Sjena nad Olujom
- Detalji
- Kategorija: Jasna
- Objavljeno: Subota, 13 Kolovoz 2011 17:23
Ni ove godine, kao ni svih godina ranije, proslava godišnjice oslobođenja nije mogla proći bez tradicionalnog udbaško jugoslavenskog pljuvanja po vojno redarstvenoj akciji kojom je Hrvatska izvojevala pobjedu u Domovinskom ratu. To što Srbi pljuju po Oluji to je sasvim u redu i ja se uopće ne ljutim na njih, dapače njihova ljutnja naše je veselje.
Izgubili su Krajinu, izgubili su san o Velikoj Srbiji i ostali zauvijek zapamćeni u Povijesti kao hrabra i najhrabrija vojska koja je pobjegla s bojišnice brzinom svjetlosti. U nekim budućim vremenima, kad sav ovaj politički cirkus oko Oluje prođe, moglo bi se u svjetske vojne normative uvesti mjerna jedinica za kukavičluk i dezerterstvo koja bi se zvala Srbin.
Izjave njihovog predsjednika kako je Oluja zločin a naši generali zločinci koji su pravedno kažnjeni, ne bi trebale zanimati nikog normalnog niti bi o tome uopće trebalo polemizirat. Ali naši izdajnički mediji potrudili su se toj gubitničkoj izjavi posvetit pozamašan prostor, i to ni manje ni više nego u udarnim terminima dan prije same obljetnice. Ne znam niti jednu državu na svijetu, osim Hrvatsku, koja proslavu svoje vojne pobjede započinje mišljenjem poražene strane. Zapravo ne znam niti jednu državu ni narod koji jadnije i sramotnije slavi pobjedu. Mislim na službeni dio proslave.
Televizija kao najjači medij uvelike se potrudila dočarat jad i bijedu i ubit u narodu i ono malo ponosa koje osjeća kad se sjeti Oluje. Umjesto priča o ratnicima koji su pobjedu izborili, domoljubnih pjesama i dokumentaraca snimljenih u ratno doba (a nije da ih nemamo), mi u predvečerje Oluje gledamo neku političku debatu o tome je li Oluja bila čista ili ne. Postavljat tezu o čistoći neke ratne vojne operacije može samo totalna budala i kreten koji u životu nije dignuo dupe sa stolice, pa smo zato i vidjeli u studiju mladog i nadobudnog povjesničara Jakovinu kako nam priča nebuloze. Ostala tri viteza u studiju trkeljala su nešto tra srać bljuć al nitko ništa pametno. Na kraju smo dobili udbaški zaključak da je Oluja akcija kojom je Hrvatska oslobođena al' na njom postoji sjena. Obzirom da se nitko na toj javnoj televiziji koja se naziva hrvatskom nije javio sa suprotnim mišljenjem, ja moram barem na ovaj način, postavit pitanje gospodinu Jakovini.
Gospodine druže Jakovina, lijepo vas molim da Vi kao vrhunski intelektualac i ugledni visokoobrazovani povjesničar uputite mene, polupismenu domaćicu iz Dubrave, u povijest ratovanja. S obzirom na vašu neprikosnovenu stručnost sigurna sam da ćete pronaći više primjera u povijesti gdje su ratne operacije prošle bez žrtava i gdje je rat bio čist. Ja sam se potrudila pronaći barem jednu jedinu bitku bez ubijanja neprijateljske žive sile i kolateralnih civilnih žrtava ali nisam uspjela. Bila bih Vam neizmjerno zahvalna na tim primjerima da konačno i ja spoznam kako smo mi Hrvati, sram nas bilo, zapravo počinili nečuvene zločine oslobađajući svoj okupirani teritorij. Doista ne želim više živjeti u zabludi kako svaka vojska u ratu pali, pljačka i ubija i da se naša vojska ponašala onako kako se ratni pobjednici inače ponašaju. Do sada sam živjela u uvjerenju kako su svi ratovi krvavi i okrutni i da su Srbi koji su rat nama nametnuli zapravo dobili ono što su tražili. Navedite mi jedan suprotni primjer u povijesti i promijenit ću mišljenje i prihvatit ću tu vašu sjenu nad Olujom. Do tad odjebite (pardon) sa svojim teorijama i idite plakat s gubitnicima, a nas ostavite da slavimo.
Jedina sjena koja je bačena nad Oluju zapravo je ona farizejska proslava u Kninu zapečaćena govorom žene majke kraljice Jace. Bilo je doista žalosno gledati onako mali broj ljudi okupljenih na služenoj proslavi i to uglavnom ljudi koji su tamo morali doći i par stotina entuzijasta koji su došli prkosit izdajnicima. Izdajnici su se uglavnom nalazili na pozornici (čast izuzecima),jedva skrivajući dosadu što ih je zapala nemila zadaća da veličaju pobjedu koju nisu htjeli i da slave državu za koju se i dan danas trude da propadne. Najžalosnije je bilo vidjeti predsjednika Ivu kako se jadan sav zbunio pa ne zna kud bi. Kad je počeo pljesak za generale a on siroče ne zna što će, dal' da pljesne ili ne, dal' da ustane ili ne? Jadni štreberko našao se u situaciji koja nije unaprijed naučena a nema ni šalabahtera ni drugova savjetnika da mu šapću. Ujebala ga je Jaca moram joj to priznat i to majstorski, al' ujebala je i sebe. Da ima imalo mozga u onoj svojoj bijeloj glavi mogla je poentirat na ovoj sceni i ne bi joj predizborna kampanja ni trebala. Umjesto govorancije koju je održavala i ona i njena kamarila, jednostavno je mogla doći do mikrofona i reći;
Dame i gospodo, pozdravljam ovdje sve prisutne i zahvaljujem vam što se ste okupili da zajednički proslavimo ovu veličanstvenu pobjedu. Neću vam danas držati nikakve govore jer na govore nemamo pravo sve dok u tamnicama nepravedno leže ljudi koji su najzaslužniji što mi danas ovdje stojimo. Umjesto govora pozdravimo naše heroje jedim velikim pljeskom.
Ja osobno oprostila bih joj sve grijehe koje je učinila do sada. I premda ju nacrtanu vidjet ne mogu glasala bih za nju. Javno izreći gore spomenute rečenice može samo onaj tko ima srce, ne treba mu čak ni puno pameti, al'naša Jaca nema ni jedno ni drugo. Umjesto kraljice ispala je jadna seljančica.
Na svu sreću sjena nad Olujom razbila se istu tu večer u Čavoglavama. Razbio ju je Marko i hrvatski narod pjesmom pobjednika. 150 tisuća ljudi i 13 Ustaša, pa neka pati koga smeta.
Za kraj želim još jednom zahvaliti svim ratnicima koji su nam donijeli pobjedu, ne samo onima koji su sudjelovali u Oluji, nego svima koji su stali na branik Domovine onda kad je bilo najteže.
Pozdravljam Vas našim starohrvatskim pozdravom.
Za dom spremni!
Jasna
