karijeru na našoj muci, koja se učlanila u partiju tek kad smo mi Zlo otjerali daleko. Onu koja se klela da će sve učiniti za naša prava, a onda nas prodala krvnicima. Njena vlada potpisala je sporazum po kojem oni koji su od nas poraženi u ratu, danas mogu slobodno doći i voditi istrage protiv nas. Dala je uhititi naše zapovjednike, ljude koji nisu savili kičmu i ljubili njene snobovske broševe. Dala je uhititi čak i one koji su joj bili vjerni, jednog od njih ostavila je da umre u zatvoru. Za to vrijeme ona je šampanjirala i orgijala s našim neprijateljima, davala im novca koliko su tražili i što su poželjeli bilo je njihovo. Kad ju narod prozreo i okrenuo joj leđa i kad vidi da će izgubiti vlast čak je obukla i maskirnu odoru.
Srećom među svom onom svitom koja ju je pratila našlo se i jedno pametno stvorenje, na četiri noge, i pokazalo joj što misli o njoj. Životinju istreniranu da djeluje protiv neprijatelja nije lako prevariti ni lažnim suzama ni lažnim osmjehom, on djeluje po instiktu i nepogrešiv je.
Da sam bar ja imao njegovu pamet.
Jasna
